Nikola Madžirov : Premješten kamen
Nedavno lansiranom (hvalevrijednom) trendu uspostavljanja pjesničkih biblioteka većih i velikih izdavačkih kuća konačno se pridružio i jedan od, recimo to tako, najukusnijih domaćih nakladnika, zaprešićka Fraktura. Nakon godina ignoriranja pjesničke proizvodnje kao tržišno nezanimljive i ekonomski neisplative - razdoblja u kojem su brigu za pjesničku riječ preuzeli mali i 'nezavisni' izdavači - veći su došli do zaključka da simbolički kapital koji donosi relevantna pjesnička biblioteka može biti itekako koristan, pa su se, logikom spojenih posuda, u kratkom vremenu pojavili nizovi V.B.Z.-a, Algoritma, a na pomolu je, čini se, i onaj Profila.
Fraktura je, nastavljajući tradiciju vrlo korektnog odnosa prema vlastitim naslovima, na izazov odgovorila najraskošnije. Biblioteku Fraktali - koja se formatom i opremom nadovezuje na klasičnu Integralnu biblioteku poezije Arion Matice hrvatske koju je šezdesetih i sedamdesetih godina uređivao Vlatko Pavletić - urednički je osmislio Delimir Rešicki.
U prepoznatljivom, masivnom kvadratnom izdanju koje dopušta slobodno disanje stiha i adekvatnu veličinu fonta, Rešicki je odlučio predstaviti kombinaciju aktualne domaće i (probrane) regionalne proizvodnje. Ključ za potonju za sad je, čini se, republički. Led je probio nekada stalni gost domaće periodike Zvonko Karanović, u pripremi je novi naslov Aleša Debeljaka, a bratsku republiku Makedoniju predstavljaju svježe otisnute izabrane pjesme vjerojatno najviđenijeg njihova mlađeg pjesnika, Nikole Madžirova. Nedostaje samo legendarna, šuštava single ploča.
Sedamdesetak uvrštenih pjesama u knjizi pod nazivom "Premješten kamen" - u prijevodu Borislava Pavlovskog i popraćenih pogovorom Tomice Bajsića - izdvojeno je većim dijelom iz posljednje, istoimene Madžirovljeve knjige (2007. godine nagrađene srednjoeuropskom, 5000 Eura 'teškom' nagradom Hubert Burda) te podebljano izabranim i novim tekstovima.
Ponuđeni nam tekstovi predstavljaju kultiviranog pjesnika suptilnog, generacijski specifičnog lirskoga glasa. Riječ je o mahom ljubavnim vedutama kojima dominira gotovo klasična metaforika, iskričava poredba i jasna, transparentna i upečatljiva slika. Svjetotvorba koju Madžirov, fino (varijacijama i ponavljanjem) ritmiziranu i ekonomično elegantnu, nudi smjernome čitaocu uokvirena je liminalnim temporalnim kategorijama: njeno se bitno odvija u odsutnosti - u tek slućenom, kao trag ili nagovještaj prisutnom prije i poslije nas.
Otud njezina - i kada govori u visokom, emfatičnom i gotovo bučnom registru - ontološka ispražnjenost od Telosa; prepuštanje melankoliji svakodnevna kruženja bez prevelike pretenzije da se ono sveprisutno ali neuhvatljivo onkraj uopće spozna. Sve što preostaje pristajanje je na postojanje datih okvira, unutar kojih se plete krhka i neusustavljiva mreža tihe događajnosti, slučajnih susreta poput onog brodića od papira i / lubenice što se hladi u rijeci.
Naš lirski kazivač, međutim, ipak gaji specifičan oblik vjere, koji prijeti vlastitom univerzalizacijom te prerastanjem u politiku otpora. Riječ je, naravno, o, neki bi rekli eskapističkoj, agendi romantične ljubavi. Njenim se granicama mjere sve ostale, no ona nije, za razliku od uvjetovanosti apsolutnih zorova, polje pasivne rezignacije, već intenzivnog djelovanja; upravo je ljubav shvaćena kao područje stalne i potencijalne promjene: ona je karta na koju valja igrati.
Ljubav se za protagonista odnosi na zatvoreni, binarni sustav (Ništa ne postoji izvan nas), no prema stanju toga sustava kroji se kompletan njegov okoliš; u njega on može i mora intervenirati; odgovoran je za njegov uspon i pad - njegovu egzistenciju. Madžirovljev je egzistencijalizam možda mekan, dan u svojevrsnoj light varijanti, no on ipak odbija esencijalizam koji tradicija u koju se njegovo pjevanje upisuje nerijetko doživljava imanentnim.
Naizgled paradoksalna sveprisutna odsutnost najeminentnije je reprezentirana lutajućim motivom sjene. Ta se jedna i ista (a od svega i od sebe beskrajno različita) sjena mimikrično preljeva iz pjesme u pjesmu, ne bi li se njezin subjekt (predmet čiji je ona indeksni znak) u potpunosti izgubio, a ona zadobila autonomnu težinu. Biće je u ovom sustavu definirano upravo vlastitom ispražnjenošću i puninom svoje sjene - čistog i oslobođena znaka. Smrt i odsustvo na više su mjesta identificirani ne izostankom bića, već baš te i takove sjene. Povjerenje u njezin znak prenosi se na povjerenje u riječ - i tu stupa na snagu fundamentalna Madžirovljeva razlika; kako spram dobrog djela suvremene filozofije, tako i pripadajućeg pjesništva.
Za njegovoga protagonista riječi nisu tek prazne, nerijetko fatalno instrumentalizirane ljušture smisla, nepouzdane utvare sigurnog značenja, već upravo oružje one borbe koju je, da bi njegov sistem opstao i funkcionirao po vlastitim pravilima, odlučio voditi. One su, također, zalog povjerenja i buduće, izborene ljepote: Riječi su sjeme što pada u lonac za cvijeće. Taj izbor mjestimice rezultira ponešto estradnim, 'popularnim' tonom na samoj granici patetike, od kojeg se domaće mlado pjesništvo mahom eksplicite nastoji distancirati, te je Madžirovu unutar naše stihovne produkcije teško pronaći generacijski pandan.
Suptilnost i rafiniranost autorova glasa, ali i suvereno baratanje tehničkim aspektima građenja pjesme najbolje dolaze do izražaja u, strateški adekvatno raspoređenim, uvodnim i zaključnim pjesmama knjige. Sredini sam, upravo zato, sklon ponešto strože suditi. No, kamen je premješten, a što je ostalo na njegovu mjestu tek treba saznati. I naizgled prazni krugovi uleknute trave prepuni kukaca dobro su mjesto za kakvu šutljivu sjenu; i ona dolazi.
Nikola Madžirov : Premješten kamen
Preveo Borislav Pavlovski
Fraktura, Zaprešić 2009.
( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )