Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marko Pogačar • 16.06.2015.

Peter Šulej : Povratak velikog romantičara

Peter Šulej: Povratak velikog romantičara

Povratak velikog romantičara Šulej Peter

Književna je razmjena te protočnost beletrističkih prijevoda između slovačke i hrvatske literature već dugi niz godina gotovo zanemariva – bez obzira što je riječ o bliskim susjedima te srpskohrvatskome najsličnijemu zapadnoslavenskom jeziku, tek tu i tamo se, više kao izolirani incident nego pravilo, pojavi poneko izdanje, posebno kada je o suvremenim autorima riječ. Teško je, naravno, dijakronijski i sinkronijski, slovačku književnu proizvodnju uspoređivati s onima mnogo većih te ranije emancipiranih slavenskih kultura koje je okružuju – primjerice češke, poljske i ukrajinske – no tim je zanimljivije zaviriti u njezine aktualne, konstrukcijama identiteta poprilično obilježene tokove. Kako piše sam Šulej: upoznajte me! promatrajte! gledajte! / u zemlji bez tradicija / vidjet ćete kako će ih stvoriti / ja s govorećim imenom umjetnik / peter / evanđelist / stijena // born in czechoslovakia.

Nije ova brzopotezna skica konteksta, za razumijevanje poetike Petera Šuleja, slovačkog pjesnika srednje generacije i autora nekoliko proznih knjiga, rođenog 1967. u Banskoj Bistrici, baš posve nevažna. Uvelike je, već na prvi pogled, određuje upravo iskustvo tranzicije: svakako ne jedinstveno, ali zbog različitosti primijenjene optike uvijek interesantno, doneseno – i kada se čitavim nizom postupaka trudi da bude maksimalno impersonalno – mahom u Ich-formi, kao svjedočenje, optužujuće-obrambeni iskaz pripadnika generacije rođene i odrasle u socijalizmu i zatim naglo, u ovom slučaju nasreću mirnim putem, naglavu uronjene u okružje sveprožimajućeg konzumerizma, komodifikacije svega postojećeg i neumoljivih zahtijeva neoliberalne tržišne logike – ukratko: u stanje kasnog kapitalizma te postmodernu kao njegovu kulturnu formu.

Pripadajući je lirski protagonist dakle nužno rasut, poliperspektivan, raslojen prizmama vremena koje ga presudno uokviruje te za njegovu refleksiju adekvatno odabranim referentnim fonovima iz bogate plejade manje ili više verificiranih činjenica književne tradicije, shvaćene u postmodernom kontekstu kao vrsta samoposlužne riznice: supermarket iz kojeg se slobodno bira, kombinira i nadograđuje.

Svoju je prvu pjesničku knjigu ("Porno", 1994) Šulej objavio dakle nekih godinu dana nakon službenog datuma nenasilnoga razlaza Čehoslovačke, već duboko u "brzom vremenu" postsocijalizma, što se podudara također s razdobljem kada se ubrzano podiže i sve pred sobom mete na našim prostorima ratnim zbivanjima u drugi plan potisnut masivan val tehnološke revolucije. Potonji i zbir njegovih posljedica predstavljaju drugi temeljni referentni fon knjige, ali i presudno utječu na njezin "tehnički" instrumentarij, postupke koji čine gusta mjesta njezine literarnosti.

Manje je pritom važno što sedamdesetak uvrštenih sastavaka predstavlja izbor iz svih šest autorovih pjesničkih knjiga, te još neobjavljenog ciklusa "Node". Riječ je o homogenom stihovnom tkivu bez velikih poetičkih i epistemoloških lomova; na stvari je više postepena nadogradnja i preispitivanje, usložnjavanje razina te, s vremenom, povremeni odbljesci akumulacije "gorkog taloga iskustva". Upravo je slojevit, kompleksan zaključni ciklus, čini se, kruna spomenute sinteze.

 

U svojoj se intermedijalnosti, citatnosti i eksplicitnoj intertekstualnosti Šulej približava kod nas generacijski mu bliskim kvorumašima, no njegov dominantni interferencijski kod ne čine (također intenzivno prisutni) druga književnost, glazba ili film, već jezik i svijet računala.

Okosnica Šulejeve poetike izgrađena je, uza sve rečeno, oko specifično pojmljene estetike prevrednovanja. Ona je, iako prisvaja, pa i u vrsti minus-postupka direktno intertekstualno komunicira i polemizira s nekim od temeljnih postulata te formalnih stečevina historijskih avangardi, međutim lišena njezinog rušilačkoga impulsa, prelomljena uvijek kroz  verificirane, već okoštale kulturne forme – na primjer punk shvaćen kao semantički mahom ispražnjenu, apropriranu (pop)kulturnu referencu (no future!). Kao jedna od središnjih figura ove "prokazivačke" lirske kozmogonije nameće se svakako ironija: ne čudi da i sam naslov valja čitati u tome ključu. Iz riznice tradicije prizvani, za tu priliku posebno kostimirani "veliki romantičar" dolazi spreman šaptati nježne gluposti: volim te i tako to – a na istoj pozadini valja razumjeti i paratekstualne citate iz Shelleya i Burnsa.  

U svojoj se intermedijalnosti, citatnosti i eksplicitnoj intertekstualnosti Šulej približava kod nas generacijski mu bliskim kvorumašima, no njegov dominantni interferencijski kod ne čine (također intenzivno prisutni) druga književnost, glazba ili film, već jezik i svijet računala: Kraftwerk, Prevert i Bowie nalaze mjesto u istom nizu s jednadžbom međuljudskih odnosa iskazanom u simboličkom sustavu informatičkih naredbi. Pjesme su često grafički organizirane, uz elemente neokonstruktivizma, obilježene mehaničkim, ubrzanim ritmom reducirane interpunkcije, ispresijecane uzvicima, verzalima, parolama. Pri tom je – pogotovo kada je o iskazima sloganskog tipa riječ – ponovno u pitanju izmještanje historijski obilježene forme u radikalno drugačiji kontekst: Majakovski se s čela radne brigade seli pred spektakl katodne cijevi.

Kao ilustracija lijepo će poslužiti sastavak "Inženjeri". U pet interpunkcijom neomeđenih tercina nižu se u verzalom izdvojenoj repeticiji samoidentifikacijski iskazi sloganske forme, koji počinju općim agitprop toposima konstruiranja živuće utopije (INŽENJERI smo novoga doba / novih duhovnih pokreta / nove čiste filozofije), s tim da je već u prvoj strofi prisutan zametak ironije i persiflaže – da bi završili, ne mijenjajući stil i registar, već naprotiv, na njemu inzistirajući – u alijeniranoj tehnološkoj distopiji digitaliziranoga društva (INŽENJERI smo okruglog stola / koji očajno traže daljinski / za ovu jebeno dosadnu videoigru).

Kao signal da ni ta vizija u sebe sigurne i uljuljkane sadašnjosti nipošto ne označava nekakav "kraj povijesti", na kraju, u kurzivu – kao Đilasova poruka podno popisa strijeljanih suradnika okupatora i narodnih neprijatelja – stoji uskličnikom zapečaćeno upozorenje: Nastavak slijedi! Sve se to odvija u prljavom, urbanom carstvu znakova: gradu kao postmodernoj znakovnoj makiji, teško ukrotivoj semiotičkoj stihiji. Lirski se protagonist u toj džungli nalazi na domaćem terenu, ondje vreba svoju "Femme fatale informacijskog doba" koja iz zavoja u zavoj otkriva / na svakom su znakovi i zna da označeno nigdje ne postoji.

Šulejove su izabrane pjesme zanimljiva lirska refleksija jednog dinamičnog i složenog vremena, te ih je posebno zanimljivo iščitavati u kontekstu domaće proizvodnje iz istog razdoblja koja je, zabavljena odmicanjem od postmoderne intermedijalnosti i inih praksi osamdesetih s jedne strane u okrilje neorealističkih prosedea, a s druge na područje banalne, nerijetko domoljubne duhovnosti i "prave" retroromantike, uslijed nacionalističke kontrarevolucije i restauracije kapitalizma – plimom potopljena – onaj masivan val mahom posve propustila evidentirati.  

Peter Šulej

Povratak velikog romantičara

  • Prijevod: Siniša Habijanec
  • Meandarmedia 08/2013.
  • 115 str., meki uvez
  • ISBN 9789533340531
  • Cijena 99.00 kn

Poezija je za mene način pomicanja granica. Način postavljanja pitanja i traženja odgovora. Granice su ponekad nejasne, maglovite. Ponekad pogled seže sve do zabranjenih zona. Na pitanja ponekad ne znam odgovor. Možda ga znaju čitatelji i tada je to čudo

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –