Orhan Pamuk : Crna knjiga

Teško je u današnjem Istanbulu prepoznati Pamukov Istanbul. Pamukov, nobelovski Istanbul, najčešće je smješten u 50', 60', 70' i 80' godine XX stoljeća. U to vrijeme on je svjetska prijestolnica melankolije i "osjećaja poraženosti". Za Pamuka, tuga je glavno obilježje Istanbula. "Govorim o tugi gomila muškaraca koji na mostu Galata pecaju ribu"... "o ulicama na kojima se po zalasku sunca ne može vidjeti ni jedna žena"... "o osmanskim pobjedama što ih djeca uče u školi, i o batinama što ih navečer dobivaju kod kuće"... "o dvjema kozama i trima mačkama što se dosađuju u kavezima zoološkog vrta Gulhane" ("Istanbul: grad, sjećanja", 2003.).

Nije poznato sadašnje brojčano stanje i raznovrsnost životinja u zoološkom vrtu Gulhane, no današnji Istanbul, Istanbul XXI stoljeća, najživlji je grad između Male Azije i obala američkog Long Islanda. Zlatni rog pun je turista poput Firence ili Venecije; avenijom Istiklal danonoćno se slijevaju milijuni ljudi; kroz sokake ispod Taksima navečer je nemoguće proći; duž pješačkih zona kao da svaka zgrada ima onoliko restorana koliko ima i etaža (plus ulični pečenjar kebaba ispred nje), a mirisi pečenih kebaba zapljuskuju otvorene hotelske prozore još i u pet sati ujutro...

Ipak, u jednome detalju još uvijek se može prepoznati Pamukov Istanbul. Lica građana Istanbula nisu zadovoljna i samopouzdana lica stanovnika svjetske metropole. To su lica provincijalaca na prolasku kroz veliki grad. Lica koja strahuju da im se netko ne obrati, i koja skutreno sjede u plastičnim stolcima kafića, često u ekskluzivnim muškim društvima.

U "Crnoj knjigi" (1990.), svom prvom velikom romanu, Pamuk piše, "u vrijeme sreće i pobjede lica svih nas puna su značenja". Lica građana Istanbula su prazna, "iz njih se ništa više ne može pročitati". Zbog te praznine "ljudi na ulicama Istanbula, Damaska ili Kaira nalikuju jedni drugima poput utvara koje u ponoć jecaju od tuge; mladići spojenih obrva nose uvijek iste brkove, a žene s maramama na glavi uvijek gledaju ispred sebe dok hodaju blatnjavim pločnicima."

Praznina na licima dolazi od osjećaja poraženosti i gotovo tri stoljeća dekadencije. S dolaskom Republike i Ataturkovih reformi Turska se ubrzano modernizirala. Raspušteni su janjičarski odredi. Zabranjene su mevlevijske tekije i djelovanje rufaijskih derviša koji su se pri obredu probadali oštrim predmetima. Provedena je "revolucija u odijevanju": zabrana nošenja odjeće koja nije zapadna. Ukinuto je arapsko pismo i kao službeno pismo uvedena je latinica. Ukinuti su haremi. Aja Sofija je od džamije postala muzej. Grobovi koji su se nalazili u vrtovima i na trgovima premješteni su na službena groblja. Na vlastitu prošlost počelo se gledati kao na "egzotičnu".

Ali republikansko osuvremenjenje turskog društva nije donijelo trenutačni prosperitet. Nekadašnje carstvo i dalje se nastavilo urušavati. Izgubljeni su teritoriji na Balkanu i na Bliskom istoku. U Istanbul su pristizale muslimanske izbjeglice bježeći pred etničkim čišćenjem koje su provodile novoutemeljene balkanske države. Nazadovanje se nastavilo i nakon Drugog svjetskog rata u kojem je Republika ostala neutralna. Štoviše, Turska je siromašila i tokom šezdesetih i sedamdesetih kada je Zapad prolazio kroz razdoblje velikog tehnološkog i ekonomskog napretka.

"Crna knjiga" ne započinje tom povijesnom dramom Istanbula, već jednom osobnom, bračnom dramom. Odvjetnika Gulipa iznenada napušta njegova voljena žena Ruja. U još uvijek tradicionalnom Istanbulu to je društvena katastrofa prvog stupnja. Brakovi se ne raspadaju. Nitko nikoga ne napušta - a kamoli žena supruga. Gulip o tome ne može niti progovoriti. Pred prijateljima se pretvara da razgovara s njom preko telefona. Na pitanja obitelji odgovara da se Ruja razbolila. A na pitanje samom sebi što se to dogodilo ovako rezimira situaciju: "Protivno našoj cjelokupnoj povijesti i svim našim tradicijama, supruga neočekivano napušta jednog našeg sugrađanina koji je voli, napušta poštena, marljiva, razborita, odmjerena, dobra i u poslu uspješna čovjeka. Na što bi to moglo upućivati? Na koji skriveni smisao? Na neku kataklizmu?"

Da, upravo na kataklizmu: osobnu i nacionalnu. Odvjetnik Galip tipični je Pamukov lik, melankolik s buržujskog Nišantaša (gdje je i Pamuk živio). Nakon nestanka supruge, njegova melankolija tone u depresiju, zatim i u poremećenost, a osobna drama zamućuje se s povijesnom dramom Istoka, i obrnuto. Isprva Galip, traži gradom znakove koji bi ga odveli do Ruje. No postepeno u tim znakovima, koje čita na ulicama i u novinskim kolumnama svog rođaka Dželala, čita i znakove propasti Istanbula i Istoka. I eto nas u trenu na terenu dvo i pol milenijske povijesti.

Još od bitke na Maratonu, kada je maleni atenski polis išao čačkati veliko Perzijsko carstvo, Zapad i Istok nalaze se u golemom povijesnom konfliktu, ne toliko određenom civilizacijski razlikama koliko geografskim podjelama između Evrope, i s druge strane Male Azije, Bliskog Istoka i Sjeverne Afrike. Bosporskim, gibraltarskim i mediteranskim koridorima ratova prolazili su Aleksandar Veliki i Hanibal, križari i islam, osmanlije i kolonijalne sile... Posljednjih nekoliko stoljeća Zapad je nadmoćniji. Njegovu nadmoć odvjetnik Gulip čita i u blatnjamim ulicama Istanbula, i u praznini lica koja njima hodaju. Slijep od nesreće koja ga je snašla on to sasvim jasno vidi. Pred njime se razotkriva onaj Pamukov Istanbul kakvog znamo iz "Grada, sjećanja" ili "Muzeja nevinosti".

Iako objavljena još 1990. godine "Crna knjiga" nije Pamuk u izgradnji. Roman o bračnoj i osobnoj drami odvjetnika Gulipa te povijesnoj drami Istanbula po svim je elementima posve dovršen autorski rukopis. Put prema Nobelu je već trasiran, jedra su razvijena. U "Crnoj knjizi" lako se mogu prepoznati elementi "Muzeja nevinosti", romana "Zovem se Crvena", ili slika iz "Istanbul: grad, sjećanja". Istina, Pamuk je (kao i uvijek) spor i folkloran u stilu, a golemi komadi teksta izgledaju tek kao pripovijedanje zbog pripovijedanja, naratora kojeg je najlakše vizualizirati kao patrijahalnog djedicu. No on ujedno i izvanredno moderan u modernističkim i postmodernističkim motivima i konstrukciji romana.

Kako god se uzme, velika je to priča: čak i kad već poznamo njene teme i njen postupak. Izvanredna dvostruka ekspozicija pojedinačnog, mikro-narativa, i povijesno-civilizacijskog, makro-narativa; plus nekoliko kapi Pamukovog ubojitog koncentrata ljubića (vidi, recimo, iznenadni poziv davnašnje ljubavnice). Možda je na ulicama današnjeg Istanbula teško prepoznati Pamukov Istanbul. No u literarnom, turističkom, civilizacijskom i povijesnom imaginariju Istanbul bez Pamuka više i ne postoji.

Orhan Pamuk: "Crna knjiga"
Preveli Ekrem Čaušević, Jana Bušić & Dražen Babić

Vuković & Runjić, 2010.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )