Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Sandra Pocrnić Mlakar • 07.06.2017.

Nikola Leskovar : Osjećajnost i empatiju sačuvat ćemo neprestano tražeći ljubav

Nikola Leskovar

Nagradu "Prozak" za 2016. godinu za najbolji prozni rukopis autora/ica do 35 godina starosti osvojio je Nikola Leskovar odlomcima iz romana u nastajanju koji kao da je došao iz nekog drugog vremena. Staloženim stilom, s mnogo opisa i arhaizama i turcizama Leskovar donosi fragmente o nekadašnjoj Tuzli i odnosima u jednoj obitelji. Umjesto fragmenata, u knjizi koju će objaviti kao dobitnik Prozaka bit će roman koji će u međuvremenu završiti u suradnji s urednikom Krunom Lokotarom.

Nikola Leskovar danas živi u Varaždinu i radi u Varaždinskom listu. U povodu nagrade "Prozak", uoči festivala, razgovaramo o budućem romanu, proznim crticama i suvremenim utočištima za osjećaje.


Sandra Pocrnić Mlakar: Nagradu "Prozak" osvojili ste ulomkom iz romana "Tijelo od soli", koji počinje u Tuzli u vrijeme rata. Kad je rat počeo, bili ste osmogodišnjak. Kako ste odlučili za motiv romana izabrati ratnu Tuzlu?

Nikola Leskovar: Posljednjih petnaestak godina živio sam bez sjećanja na to razdoblje života. Ne znam zašto, moji roditelji nisu puno govorili o našem drugom životu, kao da se boje prisjećati da je postojao život prije 1993. godine, kao da nam je netko, ili mi sami, nakon preseljenja oderao sjećanja i pretvorio ih u otirač za noge, da ih gazi svatko tko želi. Otac je bio major u JNA, pilot, a kad je počeo rat, prešao je u HVO. Mi smo živjeli u duhu humanizma, ljubavi prema čovjeku i društvu, a ne prema bogu i novcu. Nakon rata nismo se snašli u novom društvu, lišenom svih vrijednosti u koje smo vjerovali, bili smo drugačiji i gotovo smo se preko noći od dobrostojeće građanske porodice pretvorili u seljačku obitelj na rubu siromaštva.

Mala sredina one koji su drugačiji stavlja u duhovne i intelektualne okove. Toliko su nas voljeli da nam je policija znala upadati u dvorište jer bi nas neki susjed bez ikakva dokaza optužio da smo šverceri, a kad je tata htio započeti obrt s drvnom građom, čak mu ni najveći seoski lihvar i kamatar nije htio posuditi novce. Onda možete misliti u kakvoj smo atmosferi živjeli. Toga sam se svega prisjetio kad je ponovo počelo nacionalističko mahnitanje prije godinu-dvije. Sjećanje i pisanje moj je otpor ludilu, pobjegao sam u književnost, ludilo drugačije vrste.


U dosad objavljenim dijelovima romana donosite fragmente o nekadašnjoj Tuzli,  posvetu Tuzlaku Meši Selimoviću, a turcizmi u nazivima jela i običaja pridonose slici života nekadašnje Tuzle...

Tuzlu u dijelovima kad opisujem baštu na Sjenjaku i slično, malo idealiziram, priznajem da sam se malo razmahao turcizmima da bi tekst dobio patinu nečega što je prošlo i neće se vratiti. Ima tu i fikcije i istinskog osjećaja i sjećanja, no taj dio romana posveta je i Meši Selimoviću i Ivi Andriću, ali i Danilu Kišu i svim velikim jugoslavenskim piscima o kojima u hrvatskom školskom sustavu ne učimo. Tuzla iz mojeg djetinjstva je Tuzla u kojoj ne znam što znači nacionalnost. Tek sam u ratu saznao da sam ja Hrvat, da je moj najbolji prijatelj Dean s osmog sprata Srbin, a drugi najbolji prijatelj Adnan koji živi u stanu u potkrovlju musliman.


Je li roman oživljavanje Tuzle iz djetinjstva koju ste izgubili preseljenjem?

Osjetio sam da mi se nešto stegnulo u prsima sad kad sam pročitao ovo vaše pitanje. Posljednjih petnaestak godina živio sam bez sjećanja na Tuzlu, vjerujem da sam romanom dijelom pokušao popuniti tu prazninu. Koliko god su mi tijekom odrastanja članovi šire obitelji i prijatelji govorili da smo svi mi isti, nikad se nisam u potpunosti osjećao njihovim dijelom, jer uvijek u nekom trenutku, razgovoru, druženju, prošlost postane važna, ona privatna, izlivena u srca još u djetinjstvu, još i više nego kolektivna. A i sama potreba da su mi, a da nisam dao ikakav povod, govorili da smo isti, diskriminatorna je.

Zapravo mi govori da sam za njih na neki način pokvaren, drugačiji, ali da su oni dobri pa će me tolerirati. Ljudi kojima sam okružen – i kao dječaci, i kao mladići, i sad kao odrasli – međusobno dijele slična sjećanja, na isti zavičaj, na iste ljude, imaju sličan svjetonazor, sličan „unutarnji krajolik“, koji nije baš raskošan. Nisu to ljudi s kojima biste mogli razgovarati o knjigama ili idejama, promišljati društvo u kojem živimo, nego o banalnostima, pa onda ja radije šutim. Uvijek sam bio nekako izmaknut zbog toga, pa sam etiketiran kao onaj koji ništa ne priča, introvertiran, autističan, a kasnije se to pretvorilo i u čudan i ne znam što.


Gdje danas nalazite izgubljeni zavičaj?

Izgubljeni zavičaj ne pronalazim u nekom stvarnom prostoru ili području, nego u vezama s ljudima koji imaju slične živote poput mojeg, koji su i sami izmaknuti.

Pisanje novinarskih tekstova, ako usporedno ne njegujem i literarni stil, loše utječe na pisanje književnog teksta. Književni tekst je zahtjevniji, iziskuje više napora, intelektualnog mučenja, potrage za dobrom rečenicom, dobrom metaforom, dobrom slikom, a novinarski stil to odbacuje, čak zahtijeva „lijenost“, liniju manjeg otpora, golu činjenicu.

Prozne crtice koje objavljujete u književnim časopisima slike su iz urbanog života mladih, većinom gorčaste, kao da je otuđenost u informatičkom društvu neizbježna, a osjećaji su balast koji se odbacuje.

Crtice iz urbanog života mladih koje sam objavljivao nastale su za vrijeme života odnosno studija u Rijeci i više su odraz moje usamljenosti i osamljenosti u tom gradu. Tamo sam imao puno kolega, ali ne i prijatelja, pa vjerujem da se iza gorčine zapravo skriva potreba za istinskom toplinom, empatijom i prijateljstvom. Kad sam urbanu Rijeku zamijenio varaždinskim zaleđem, mislio sam da ću se osjećati bolje, ali nisam. Shvatio sam da mogu biti čovjek samo ako neprestano radim na sebi i mijenjam se.


Možete li kao književnik ukazati na neka rješenja i utočišta u kojima se može sačuvati osjećajnost i empatija?

Ovo će možda zvučati smiješno, ali osjećajnost i empatiju trenutačno pronalazim u proznim i poetskim statusima na Facebooku koji objavljuju prijatelji pisci i pjesnici. To je čista ljubav. To bi bio i odgovor na pitanje kako sačuvati osjećajnost i empatiju, tako da se neprestano traži ljubav. I čitanje knjiga je ljubav, sjekira za smrznuto more u nama, rekao je Franz Kafka, a to je ponovio nedavno i Zoran Ferić na Festivalu europske kratke priče.


Varaždinski mediji vrlo su kolegijalno zabilježili da ste osvojili nagradu Prvi prozak. Upotpunjavaju li se u vašem slučaju književnost i novinarstvo?

Budući da i sam radim kao novinar, kolege su mi pomogle u medijskoj vidljivosti i zahvaljujem im. Balansiram između književnosti i novinarstva. Mislim da mi pisanje novinarskih tekstova, ako usporedno ne njegujem i literarni stil, loše utječe na pisanje književnog teksta. Književni tekst je zahtjevniji, iziskuje više napora, intelektualnog mučenja, potrage za dobrom rečenicom, dobrom metaforom, dobrom slikom, a novinarski stil to odbacuje, čak zahtijeva „lijenost“, liniju manjeg otpora, golu činjenicu.


Koliko je lektorski posao u Varaždinskim vijestima inspirativan za književnika Nikolu Leskovara? Pomaže li lektor književniku i obratno?

Lektorski posao (sad više nisam lektor) doživljavao sam više kao urednički posao. Nisam samo ispravljao gramatičke pogreške, nego sam znao „preokrenuti“ cijeli tekst novinara, oderati s njega pleonazme, nezgrapne rečenične konstrukcije, floskule, poluoblikovane misli... Zato bih rekao da lektorski posao više pomaže uredniku nego književniku.


U okviru nagrade je i objavljivanje knjige i najavljujete da ćete započeti roman ove godine završiti u suradnji s urednikom Krunom Lokotarom. Koje su prve primjedbe na roman koje vam je uputio urednik? Poznato je, naime da je Lokotar strog i kritičan urednik, čak i prema najboljima.

Kruno Lokotar kaže da uvijek radi na barem deset rukopisa tako da se još nije stigao puno posvetiti mojemu. Nenad Namjesnik, glavni lik u mojoj knjizi, boluje od poremećaja koncentracije soli u krvi i dosta se ta bolest provlači tekstom. Kruno Lokotar kaže da se iz rukopisa dobiva dojam da je riječ o autobiografskom elementu, ali ja ne bolujem od te bolesti. Kao dječaku znale su mi se događati nesvjestice, a da nitko nije znao zašto. Jedan od simptoma bolesti koju sam spomenuo također su nesvjestice pa sam ju zato iskoristio kao motiv, a i simbolika soli bitna je za roman, jer Tuzla je grad koji leži na slanici.

Međutim, Lokotar smatra da tekst gubi na autentičnosti zbog toga, da djeluje senzacionalistički, ali mislim da je bolest motiv koji podiže literarnu vrijednost, pa i nije mi bila namjera pisati autobiografiju. Rekao je da ćemo reducirati dijelove s bolešću, poraditi na lošim metaforama i bolje razraditi pojedine dijelove teksta.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –