Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Uvodnik • Piše: Nenad Bartolčić • 26.10.2008.

Neželjena žetva

Kakvu imaju vezu knjige sa stravičnim slikama i atmosferom beznađa koja se posljednjih dana slijeva s naslovnica hrvatskih medija? Na prvi pogled nikakvu, ali ako se malo bolje zamislimo nad tretmanom knjige, čitanja i uopće kulture & obrazovanja u hrvatskom društvu, trebalo bi nam biti jasno da se ne događa ništa neočekivano, sve se odvija točno po onoj "kako siješ, tako i žanješ".

U zemlji u kojoj se već godinama kontinuirano "ubijaju" prave vrijednosti logično je da se ubijaju i ljudi, a da li se to događa s potpisom mafije ili su počinitelji neki novi klinci kojima je naprosto bilo dosadno (baš kao što je i njihovim roditeljima bilo dosadno baviti se odgojem vlastite djece), ili netko treći... manje je važno, jer je njihov čin tek posljedica skoro pa legaliziranih obrazaca ponašanja. Za vrlo kratko vrijeme stvorili smo društvo okljaštreno za mnoge vrijednosti, društvo u kojem i ljudski život ima sve manju cijenu, a zavirivanje u tuđe živote postalo je za mnoge dominantni oblik "uživanja" vlastitog života.

Svaliti sada odgovornost samo na političare, bilo na one korumpirane ili na onu plašljivu konformističku većinu kojoj je najvažnije još malo si podići ionako visoku buduću penziju ili uvjeriti javnost da je normalno potrošiti blizu dva milijuna kuna na participiranje troškova njihovog parkiranja (za nedavnu pokrenutu akciju "Poduzetništvo u kulturi" osigurana su približno identična proračunska sredstva!)... prozvati, dakle, samo njih bilo bi licemjerno, jer gotovo svatko u današnjoj Hrvatskoj nosi svoj dio krivnje, ma kako on malen bio, krivnje za činjenje ali još više za ne-činjenje. Pa kad se to pomnoži s nekoliko stotina tisuća ili vjerojatnije i kojim milijunom primjera, i taj naoko maleni dio odgovornosti izrasta u nešto mnogo, mnogo veće.

Ne treba se čuditi slikama nasilja u "društvu znanja" kada su u tom istom društvu, primjerice, knjige (koje inače nastojimo promovirati na ovom portalu, pa ih i uzimam za primjer), kultura & znanje postali nepoželjni u velikoj većini tiskovnih, elektroničkih i inih medija. Analiza hrvatskog medijskog prostora pokazuje da su površnost, banalnost i glupost na previše mjesta odnijeli pobjedu nad sadržajnošću, i kao što ubojica nije samo onaj koji povuče okidač pištolja ili detonatora, tako je i lista suodgovornih za sve ono što nam se danas događa i okruženje u kojem živimo podugačka.

Medijski tretman knjige (a na žalost i ne samo knjige!) samo je jedan od primjera kako se ubijaju prave vrijednosti, jer ostavimo li po strani "fast food" knjiško smeće kojeg će uvijek biti, i kojeg će mediji redom popratiti, od nekoliko tisuća novih knjiga kojih se svake godine tiska u Hrvatskoj velika većina sadrži  nešto što vrijedi, bilo da se radi o književnosti, umjetnosti, znanstvenim djelima, političko-povijesnoj publicistici, praktičnim priručnicima... No, o svim tim silnim knjigama oni za koje se iste valjda i proizvode gotovo da i ne mogu pronaći elementarnu informaciju, čak niti to da one negdje postoje, da ih je netko objavio, pa da ih onda eventualno potraže i kupe u kojoj knjižari.

Vlasnici medija će uredno reći kako se oni prilagođuju željama svojih čitatelja, te da su potrebe čitatelja danas ponešto drugačije, i da im knjiga više nije pretjerano važna. Ali to je obična laž i svjesna manipulacija, jer sužavanje prostora čak i za najelementarnije informacije, one najkraće  tekstove o knjigama koji samo kao da izvikuju "ljudi, eto nova knjiga!" (o analitičnijim tekstovima da i ne govorim) odraz je duhovne lijenosti, praznine i nedostatka interesa za kulturu, kao i izostanka elementarnog novinarskog žara u onih koji imaju moć (bilo vlasničku bilo uređivačku) kreirati hrvatsku medijsku scenu, a koji posredno kreiraju i stanje duha prosječnog građanina Hrvatske.

Ali, i opet, nisu krivi ni samo vlasnici medija (dobrim dijelom stranci!) već i njima direktno podređeni urednici, novinari, vanjski suradnici... jer svi oni olako i šutnjom prelaze preko evidentnog urušavanja hrvatskog novinarstva, čuvajući u prvom redu svoje pozicije, plaće i honorare, čime zapravo prešutno odobravaju svojim nadređenima da ostvare sve ono što su si ovi zacrtali kao cilj.

Kako novinari ne bi slučajno "zatalasali", inzistira se da nije etično ili prihvatljivo kada novinar javno i argumentirano kritizira vlastitu novinu, uređivačke promašaje rezultat kojih su tisuće izgubljenih čitatelja (ali i milijuni kuna, ogromna količina uludo bačenog novca na kojekakve blještave "inovacije"), jer argumentirani i kritički javno iskazani stav ne poklapa se s vlasničkom percepcijom novinara kao nemislećih robova na slobodnom tržištu rada.

Bilo bi pogrešno ustvrditi kako u Hrvatskoj sve nedaće oko knjige dolaze "izvana", bez utjecaja same knjiške branše. Usudio bih se reći da je upravo suprotno, i da smo još uvijek za glavninu nesređenih situacija i odnosa prvenstveno krivi svi mi koji na bilo koji način participiramo i sukreiramo ono što se naziva hrvatskim tržištem knjiga.

Primjerice, za razliku od proljetnog predstavljanja knjiške Hrvatske u Leipzigu, hrvatski su mediji prilično rezervirano popratili nastup na nedavno završenom 60. Sajmu knjiga u Frankfurtu, još uvijek najznačajnijoj smotri svjetske knjiške industrije, koje je i hrvatsko nakladništvo mali, zlobnici bi rekli i poprilično nevažan, kotačić.

Bilo kako bilo, svake se godine taj kotačić uredno podmazuje s blizu 100 000 eura (zahvaljujući Ministarstvu kulture RH, gradu Zagrebu, Hrvatskoj gospodarskoj komori...) jer treba svijetu iz godine u godinu iznova (do)kazati koliko su i mali kotačići (pre)važni. Ta možete li zamisliti, nedaj Bože, što bi se dogodilo da zbog greške upravo našeg kotačića veliki svjetski knjiški stroj zakašljuca i stane?! Bila bi to velika blamaža po nas, pogotovo sada dok vižljasti kakvi već jesmo, u zadnji čas nastojimo šmugnuti kroz vrata EU koja se polagano ali odlučno zatvaraju kako za one prekobrojne tako i za one koji nikako da apsolviraju sve gradivo potrebno za ispit zrelosti.

Na konstataciju kako su naši mediji prilično oskudno popratili frankfurtski nastup netko će se zapitati radi li se tu možda o namjernom medijskom bojkotu, odnosno ignoranciji o kojoj je bilo riječi na početku ovog teksta? Jer, ako se još proljetos o hrvatskom nastupu u Leipzigu, i prije i za trajanja i poslije sajma, pisalo i polemiziralo na veliko, uglavnom pozitivno, kako to da se sada o hrvatskom frankfurtskom nastupu pisalo tako malo, i uglavnom negativno? Tim više što mediji vole tzv. "evente", pa čak i one knjiške na kojima se mogu pronaći "celebrityji" kojih se nekako nađe u svakom fahu.

Budimo objektivni, o hrvatskom se nastupu u Frankfurtu pisalo malo jer nastupa zapravo nije niti bilo. Čak se ni Marin Držić koji je bio zamišljen da svojom pojavom obilježi ovogodišnji hrvatski nastup ipak nije pojavio jer se hrvatske udruga pisaca valjda nisu mogle dogovoriti čiji je on član, pa su ga na kraju  propustile pozvati, a one autore, koje su i pozvali, njih su pak propustili prethodno priupitati da li im se uopće ide, imaju li vremena i sl.

Za organizatore hrvatskog nastupa u Frankfurtu, Zajednicu nakladnika i knjižara, sve to, kako se moglo i iščitati iz izjava uoči sajma, i nije bio problem. Ionako se, kako kažu, u Frankfurtu predstavljaju knjige a ne autori, a čemu uopće brinuti oko trivijalnih stvari kad publike, s velikom izvjesnošću, ionako neće biti? Jer da bi publike bilo trebalo bi osmisliti program, pozvati publiku i animirati je da dođe, i napraviti to barem kojih pola godine prije, zakupiti ili dogovoriti prostor u medijima, unaprijed znati tko-gdje-kako-s kim... Ali to bi značilo i potrošiti nešto od proračunskih novaca predviđenih upravo u tu svrhu - za osmišljeni nastup, a tada bi nakladnici morali i ponešto više platiti kvadratni metar prostora na kojem predstavljaju svoj nakladnički biznis (više) i Hrvatsku (manje).

Po već ustaljenom receptu ništa od svega toga nije napravljeno kako valja, u Zajednici nakladnika i knjižara već godinama se prepuštaju (ne)podnošljivoj lakoći improviziranja, pa su neki već u Frankfurtu bili s mislima na Sajam knjiga u Beogradu koji se dogodio u tjednu odmah po završetku frankfurtskog (i koji je u poslovnom smislu hrvatskim nakladnicima svake godine sve zanimljiviji), a neki su već smišljali i kako će zabljesnuti na skorom zagrebačkom Interliberu, a ni pulski sajam knjiga im nije daleko.

I kako se onda skoncentrirati na najveći svjetski knjiški sajam, onaj u Frankfurtu, koji ispada da se hrvatskim nakladnicima i udruženjima pisaca događa baš u nezgodno vrijeme, ali za koji se potroši dvostruko veći novac od npr. u ovoj godini po prvi put izdvojenih sredstava za sufinanciranje programa predstavljanja knjiga, autora i poticanja kulture čitanja u hrvatskim knjižarama, brojnih programa koji traju tijekom cijele godine, dok se Frankfurt otalja u manje od tjedan dana?

Dokle god hrvatski knjiški ceh bude funkcionirao po principu volonterskog (ne)rada izabranih predsjednika, v.d predsjednika, članova vijeća i inih radno-počasnih mjesta (gdje onda zapravo nitko nikome nije odgovoran jer za svoj angažman nije niti plaćen), iščekujući s figom u džepu da se pojavi kakav idealizmom ili nekim sličnim ludilom nabrijani pojedinac koji će na svoju ruku pokrenuti kakvu inicijativu, i još bolje, ako bude dovoljno uporan i sam je odraditi... sve dok bude tako hrvatsko će nakladništvo i knjižarstvo, kao i svi ostali u tzv. lancu knjige, ovisiti u prevelikoj mjeri o (ne)milosti onih koji odvrču ili zavrču slavinama proračunskog izvora, a uređenog knjiškog tržišta biti neće.

Nije nikakva tajna da bi neki članovi Zajednice nakladnika i knjižara već sutra rado izabrali novog predsjednika (ali i opet volontera čiji rad ne košta), no prije toga bi se morala dogoditi i Skupština Zajednice koju bi netko morao pripremiti, a što opet znači da se ona sasvim sigurno neće tako skoro dogoditi jer je nema tko pripremiti, i tako se neće promijeniti ništa iako je vrijeme za promjene već odavno isteklo. A i pitanje bi li se mogli "zajedničari" dogovoriti tko bi bio taj "ničiji" igrač, kome se ne bi u startu moglo prigovoriti da je dio ili simpatizer ovog ili onog lobija.

Na žalost, najmoćniji igrači (i financijski i lobistički) na hrvatskom knjiškom tržištu (najače nakladničko-knjižarske kuće poput Alfe, Algoritma, Ljevka, Mozaik knjige, Profila, Školske knjige, V.B.Z.-a...) previše su zaokupljeni time kako će međusobno podijeliti tržište, tako da nisu u stanju prepoznati, domisliti i podržati zajednički interes čak i u slučajevima kada on evidentno postoji (kao što je ljetos bio njihov zajednički refleks obrane od jačeg u trenutku kada je i Tisak zakoračio na hrvatsko knjiško tržište otvarajući svoje prodajne prostore s knjigama i multimedijom, dajući u početnim pregovorima i najvećima na znanje da i od njih sada ima netko veći i moćniji).

Jer, u trenutku kada je Tisak i od najvećih igrača na hrvatskom tržištu knjiga zatražio pretjerano visoke rabate za prodaju knjiga u svojim novim dućanima (mada su za većinu hrvatskih nakladnika identični i u većim nakladničko-knjižarskim lancima), pa čak i došao na ideju o plaćanju tzv. ulaznine da bi se knjige uopće našle u prodaji (po uzoru na trgovine opće potrošnje), svi su se podigli na noge ali nitko nije bio hrabar i samostalno javno istupiti. A to su upravo situacije u kojima je potrebna snažna i efikasna cehovska organizacija koja će štititi interese svih svojih članova, ali i onih koje knjige kupuju i čitaju.

Zajedničkih ili parcijalnih problema u cehu uvijek ima, ali knjiški ceh nije u stanju međusobno "iskomunicirati" i sprovesti u praksu barem početni minimum i provesti za početak profesionalizaciju cehovskog organiziranja.  Iako tzv. veliki igrači imaju i financijsku i organizacijsku moć da sami iniciraju jedno profesionalno ustrojeno i efikasno udruženje, kojem bi se sasvim sigurno i manji igrači, svatko u skladu sa svojim mogućnostima, ubrzo priključili i uključili u rad, oni to zbog nemogućnosti da barem na trenutak zaborave na svoje poslovno-osobne animozitete nisu u stanju napraviti. Drugi je (ili možda prvi?) razlog i taj što bi se sa uređenim odnosima na tržištu i njima samima smanjio manevarski prostor u zamućenoj vodi u kojoj velike ribe nastoje proždrjeti manje.


I sada se opet vraćam na početak. Neorganizirani hrvatski knjiški ceh naravno da nije u stanju u ovom društvu izboriti se za jedan drugačiji pristup knjizi, kulturi i obrazovanju... zahtijevati da proizvodnja tisuća novih knjiga godišnje, kojoj se sve ove godine po nedovoljno razrađenim i osmišljenim kriterijima kontinuirano daju infuzijske potpore (uvijek nedovoljne) iz proračuna, dobije neki istinski smisao, pa da se već u nekoj kratkoročnijoj budućnosti poražavajući statistički podaci o (ne)čitanosti u Hrvatskoj poboljšaju.

Nadam se da ipak nije upitno da knjige u velikoj većini slučajeva u sebi kriju nešto plemenito, poticajno, obrazovno, razvojno... pa možda će i društvo koje će, između ostalog, početi malo više cijeniti i knjigu i samo postati zdravije i ugodnije za život?

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –