Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Ante Tomić • 28.08.2006.

Nogometni trafficking

Bad Blue Boysi su večeras bili veliki. Veličanstveni. Bez ijednoga izgreda, završavao je u srijedu navečer televizijski komentator utakmicu Arsenal - Dinamo kojom su, kao i svake godine u ovo doba, pokopane europske iluzije našeg nogometnog prvaka.

Poklonicima zagrebačkih modrih od londonske je epizode tako ostala samo jalova utjeha da njihovi najodaniji navijači nisu prebili princa Charlesa i Camille Parker Bowles, razbili Royal Albert Hall, slomili kazaljke na Big Benu, otopili voštane figure u Muzeju madame Tussaud i naočigled prolaznika mokrili u Temzu.

Nekim ljudima, vidite, malo treba da bi bili veliki. Alexander Fleming je veličanstven jer je otkrio penicilin, Lav Nikolajevič Tolstoj zbog “Rata i mira”, a Giuseppe Verdi zbog “Nabucca”, The Beach Boysi su postali veličanstveni kada su snimili “Pet Sounds”, Francis Ford Coppola kada je napravio “Kuma”, Muhamed Ali nakon što je drugi put osvojio titulu svjetskog prvaka u teškoj kategoriji, a nogometnim je navijačima za veličanstvenost dosta da nijednoga s frakturom lubanje ne odnesu s tribine.

Kako ne razumijem nogomet nikada se zapravo nisam navikao na pretjerivanje oko njega. Shvatio sam, međutim, da je to ponekad realnost za sebe, nezavisna od ostatka svijeta, realnost u kojoj su drugačije vrijednosti i odnosi, gdje veliko i maleno nisu oni koje poznajemo.

Uzmimo, na primjer, ova dva ogleda Dinama i Arsenala, dva glatka poraza, luzersko ispadanje u pretkolu Lige prvaka - teško bi tu našao išta da je veličanstveno. Čak i kada gledate pobjednike. Englezi su rutinski i bez puno strasti nabili neke provincijske antitalente. Pristojan čovjek okrenuo bi glavu od toga jada, bilo je to ugodno za gledati koliko i, što ja znam... zlostavljanje čimpanze. Oni su im se, malo je reći, rugali. Svrnuo sam pogled na nekoliko minuta na televizijski ekran i pomislio kako bi pučki pravobranitelj trebao ustati protiv gaženja ljudskog dostojanstva Dinamovih navijača.

Ali, novine i televizija, pa čak i u čaršiji, među istinskim navijačima, još uvijek se vatreno zaklinju u te nesretnike. Anonimni pisci grafita patetično nude svoje mlade živote za neke centarfore koji u četiri od pet pokušaja ne bi pogodili sjevernu tribinu, a novinari sezonski izmisle spasitelja domaćeg nogometa, otkupitelja svih naših grijeha.

Valjda iz gole obijesti, ne bih mogao drugačije objasniti taj fenomen, nađu negdje nekog nepočešljanog i musavog seoskog junfera sa šprahfelerom, upropaste mu karijeru samostalnog poljoprivrednog proizvođača, u suzama ga odvedu od njegove najdraže junice i sasvim izlude nazivajući ga novim Maradonom i Beckenbauerom.

I sada to dijete, umjesto da kukuruznim hibridom tovi svinje, psuje ministra Čobankovića i u zimskim večerima kraj štednjaka rezbari frule i plete kožne kandžije, u sintetičkom šorcu posrće po mokroj travi na nekom našem pretužnom stadionu, u očajno subotnje popodne, pred pustim tribinama.

Samo u jednom ćošku se pod jedan kišobran natiskala njih trojica, oružar, fizioterapeut kluba i jedan što ga je žena ostavila i od tada nije sasvim svoj. Gledaju oni tu, da tako kažemo, utakmicu nekih pola sata po prilici, kada se onaj što mu je žena pobjegla osmjeli sramežljivo upitati za koga navijaju, jer su se igrači tako umazali blatom da više ne znaš koji su naši, a koji njihovi.

No, čak i tako ušljiv nogomet svaki dan napuni četiri stranice novina s izvještajima, komentarima i učenim analizama naših najboljih sportskih pera, a tjedno se zbog njega producira nekoliko sati specijaliziranih emisija s bivšim nogometnim legendama u krivotvorenom Versaceu, koji vrijeđaju zdrav razum i hrvatski jezik.

U novinama i na televiziji sve to, dakako, mnogo pristojnije izgleda pa su svi zadovoljni, i igrači, i treneri, i menadžeri i odana publika, a tek neki rijetki poput mene, koji su blagoslovljeni ili prokleti da ih nogomet ne zanima, primjećuju da je to sve izmišljeno. Po duši govoreći, nogomet u nas ne postoji. Postoji samo nekakva medijski fabricirana stvarnost za nogometne ovisnike, koja nam svake godine u ovo doba prsne u lice.

Tužno je to malo za gledati, odrasle ljude koji su se jednom davno, s pet godina ili ranije, navukli na neki naš, onda veliki klub, koji se uspješno nosio s najvećima u Europi, da bi danas drhtali nad ishodom njegova ogleda s Kamen Ingradom. Navijanje je, shvatio sam, u tvrdoglavom odbijanju suočenja s realnošću, vrlo nalik narkomaniji.

I vjerojatno je to u čitavom svijetu tako, u Španjolskoj i Velikoj Britaniji kao i u nas. Razlika je možda samo da navijači Arsenala i Barcelone, da tako kažemo, imaju posla s luksuznim drogama, a ovi naši, hajdukovci i dinamovci, su na ljepilu.

I možda samo na trenutak se prenu iz svojih slatkih nogometnih iluzija i shvate u kakvom su dubokom dreku.

Naš nogomet u Europu može samo švercom ljudi, nekim kombijem, pod okriljem noći, pa kroz šumu, pa ako zapucaju, trči svatko na svoju stranu. I to se po prilici i radi. Menadžerski trafficking jedini je smisao toga žalosnog posla. “Ja bih u Englesku”, kaže Niko Kranjčar.

Pa zašto ne, mladiću, danas je tu Ryan Air, Easy Jet, agencije nude jeftine aranžmane. Engleska nam nikada nije bila bliže, kažu turistički radnici. A mogao bi Kranjčar tamo i ostati, ako ima štogod od škole. Ili da se možda zaposli kod nekoga našega što je tamo otvorio pizzeriju. Pred mladim čovjekom danas se otvaraju bezbrojne mogućnosti.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –