Nikola Kraljić : Umnažam
Za razliku od prethodnih nekoliko knjiga (pogotovo "Barke na vezu") koje su se odlikovale koherentnošću i niti koja je smisleno pjesme povezivala u cjelinu, ova se, valjda pretjeranim umnažanjem istih, čitatelju čini kao hibrid zbirke i zbrke.
Neprijeporno se radi o velikom pjesniku koji je imao i ima vjerne čitatelje i učene vodiče na uglavnom usamljeničkom, polupustinjačkom putu poete koji se i dragovoljno izmješta/sidri na otok Krk ne bi li tamo van sebe došao k sebi i tako istaknuo jedan od elementarnih zahtjeva majstora stiha - poziciju bezdomnosti na vlastitom ognjištu gdje "daleko od sebe u sebi postoji(m)". Prepun pijeteta i veselo ponizan pred opusom ovog Adelantada, u osvrtu na njegovu najnoviju knjigu, usredotočit ću se na jedan od njezinih okvira koji je, po mojemu sudu, briljantan. Probleme i slabosti ove zb(i)rke ostavit ću u natuknicama.
Rekavši: "Živim od ludosti / ovih vremena", pjesma "Dragović, žabe" kaže da se dogodila promjena u poziciji promatrača zbilje, da nije pjesnik taj koji je pomaknut i na produktivan način luckast, to čuđenje u svijetu... nego da je svijet lud a pjesnik se, da bi preživio, hrani tom ludošću od nje se odmičući bez želje da bude njezin dio. Inspiraciju i ideju modernističkog genija kreatora, gotovo demijurga, koji je zaživio još u romantizmu, zamjenjuje pjesnik "re-aktor" (blesave li riječi u blesavim vremenima) koji, reagirajući na ludilo, nalazi prostor produktivne utjehe.
Da ne bi poludio od asfalta "prepunim ulicama ubica", čovjek koji je nekad (po)ludio od riba suprotstavlja "prepuno more girica" i donosi odluku: "okrenuti se k moru / pa s oblaka promatrati zvjezde". Iako onkraj i preko svega, čini se nema bijega od paučine ludosti vremena, jer glas razuma koji je itekako važan da pjesnik ne pobjegne u eskapizam već da se, kao što je to ovdje na djelu, pozabavi re-invencijom balansa u svijetu oko nas, izgnanika iz ludosti vraća s oblaka: "Uzalud trošiš vrijeme / Dragoviću / u bari su žabe / a u žabama kreket". Ova se, možda središnja teza o reakciji na surova vremena, o "beskorisnom" optimizmu, kao lutajući motiv vrzma knjigom i najvrednija je gesta u povezivanju pabiraka u cjelinu.
Stih "Ljubi bližnjega svoga / kao nevjernu ženu" pita o kriterijima, o tome tko je i po čemu bližnji. Odgovara mu ni manje ni više nego portugalac Pessoa koji zna da se sve ionako "zbiva na razini laži". Pjesma "Umirem od osvete" još je jedna potvrda Dragoviću da živimo u tijesnom prostoru između zabranjenog i propisanog za kojega mnogi misle da se odaziva na ime sloboda. No, nismo prvi, i Rim je u jednome strašnome času zaboravio na tradiciju. Za razliku od Rima, mi je propadajući hiperproduciramo, tako da kad dotaknemo dno dna, propast ćemo u samoizmaštanoj fikciji, u nekom samo za nas realnome svijetu... nevidljivi drugima, a sami sebi previše. Miko Kraljić preferira oblak. Pa i to je otok. I tamo je neki Kijac. Tko zna, možda i anđeli negdje imaju spol i zovu se Ana...
Ovakav okvir koji, da mu se je prišlo s većom dozom razumijevanja, osigurao bi palindromskom broju 101 (koliko ovdje ima pjesama) cjelinu. Pjesama bi bilo manje i knjiga bi bila bolja. U njoj se ne bi nalazila opća mjesta poput: "Duga razdoblja vezuju / niti filozofijske misli" ili kriptoestradna zapažanja "more je i nebo / raj i pakao / More je, more je / more" ili pak glasovne dosjetke na prvu loptu: "da ne posrne Srna..."
Ali, što je tu je i naš je Adelantado i dalje na putu od libri. "Miko beli, Miko zgubljeni, Miko Poštar, Miko Rošto i Miko Profa... rod je oleandra. A mi čekamo 41. njegovu knjigu".
Nikola Kraljić: "Umnažam"
Lukom, 2013.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )