Nisam lutka na navijanje - tri ženska glasa iranskog pjesništva

Održava se
17.12.2014.

Program pod nazivom „Nisam lutka na navijanje - tri ženska glasa iranskog pjesništva" održat će se u četvrtak 18. prosinca u 19 sati u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u Zagrebu.

U programu sudjeluju Darija Žilić, Azra Abadžić Navaey i Ebtehaj Navaey, a predstavit će tri najznačajnije iranske pjesnikinje:
 
Parvin Etesami, Foruk Farohzad i Simin Behbahani.
 
Uz jedinstveni zvuk lutnje i defa u izvedbi Dražena Franolića i Kamenka Ćulapa.

Organiziraju: Karavansaj&Iranski kulturni centar

Parvin Etesami (1907. – 1941.)
Najznačajnija perzijska pjesnikinja prve polovice 20. stoljeća. Rođena je u Tabrizu 1907. godine. Na poticaj svog oca zarana ulazi u svijet poezije. Modernističke tendencije u perzijskom pjesništvu nisu ostavile gotovo nikakva traga na njeno stvaralaštvo; formom i sadržajem slijedi klasičnu pjesničku tradiciju. Pisala je kaside, gazele, mesnevije i druge klasične vrste, a posebno se proslavila uspješnim poemama u formi dijaloga (monazara), poučnim pričama, basnama i alegorijama. Osim lirskih sadržaja, bavila se uglavnom moralističkim i društvenim temama. Filozofsko-didaktičkim stilom i lakoćom izraza smatra se nasljednicom Sadija i Nasir-i Husreva. Za svog kratkog života stekla je veliku popularnost u narodu.  

Foruk Farohzad (1935. -1967.)
Najistaknutija pjesnikinja 20. stoljeća i jedno od najvećih imena suvremenog iranskog pjesništva. Rođena je u Teheranu 1935. gdje je završila srednjoškolsko obrazovanje. Pjesme je počela pisati u ranoj mladosti. Nakon dvogodišnjeg braka s književnikom, rastaje se i vraća u Teheran kako bi se u potpunosti posvetila poeziji. Kao rastavljena žena i pjesnikinja liberalnih nazora, Foruk je nailazila na otpor i neprihvaćanje u još uvijek vrlo tradicionalnom društvu. Zbog snažnog prizvuka feminizma, ispovjednog tona, neskrivenog iznošenja intime i otvorene pobune prema tradicionalnim vrijednostima svojim je stihovima redovito izazivala kontroverze i polemike.

Nakon početničkih traženja u prve dvije zbirke, Zatočenica (1955.) i Zid (1956.), uspjela je izgraditi prepoznatljiv pjesnički stil i zadobiti naklonost kritike i čitatelja. Kasnije zbirke, Pobuna (1957.) i Drugo rođenje (1963.) naznačile su duboke promjene u odnosu na dotadašnje konvencije modernog iranskog pjesništva.       

Krajem pedesetih putovala je po Europi i započela se baviti filmom. 1962. godine snimila je svoj prvi samostalni film, „Kuća je crna“ za koji je primila brojne međunarodne nagrade. Poginula je u saobraćajnoj nesreći 1967. godine u Teheranu, na samim počecima svojih uspjeha.

Simin Behbahani (1927. – 2014.)
Ugledna pjesnikinja i književna ikona suvremene iranske inteligencije. Rođena je u Teheranu 1927. godine, u uglednoj obitelji pjesnika i književnika. Pod utjecajem stila Nime Jušidža eksperimentirala je s tradicionalnim pjesničkim oblicima, posebno gazelom. Nekonvencionalnom prilagodbom novih poetskih sadržaja na klasičnu formu gazela stvorila je jedan od najosebujnijih pjesničkih opusa u perzijskoj književnosti 20. stoljeća, ali i doprinijela povijesnom razvoju ove najklasičnije pjesničke vrste. Dva puta bila je kandidat za Nobelovu nagradu iz književnosti; primila je više uglednih nagrada (kao borac za slobodu govora u Iranu, 1999.; priznanje za poeziju Simone de Beauvoir, 2009.). Predsjedovala je Iranskim društvom pisaca.

Objavila je više zbirki poezije: Slomljena lutnja (1951.), Otisak (1954.), Mramor (1961.), Linija brzine i vatre (1980.), Ravnica Aržan (1983.), Jedan prozor slobode (1995.), Možda je Mesija (2003.) i druga djela.