Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Nenad Bartolčić • 06.05.2013.

Nora Krstulović : Javnost je u procesu reforme medija tek ‘ukras’

Nenad Bartolčić: Volio bih da kroz ovaj razgovor u prvom redu predstavimo tvoj portal Teatar.hr, kojeg osobno smatram jednim od najuspješnijih web projekata u Hrvatskoj u području kulture, pa i šire. Naravno, nećemo se moći ne osvrnuti na nove medijske strategije koje se upravo pišu u Ministarstvu kulture, no za početak bih te molio da ukratko izložiš genezu portala Teatar.hr, kako je sve počelo...

Nora Krstulović: Teatar.hr život je započeo koncem prošlog stoljeća kao pod-domena portala Monitor.hr, odnosno njegova rubrika. Potom je 2003. na CARNET-ovom natječaju 10@HR odabran kao jedan od 12 projekata važnih za domaći informacijski prostor i zahvaljujući tako stečenoj vidljivosti pronašao sponzore uz čiju je pomoć uskoro pretvoren u samostalni portal. Odonda do danas funkcionira na samostalnoj domeni po kojoj je i dobio ime, te je nakon gotovo 200.000 tekstova cijelo to vrijeme ostao jedini domaći medij koji svakodnevno objavljuje samo vijesti iz svijeta izvedbenih umjetnosti, bez ‘guzica i sisa', ‘pogledajte tko je došao' ili ‘tko je što obukao'...

I gdje je Teatar.hr danas, koliko si od planiranoga i željenoga uspjela ostvariti, a što je ostalo za napraviti? Od nedavno, u sklopu portala pokrenut je i mali specijalizirani online dućan...

U nekim segmentima smo stvarno miljama daleko od prvobitnog plana, dok smo u drugima višestruko nadmašili svojvremeno zacrtane ciljeve. Primjerice, zbog nedostatnog  financiranja nismo uspjeli upogoniti izdanje na engleskom jeziku, jako smo usporili razvoj regionalnih izdanja i nismo uspjeli trajno zaposliti ama baš niti jednog suradnika. No, s druge strane kreirali smo regionalnu izvedbenu verziju IMDB-a, arhivirali gotovo sve profesionalne produkcije u Hrvatskoj od našeg pokretanja do danas, te krenuli u digitaliziranje podataka od konca Drugog svjetskog rata - naovamo. Danas smo sasvim sigurno najveća baza podatka o izvedbenim umjetnostima u regiji, ali i šire... Pokrenuli smo i online dućan, mrežu blogova, a lani smo po prvi put organizirali i dodjelu Teatar.hr Nagrada Publike... Kad se sve zboji i oduzme, u danim okolnostima, zapravo sam zadovoljna...

Kada i zbog čega je došlo do odluke da na portalu zaključaš dio sadržaja tj. da ga je moguće čitati samo ako je korisnik spreman platiti mjesečnu pretplatu na Teatar.hr? Koji su sadržaji ipak ostali nezaključani?

Teatar.hr je od svog ‘osamostaljenja' rad prekidao tri puta i to uvijek zbog istog razloga - nedostatka novca. Zbog specifične uređivačke politike i istraživačkog novinarstva nikad nismo bili ‘omiljeni' na natječajima za javne potrebe u kulturi, pa smo minimalna sredstva što na gradskom što na državnom natječaju u 12 godina postojanja dobili, ako se ne varam, tek 4 puta i to uvijek nakon nekog pritiska javnosti.

Lobiranja, netransparentnost, politički pritisci, čak i prijetnje na koncu su nam dozlogrdili pa smo prije godinu i pol dana odustali od apliciranja i pionirski odlučili naplaćivati pretplatu po simboličnoj cijeni od 1 kune dnevno i to samo na dio sadržaja. ‘Otključanim' smo ostavili raspored svih izvedbi u Hrvatskoj, najave predstava, već spomenutu izvedbenu verzije IMDB-a i slično, a iza ‘paywalla' su pak autorski tekstovi, vijesti, analize, dossieri...

Budući da se portal financira isključivo vlastitim prihodima, u kojoj su mjeri oni dostatni za održavanje portala, honorare suradnicima i ostale troškve?

Prihodi od pretplate još uvijek ni približno ne pokrivaju sve troškove portala, a kamo li da bi osigurali njegov daljnji razvoj. Razliku između pretplatom uprihođenog i potrebnog namičem(o) odrađujući svu silu drugih poslova. No kad smo pokrenuli taj model bili smo svjesni da stvari neće ići ni brzo ni lako i da je to ‘trka na duge pruge'. Ohrabruje činjenica da broj pretplatnika stalno raste i da su se i neki najtvrdokorniji protivnici tog modela u međuvremenu ‘preobratili'...

Ostaje li uopće sredstava neophodnih za tehnološki razvoj portala, jer web izdavaštvo karakterizira brzina promjena, tehnologije se munjevito razvijaju a samim time nude se i nove i nove mogućnosti? Manje je poznato da si ti, osim glavne urednice portala, i glavni programer, osoba zadužena i za tehnički razvoj, da li bi bez te „uštede" uopće mogla sve ovo vrijeme razvijati Tetar.hr?

Ne, naravno da ne. Kad ja osobno kao i ‘core' tim portala ne bismo ulagali ogromne količine volonterskog rada i stalno se educirali, teško da bi on danas uopće postojao. Rečena „ušteda" se najbolje vidi na mojim podočnjacima... Oni su tek mali dio cijene koju već godinama plaćam(o) ne bismo li Teatar.hr održali u pogonu i ne proporučujem nikome to ‘pokušavati  kod kuće'. Činjenica je međutim, da na domaćem medijskom ‘nebu' Teatru nema alternative i da nas je svaki put kad smo pokušali odustati, naša publika ‘natjerala' da se opet primimo posla, pa tako i u slučaju pretplate za koju su nam ‘dobronamjerni' svojevremeno tvrdili da je ravna samoubojstvu. Moje skromno programersko znanje zasad je bilo dovoljno da u nekim stvarima, poput već spomenute baze podataka ili paywalla kontinuirano budemo pioniri na domaćoj sceni, no dokad će to tako i ostati, nemoguće je predvidjeti. I ljudi se, naime, troše...

Tko su pretplatnici portala? Prevladavaju li među njima fizičke osobe ili institucije, kazališta i sl. Možeš li otkriti neke brojke, posjećenost i ostalo.

Pretplatnička baza je vrlo ‘šarena'. Na Teatar.hr su tako pretplaćene i institucije i pojedinci, i ljudi iz struke i tzv. ‘obična publika', i čitatelji iz Hrvatske i oni iz  inozemstva. No, za divno čudo, domaćih institucija i organizacija iz sfere izvedebenih umjetnosti je među njima - najmanje, što je podatak kojemu se nikako ne mogu načuditi, jer te iste institucije i organizacije kontinuirano očekuju prisutnost na našim stranicama. Prostora za njih u drugim medijima jednostavno - nema.. Portal u prosjeku ima 40.000 jedinstvenih korisnika mjesečno s tendencijom rasta, što je za specijalizirani medij našeg tipa i to s paywallom na dio sadržaja i više nego zadovoljavajući rezultat.

Ne bi li bilo logično da projekti poput Teatra.hr, koji pokazuju spremnost tražiti i puteve samofinanciranja tj. ne ovisiti samo o državnim i inim potporama, kroz domišljene kriterije i transparentne natječaje dobiju i dodatni poticaj koji bi im omogućio daljnji razvoj?

Svašta bi bilo logično, ali eto kod nas - nije. Bazu podataka kakvom raspolaže Teatar.hr nema niti jedna domaća institucija, čak ni Institut za teatrologiju HAZU (!) i veliki dio njih u digitalnom obliku možete pronaći isključivo i samo na našim stranicama.

No, ni to nije prepoznato kao javni interes, pa nismo očekivali niti da će to biti slučaj s našim modelom financiranja. Dapače. Ured za medije Ministarstva kulture nije našao za shodno upoznati se s našim iskustvima i rezultatima, a kamo li poticati daljnji razvoj takvog modela ili ga uključiti u aktualnu reformu medija.

I na samoj ‘neprofitnoj' medijskoj sceni naš je model izazvao vrlo podijeljene reakcije, jer je valjda logično naplaćivati pristup sadržaju u tiskanim, ali ne i u on-line medijima, a sve ne bi li se zapravo hranilo distributere i tiskare.

Da se razumijemo - ne mislim da treba prestati sufinancirati medijske projekte, no treba ih potaknuti da sami osiguraju barem dio budžeta potrebnog za nastavak egzistencije, da nepovratna sredstva iz javnih fodnova na neki način ‘oplode', jer ‘zajednička kasa' nije rupa bez dna, a puni se poreznim opterećenjem građana, naročito poduzetnika, koja su sad već neizdrživa. U takvim okolnostima ne poticati incijativu da se sustav barem malo rastereti - isto je što i rezati granu na kojoj sjediš.

Zato ozbiljno razmišljam da ove godine opet pokušamo aplicirati za javna sredstava, ne bih li se iz prve ruke uvjerila u argumentaciju i mjerila vrijednosti kojima se u aktulanom trenutku definira ‘javni interes'.

Prema sadašnjim prijedlozima medijske reforme koji stižu iz Ureda za medije Ministarstva kulture može se zaključiti da portali poput Teatra.hr nisu prepoznati kao projekti koji su potrebni hrvatskoj medijskoj sceni. Voditelj ureda Milan F. Živković, uz sada je to već očito očito i odobravanje ministrice Zlatar, provodi i smišlja reforme na način da diskriminira medije s obzirom na pravnu osobnost osnivača, dodjeljuje im etikete „komercijalni" i „nekomercijalni", „profitni" i „neprofitni", i što je još gore, dijeli ih na „podobne" i „nepodobne" u smislu sukreiranja neke buduće medijske strategije. Moguće je reći da u ovom trenutku svjedočimo jednoj „buldožer medijskoj strategiji" koju gura Ministarstvo kulture , pa kako to tumačiš, s kojim motivom se sve to radi?

Medijska reforma se, kao nažalost i većina poteza koje politika povlači u domaćoj kulturi, provodi bez konkretne i ozbiljne analize situacije na terenu, pa stoga i nije čudno što umjesto da riješava probleme samo otvara nove. U njezinu pripremu su, daleko od očiju javnosti, bili uključeni neki mediji i neki novinari, odabrani - suprotno demokratskoj praksi - po nepoznatim kriterijima. Logično je stoga da je dokument koji su iznjedrili, Program nepovratnih potpora neprofitnim medijima, podjednako - nedemokratski.

U njemu se barata brojnim proizvoljnim pojmovima, miješaju se kruške i jabuke, a teško se oteti dojmu i da je sastavljen ne kako bi unaprijedio domaću medijsku scenu, već kako bi nekim, točno odabranim sudionicima  iste omogućio nastavak izdašnog  financiranja iz javnih fonodova. Odluka da se iz te ‘utakmice' isključe izdavači registrirani kao trgovačka društva, a ne mediji u čijoj je uredničkoj koncepciji profit na prvom mjestu, samo je prva u cijelom nizu skandaloznih gluposti tog dokumenta.

Predlagač, naime, zaključuje da je medij neprofitan ako je kao takav registriran i njegov izdavač i obrnuto. Kad bi, dakle, ‘Playboy' izdavala udruga, a ne d.o.o. onda bi on bio - neprofitan, ali su Moderna vremena Info profitna jer ih izdaje trgovačko društvo?

Zanimljivo je pri tome držanje naših kolegica i kolega s tzv. nezavisne scene, predstavnika neprofitnih portala i elektroničkih publikacija čiji su osnivači uglavnom udruge, i koji se nisu suprotstavili diskriminaciji na osnovu pravne osobnosti. Još prije koju godinu izgledalo je da smo formirali zajedničku frontu koja je željela afirmirati medijske projekte u sferi elektroničkih tj. web projekata, no „zajedništvo" je nestalo istog trenutla kada se napokon pokazala mogućnost konkretnije financijske potpore tom zapostavljenom medijskom sektoru.

Nepostojanje jasnih kriterija za financiranje medija, naročito onih on-line, bilo je razlogom što se još prije par godina grupa portala u kulturi okupila i u pregovorima s Ministarstvom kulture izborila za transparentno financiranje prema jasno utvrđenim pravilima. Nažalost, tako dogovorene i javno obznanjene kriterije, nadležno je Vijeće za knjigu i nakladništvo pogazilo već na prvom natječaju, a da se osim Teatra.hr nitko od uključenih u izradu kriterija na to nije žalio. Aktualni tim Ministarstva otišao je i korak dalje pa je kriterije već pri prvom natječaju u potpunosti - suspendirao.

Situacija se odonda nije puno promijenila, pravila se dogovaraju pa onda uredno izigravaju. Tako će vjerojatno biti i ubuduće jer je - da se ne lažemo - ogroman broj ljudi doslovno egzistencijalno ovisan o dotacijama, i tako zapravo ucijenjen. Jednostavno ne smiju ostati bez tog novca pa postaju spremni na svašta. Slično se, na koncu, dogodilo i s 11 milijuna kuna za neovisnu scenu koji su lani ‘nestali' iz zagrebačkog proračuna. Puno se galamilo, prijetilo, najavljivalo akcije, a na koncu su se svi poklopili po ušima i zadovoljili onim što su dobili.

Sirenski zov sredstava iz javnih fondova ipak je - preveliki, a strah od izloženosti neizvjesnom financiranju još veći. Odlazak stranih donatora i zaoštravanje konkurencije na medijskom ‘tržištu' doveli su do toga da se namjere čak više niti ne skrivaju. Pa u spomenutom Programu među inim stoji i ovo:

"Velika prednost neprofitnih medija, prema tome, u njihovom je podrijetlu. Umjesto da nastaju u nekom zrakopraznom prostoru pokušaja osmišljavanja poslovnih modela prilagođenih interesima oglašivača, ili pak traženja općevažećih komunikacijskih standarda javne sfere - osuđenih na neizvjestan i, često, neuspio pokušaj traženja čitatelja, gledatelja i slušatelja - asocijacijski mediji rastu i mijenjanju se sa svojim publikama."  

Pametnome - dosta.

Vratimo se regulaciji medijske scene. Kao dodatak ovom razgovoru objavljujemo i dokument koji si poslala Ministarstvu kulture u kojem vrlo kritički sudjelujuš u javnoj raspravi oko predloženog Programa dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima. Osobno stavljam potpis na tvoje vrlo iscrpan doprinos javnoj raspravi, namjeravam u roku dodati i svoje mišljenje, no kako se boriti s birokratskom lijenošću koja ne imajući snage i volje, a očito niti dovoljno praktičnog znanja (o medijima se ne uči samo u teoriji) za osmišljavanjem rješenja koja bi preciznom evaluacijom projekata osiguravala da moguću potporu dobiju projekti koji se na(d)meću s pozicija sadržajno-izvedbene kvalitete i udovoljavanja javnog interesa, pri čemu se podrazumijeva da se prvo mora kroz demokratsku javnu raspravu definirati taj javni interes. Ali, što ako se ovakvim strateškim dokumentima, iz kojih bi se nekom slagalicom na kraju i mogla sklepati nekakva medijska strategija, samo perfidno želi uspostaviti neki novi klijentelistički model, pa pod izlikom spašavanja medija od tržišta (sic!) staviti iste pod kontrolu države?

Program je, po mom skromnom sudu, iznimno opasan dokument koji će - bude li proveden, domaću medijsku scenu potpuno - dotući. I sam predlagač u Obrazloženju priznaje:

„Njegovom dosljednom primjenom kroz više godina moglo bi se doslovno ugasiti mnoštvo manjih medija, lokalnih i regionalnih medijskih inicijativa, kao i medijskog aktivizma mladih koji trenutačno - s odlaskom stranih donatora - imaju male mogućnosti financiranja."

No, znakovito je da se do danas nije pojavio niti jedan prilog javnoj raspravi o njemu?!? Niti jedan, jedini?!? A riječ je o projektu kojim će se medijima podijeliti cca 3.000.000 kuna?

Provede li se - odabrane medije prikovat će na „državnu sisu", s koje će se pak napajati uz stalan politički nadzor. Rezultat će, potpuno sam sigurna, biti zastrašujući, a svoje razloge takve ocjene opširno sam izložila i voljela bih da me netko argumentirano demantira.

Nakon što su se zapravo brojni kritičari (ali očito nedovoljnog lobističkog kapaciteta) ovakve medijske reforme prije nekoliko mjeseci na jedvite jade izborili da se osigura kakva takva javnost raspravljanja, pa makar je to djelomično bilo post festum, oko prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o elektroničkim medijima koji bi uskoro trebao otići u drugo čitanje u Sabor, nedavno je na Google grupi za neprofitne medije, dakle samo „odabranima", prezentirana i konačna verzija tog dokumenta koji bi se trebao naći na drugom čitanju u Saboru. Ono što posebno zabrinjava jest da se u drugo čitanje šalje očiti falsifikat jer ako se već nisu uvažile nedopustivo je da se prešućuje većina kritičkih reakcija, kontraprijedlozi i zahtjevi koji su u sklopu javne rasprave bili poslani u Ministarstvo kulture. Jer, valjda 90 posto primjedbi i prijedloga zapravo je "odbacilo" takav prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona. Dakle, više je nego očito da predlagatelj tu činjenicu, opsežnu kontraargumentaciju namjerno prešućuje i pravi se kao  da većih kritika nije bilo. Za pretpostaviti je da će se slično dogoditi i s nacrtom Programa dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima na kojeg je moguće očitovati se do utorka 7. svibnja, pa ako predlagač tj. Ministarstvo kulture i opet ne bude uvažilo eventualne kritičke primjedbe, to znači da se praktično sve unaprijed zna, a zainteresirana šira (ali i stručna) javnost se tretira tek kao puki dekorativni element.

Sama činjenica da se ‘internetska savjetovanja sa zainteresiranom javnošću' pojavljuju na stranicama Ministarstva kulture bez ikakve najave ili medijske objave - već je prilično znakovita. Naša redakcija, naime, dnevno dobija po nekoliko priopćenja iz tog istog Ministarstva, ali nikad nismo bili obavješteni o početku nekog od rečenih ‘savjetovanja'.

Priča sa Zakonom o elektroničkim medijima tu nije iznimka. Isto se - koliko saznajem iz svojih izvora - ovih dana događa i s prijedlogom izmjena i dopuna Zakona o kazalištima, čiji konačni tekst neće uvažiti gotovo niti jednu od brojnih primjedbi upućenih Ministarstvu u ‘internetskom savjetovanju'.

Vlast očito želi iskoristiti većinu koju (trenutno) ima u Saboru da provede ono što je zacrtala, a javnost je u tom procesu tek ‘ukras'. Razorne posljedice takvog promišljanja i postupanja tek ćemo osjetiti, osim ako se - naravno - sama javnost ne trgne i ne počne koristiti demokratske metode pritiska na tu istu vlast.

I kod jednog i kod drugog dokumenta, dijelova još uvijek u cjelini nepoznate medijske strategije, sporno je favoriziranje određenih medija na uštrb nekih drugih, a da pri tome kvaliteta sadržaja i njegove izvedbe zapravo nije presudna. Nije sporno da i neprofitni medijski sektor treba i zaslužuje pomoć, ali je sporno na koji se način određuje koji je medij neprofitan a koji nije (a sporna je i uopće ta podjela profitno-neprofitno, stvari su tu mnogo kompleksnije), a posebno je sporno da je samo jedna grupa tih istih medija imala mogućnost sudjelovanja u pripremi tog dokumenta, dok su mnogi s medijske scene bili, usuđujem se reći, čak i namjerno onemogućeni u tome.

Nije uopće sporno da medijskom sektoru treba pomoć. No, kad ta pomoć stiže u vidu proverbijalne ribe, a ne poduke iz ribarenja - onda to zapravo nije pomoć, niti medijskom sektoru niti poreznim obevznicima, niti državi u cjelini. Iz svih dosadašnjih izjava dužnosnika Ministarstva i dokumenata vezanih za reformu medija ispada da je jedino riješenje kojeg su se domislili - zagrabiti u javne fondove. A to je dugoročno neodrživo i u zemljama daleko većeg standarda no što je naša.

Primjerice, ovih dana često spominjani Zarez i nakon 780.000 kuna godišnjih subvencija što Ministarstva što Grada Zagreba, ne plaća svoj suradnike, već 2/3 tog iznosa troši na tisak i distribuciju. Ispada da po čitatelju (a kojih je navodno 700 do 1000 po izdanju), dobivaju cca 7.800 kn subvencije godišnje, a zapravo javnost u njihovo ime godišnje ‘prebaci' više od 500.000 kn na račune profitom pogonjene tiskare i distributera?!? U takvim okolnostima, od dodatnog ‘upumpavanja' novca daleko više bi pomogla edukacija o racionalizaciji poslovanja. Da je doista napravljena analiza situacije ‘na terenu' takvo i slična riješenja nametnula bi se sama po sebi.

Kako bi onda komentirala polemiku pod kodnim nazivom „Zlatarevo zlato" koja se oko dvotjednika Zarez i sukoba interesa pojedinih njegovih utemeljitelja i suvlasnika povela na do jučer Zarezu „ prijateljskom" portalu H-Alter? Koji su po tvom mišljenju motivi koji pokreću H-Alterovog glavnog urednika Tonija Gabrića, koji je u toj polemici čak javno priznao vlastiti oportunizam u "slučaju Zarez", ali očito da je došao trenutak kada je zaključio da je taj oportunizam postao kontraproduktivan po H-Alter. Istovremeno, H-Alter (ali i ne samo on) sve ovo vrijeme dok se kleše nova medijska strategija ignorira ili prešućuje sadržajna i proceduralna kriva skretanja Ureda za medije Ministarstva kulture, poput prikrivanja javnih rasprava, tempiranje istih u vrijeme blagdana, selektivnost u pristupu informacijama.... Ako je to medijska praksa koju nam donosi nova reforma medija, onda se bojim da smo zaglibili u dvostrukom glibu - onom tabloidizacije (još od prije) i ovom novom - državi ipak podobnog novinarstva.

O sukobu  interesa u Vijeću za knjigu i nakladništvo pisala sam još 2009. godine tom istom Ministarstvu, a pisali su mu i drugi nakladnici. Slučaj ‘Zarez' nadugo je i naširoko još lani publiciralo ‘Hrvatsko slovo' i njemu ideološki srodni mediji, a iz svima dostupnog Sudskog registra razvidno je da je aktualna ministrica kulture s pozicije direktorice Zareza odstupila tek četiri mjeseca nakon stupanja na dužnost! Nije, dakle,  riječ ni o kakvom velikom istraživačkom otkriću H-altera, već kako i sami priznaju, oportunističkom korištenju informacija u svrhu što boljeg pozicioniranja pred početak već spomenutog spornog Programa. Mala bara - puno krokodila. Daleko me više, međutim, zabrinjava činjenica da ni nakon što je sukob interesa prokazan i dokazan, nitko, ali baš nitko zbog njega nije snosio odgovornost. To je u cijeloj priči ipak najstrašnije.

I za kraj, vjeruješ li da se iz svega ovoga može ipak rasplesti i nešto pozitivno?

Iz same činjenice da Teatar.hr već tako dugo održavam na životu, svim okolnostima uprkos, jasno je da spadam u klasu ‘nepopravljivi optimist'. No, stvarnost me, nažalost, redovito demantira. Nadam se da neće i ovaj put, no to - između inog - ovisi i o čitateljima ovih redaka.


**

Prilog javnoj raspravi Nore Krstulović upućen Ministarstvu kulture možete pročitati i na Teatru.hr .

Želite li dati i svoj doprinos javnoj raspravi (bilo bi to dobro zbog veće demokratičnosti iste) možete to učiniti ovdje .

– Nora Krstulović - O nacrtu Programa potpore neprofitnim medijima –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –