Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Uvodnik • Piše: Nenad Bartolčić • 24.02.2012.

O metodama (ne)djelovanja i metodologiji

Bilo je zanimljivo u kolikoj su mjeri proteklog tjedna najrazličitiji hrvatski mediji popratili kvantitativno "Istraživanje tržišta knjiga u HR" koje je GfK Hrvatska proveo tijekom prosinca 2011. na uzorku od 1000 stanovnika iz najrazličitijih dijelova Hrvatske, a uz to i starijih od 15 godina. Dakle, razloga za zadovoljstvo izuzetnim medijskim tretmanom i fokusiranjem pažnje javnosti na knjigu je bilo, baš kao što je na žalost bilo i razloga za nezadovoljstvo, jer knjižni ceh nema razloga biti zadovoljan trendovima koji se mogu iščitati na temelju najnovijih rezultata istraživanja.

Kao i svaki rad, tako je i ovo istraživanje podložno različitim čitanjima, naravno i onima kritički intoniranima, i s te strane uopće nemam problema s razložnom kritikom, primjedbama i sličnim, ali na naknadnu pamet i dociranje Zorana Velagića (njegov tekst / komentar na blogu koji je prenio T-portal, a kasnije i ponovljene teze u emisiji "Pola ura kulture") ipak moram reagirati. I to iz više razloga.


Da, točno je da su na prezentaciji naručitelji istraživanja (udruga Knjižni blok i Zajednica nakladnika i knjižara) istaknuli da je situacija vrlo ozbiljna, i ako Velagić tvrdi da "stanje u Hrvatskoj nije niti katastrofalno niti je poziv za uzbunu, ali nije niti savršeno" to je njegovo pravo (ali loša procjena), jer za razliku od njega smatramo da je zvoncem za uzbunu trebalo zazvoniti još i prije. I stoga apel dionika tzv. lanca knjige nije bio upućen znanstvenoj eliti, niti u prvom redu našem resornom Ministarstvu kulture, već prije svih Vladi RH i Saboru, budući da kao i štošta drugo, niti knjiga (i sve što uz nju ide) nije više problem samo "nižih razina" već je problem "najviših sfera" odlučivanja tj. onih koji nejneposrednije vode hrvatsku državu.

Na žalost, analizirajući osvrte i interpretacije u medijima (a nadam se da je ipak pažljivije iščitao i cjelokupno istraživanje) Zoran Velagić je previdio važan detalj, činjenicu da je prosinačko istraživanje rađeno na podlozi skoro pa identičnih 6 valova istraživanja koje je GfK proveo od rujna 2004. do prosinca 2005. godine, i da se namjerno uz sasvim male preinake preslikalo upravo to istraživanje kako bi se mogle povući i neke paralele između novih i starih rezultata, pa da se vidi koliko je u kontekstu anketnog upitnika hrvatsko tržište knjiga 2011. napredovalo, nazadovalo ili stagniralo (a i stagniranje može biti nazadak) u odnosu na 2004/5.

Budući da to staro istraživanje ne bi smjelo biti nepoznato onima koji imaju pretenzije da drže ozbiljne katedre za nakladništvo i knjižarstvo na hrvatskim sveučilištima (a koliko znam na Zadarskom sveučilištu ono nije nepoznato, dakle tko hoće znati taj zna!) punih šest godina trebalo je valjda biti dovoljno da npr. znanstvenici rasprave "sporna" pitanja metodologije, obiman materijal (spomenutih 6 valova istraživanja) kritički analiziraju i po pitanju rezultata i po pitanju metodologije, no nisam primijetio da je to netko učinio, npr. Zoran Velagić, kojem ako je metodologija sporna danas, onda je morala biti sporna i jučer.

Pa kako metodologiju tog "starog" istraživanja do danas nije osporio (unaprijed se ispričavam ako sam možda previdio neki znanstveni rad objavljen tko-zna-gdje koji bi me demantirao), čini mi se da postoji i mogućnost da Velagić uopće i nije upoznat s GfK-ovim istraživanjem tržišta knjiga u RH iz 2004/5., ali to je onda ozbiljan problem, i Velagića i njegove katedre. U Hrvatskoj se ovakva ili slična istraživanja ne događaju tako često da bi si netko tko se tom materijom bavi kao okvirom znanstvenog djelovanja (i čak je voditelj katedre) mogao olako priuštiti luksuz da se s rijetkim relevantim istraživanjem hrvatskog tržišta knjiga uopće ne pozabavi.

Iako Velagićeve primjedbe ciljaju na to da je u istraživanju pobrkano kupovanje knjiga i čitanje knjiga, pri čemu je prilično nejasno da li on kritizira metodologiju samog istraživanja, ili su mu sporne "zvanične" interpretacije rezultata, ili "nezvanični" zaključci pojedinih novinara, on je potpuno promašio metu jer većim dijelom u istraživanju su jasno odijeljeni u prvom redu podaci vezani uz kupovanje knjiga (pitanja vezana uz to i prevladavaju u istraživanju) od onih koji se odnose na čitanost. Pa se tako i interpretiraju, jer je istraživanje bilo i koncipirano tako da u prvom redu pokaže taj tržišni aspekt slabog funkcioniranja tržišta knjige, a ne da osim najosnovnijeg trenda daje i detaljnije odgovore o čitalačkim navikama građana Hrvatske.

Ako npr. na jednostavno anketno pitanje "Koliko ste knjiga Vi osobno kupili za sebe ili za druge u posljednja tri mjeseca" samo 31 posto ispitanika odgovori da su kupili barem jednu knjigu, tada nema te metodologije ili znanstvene interpretacije koja će za taj rezultat reći da je vrlo dobar jer je rezultat naprosto loš, pogotovo kada se postoci stave u širi konetskt, a to je održivost bavljenja nakladništvom (pisanjem, uređivanje, prodajom...) knjiga u Hrvatskoj. Činjenica da je istraživanje rađeno u periodu godine (prosinac!) kada bi se i inače knjige trebale dobro prodavati, još više daje razloga za zabrinutost.

Ili ako na jednostavno anketno pitanje "Koliko otprilike knjiga ste pročitali u posljednjih godinu dana?" čak 44 posto ispitanika odgovori da nije pročitalo niti jednu knjigu, tada je i opet rezultat loš, pod pretpostavkom da su nam uzori one zemlje koje nas znatno premašuju u postocima, a ne one kojima smo blizu ili čak možda mi njih "šišamo" za koji postotak. Na kraju krajeva, pitanje je to i ambicije, čemu to Hrvatska stremi, a upravo je nedostatak ambicije u posljednjih 20-ak godina uz višak svega ostalog lošeg u društvu razlog zbog kojeg smo tu gdje jesmo. Ili možda nismo?

Besmisleno je stvari relativizirati na način na koji to radi Velagić, potkrepljujući svoje tvrdnje npr. podacima da je približno isti rezultat u Americi (pri čemu se poziva na istraživanje iz SAD-a koje datira još iz 2002. godine, a od tada se i ponešto novoga dogodilo u Americi, npr. ogromni rast prodaje e-knjige uz pad prodaje tiskane, a noviji rezultati iz 2008. pokazuju značajan rast u postocima onih koji čitaju književnost, itd.), ili Velagić ide još i dalje pa sav ozaren podastire rezultate europskih istraživanja prema kojima smo ponešto bolji od Talijana ili Portugalaca, iako zapravo uspoređuje ponešto drugačija istraživanja i uzorke.

Jer važno je imati na umu da kada postotke preračunate u brojke, one onda pokazuju da se radi o npr. stotinama milijuna Amerikanaca, ili desecima milijuna Talijana ili Portugalaca, no svaki bi hrvatski nakladnik ili autor bio i te kako sretan da radi na tržištu s tolikom bazom potencijalnih kupaca, bez obzira što čitanje nužno ne znači i kupovanje, no to nitko nije u istraživanju niti tvrdio. Valjda je jasno da nije isto tiskati knjigu na hrvatskom tržištu koje vas danas u velikom broju primjera ograničava na nakladu do 500 primjeraka ili na tržištu na kojem su česte realne naklade od 5.000 primjeraka (a moguće i one od 50.000 ili pola milijuna primjeraka). To možda našem docentu nije bitna korelacija, no za sve dionike tzv. lanca knjige u Hrvatskoj to je sudbinsko pitanje, njihovo biti ili ne biti.

I stoga hrvatski podaci JESU alarmantni i žao mi je da to pojedinci (srećom pa ne svi!) iz akademske zajednice ne razumiju. Alarmantni su u prvom redu zato što pokazuju negativne trendove vezane uz KUPNJU KNJIGA, i upravo je to bio prvenstveni cilj istraživanja, potkrijepiti njime sporadične javno iznošene procjene pojedinih nakladnika koliko se knjige kupuju i okolnosti u kojima se to događa, a pitanje o čitanju bilo je tek dodatak, nastojanje da se makar malo obradi i taj segment, te da ujedno posluži kao poticaj za jedno drugačije novo istraživanje.

Problem je da smo danas došli do one razine kada su, ponavljam, realne naklade knjiga postale toliko niske (a broj objavljenih naslova smanjen) da postaje upitna elementarna ekonomska rentabilnost izdavanja knjiga, a da pri tome i autori na knjizi ostvare honorar za svoj rad, kao i prevoditelji, nakladnici, knjižari... čak i uz pretpostavku izdašne (a takve biti neće) državne potpore i autorima i nakladnicima. Jer u trenutku kada vam naklada pada  ispod 500 primjeraka, tada više nitko, niti autor, niti nakladnik, niti knjižar... nema perspektivu. A na određeni način nemaju je niti čitatelji koji bi čitali "domaće" ili na hrvatskom jeziku, jer hrvatska knjiga ne može biti jeftina koliko bi ljubitelji knjiga željeli, pa su daljnje kolateralne žrtve brojne, pri čemu uopće nije sporno da je knjiški ceh i te kako suodgovoran za današnje stanje, za neuređeno tržište knjige... o tome sam pisao i previše.

Ali neorganizirani ceh nije niti jedini krivac! Knjiga, shvaćena u najširem smislu riječi, nije samo problem Ministarstva kulture, dugi je popis onih koji su se ogrješili o nju, niz ministarstava i državnih agencija... i problem je to višegodišnje odsutnosti vizije sveukupne kulturne, obrazovne ali i gospodarstvene politike.

Ako nema dovoljne proizvodnje hrvatskih knjiga (a nje nema ako nema potražnje na tržištu, ako se one nedovoljno kupuju, i od pojedinaca i od institucija, pri čemu to nije samo pitanje cijene!) onda je samo pitanje vremena kada će nam se još više urušiti i ti, kako Velagić smatra, sasvim solidni i valjda umirujući postoci koji govore koliko se u Hrvatskoj čita, i u koje su ugrađeni i podaci o čitanju domaćih knjiga (objavljenih u Hrvatskoj) i hrvatskih autora. Ono što Velagić jednako tako ne razumije jest da  nam ne bi smjelo biti svejedno u kolikoj se mjeri čitaju domaći autori i najraznovrsnija domaća izdanja, osim ako smo se pomirili s pozicijom male kolonijalne državice pa ćemo briljantno naučiti strane jezike i prepustiti da Amazon bira za nas.

Nedavno istraživanje se tek ovlaš dotiče i čitalačkih navika, i nije uopće sporno da nam šire istraživanje čitalačkih navika i te kako nedostaje, kao i da se čitanje danas ne može svesti samo na čitanje knjiga već da ono uključuje i čitanje ne-knjižnih sadržaja, drugačijih formata, uz neke nove načine čitanja itd. Nije uopće sporno da bi bilo korisno koncipirati i provesti sasvim novo istraživanje čitateljskih navika, no, ponavljam, provedeno istraživanje nije bilo tog tipa, između ostalog i zbog sasvim praktičnog razloga - koštalo bi znatno više jer bi trebalo dodati još pozamašan broj pitanja, a vjerojatno bi ga bilo poželjno napraviti i na još većem uzorku ispitanika.

Dakle, za nas neposredne dionike u tzv. lancu knjige rezultati istraživanja su vrlo jasan signal za već i zakašnjelo oglašavanje uzbune (i dobro da su to mediji prenijeli), no za neke znanstvenike je to vjerojatno tek zanimljiva tema za doktorat. I tu se očito bitno razlikujemo. Neki spavaju zimski san, a nekima je sve teže zaspati.


No, ne zamjeram Velagiću previše. Drago mi je da se bavi time čime se na svojoj katedri bavi, kao što mi je i drago da su se uopće pojavili studiji  nakladništva i knjižarstva u Zadru i Osijeku. Naravno, iz komotne pozicije voditelja Katedre za povijest knjige, nakladništvo i knjižarstvo Filozofskog fakulteta u Osijeku čija plaća ne ovisi o turbulencijama na tržištu knjiga, Zoran Velagić pred sobom ima "sve vrijeme svijeta" i možda će se za koju godinu sjetiti da bi možda baš njegova ustanova mogla iskoristiti prostor za neka, kako ističe, "ozbiljna i sustavna istraživanja". Stoga s veseljem očekujem metodološki besprijekorno istraživanje čitateljskih navika u Hrvata, i nadam se da ćemo te rezultate moći komentirati npr. na izmaku 2015/16. Ili je to možda prekratak rok?


I još nešto za kraj. Zanimljivo je bilo poentiranje autorice priloga u "Pola ure kulture", kada je nakon Velagićevog nastupa, valjda s temeljnom porukom "ne dajte da vas zavedu", slijedio i kratki sadržajni bonus o prodaji knjiga u 1128 ureda Hrvatske pošte koji su raštrkani širom Hrvatske, čak i tamo gdje ne postoje niti knjižnice niti knjižare. Posebno je zanimljivo malo se poigrati matematike i izračunati da ako pretpostavimo da su poštanski uredi otvoreni sve dane u tjednu osim nedjelje, dakle cca 300 dana godišnje, da kada se broj od 222.514 ukupno prodanih knjiga u 2011. podijeli s brojem dana, da ispada da se u 1128 ureda dnevno proda 741 knjiga, odnosno 0,65 knjiga po poštanskom uredu na dan.

Da li je to puno ili malo, procijenite sami... radi veće "plastičnosti" uzmite si bilo koju knjigu u ruke i otkinite joj trećinu stranica, i to je onda otprilike to, ono što se dnevno proda u poštanskom uredu.

Eto, i to je statistika, i jedan od mogućih načina čitanja iste, efektan ali u osnovi površan, jer u priči o Hrvatskoj pošti medalja na žalost ima i svoju drugu stranu.

– GfK - Istraživanje tržišta knjiga u Republici Hrvatskoj - prosinac 2011. –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –