Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 23.06.2017.

Philippe Claudel : Stablo u zemlji Toraja

O životu ćemo najviše reći pripovijedajući o umiranju, baš kao što najispunjenije živimo tek kad osvijestimo vlastitu smrtnost. Tako je Stablo u zemlji Toraja (L'arbre du pays Toraya, Ed. Stock, 2015), najnoviji u nas preveden prozni tekst Philippea Claudela (s potpisom Dubravke Celebrini za Edicije Božičević, iz travnja 2017.) sav, do samih rubova u memento mori meditativnosti; iako do svojih knjiških ušiju umočen u smrt, roman je to živ i optimističan, u nježnoj pomirenosti s neizbježnim i konačnim.

Stablo u zemlji Toraja Claudel Philippe

Šesta knjiga Philippea Claudela (1962.), istaknutog francuskog pisca (a tek nešto manje uspješnog scenarista i redatelja) srednje generacije, kojeg naša publika dobro poznaje, jer na hrvatskom smo do sada voljeli Sive duše, Brodeckov izvještaj, Istragu i Mirise, ležeran je filozofski roman sastavljen od niza kratkih poglavlja, a zapravo kadar-sekvenci, jer narator je filmaš koji svoj život sagledava u pažljivo komponiranim prizorima. On o filmu razmišlja kao o "knjizi pokretnih slika", kao o "iskustvu sretne tmine - sretne, jer se iz nje vraćamo", a proza o kojoj ćemo govoriti upravo je to, pobjeda optimizma nad egzistencijalnim crnilom, jer pripovjedač, odnosno središnji lik, uspijeva se na koncu otrgnuti strahu od nestajanja.

Iščitavamo ovdje solilokvij dobrostojećeg pariškog intelektualca koji ima vremena na pretek - za sebe, za čitanje, za razgovore s odabranima i, dakako, za svoju umjetnost. Upoznat ćemo ga međutim u trenutku kad ga udari svijest o tome kako to privilegirano življenje nije bez roka trajanja; pedeset mu je godina, sve se mijenja u trenu i iz korijena, a on je odjednom prestravljen budućnošću. Trigger za reminiscencije autodijegetskog pripovjedača predvidljiv je: suočava se s neizvjesnošću srednjih godina, a slijedom toga i s kreativnom krizom. U kontekstu životne i stvaralačke dezorijentiranosti ovaj umjetnik proživljava gubitak najboljeg prijatelja i odanog poslovnog partnera, za kojeg mu je bivša supruga u šali predbacivala da je ustvari u braku s njim, svojim producentom.

Stablo u zemlji Toraja grobnica je za izgubljenog druga, no i puno više od toga – istodobno nekrolog za sve kojih više nema i pomalo nesvakidašnje slavljenje života.

A s pripovjedačem i njegovom ženom stvar je neobična; u nekom trenutku oni prestaju biti supružnici, a postat će čudnovat "par iz sobe 107". Tajni sastanci bivših bračnih partnera u hotelu nizat će se za njenog novog braka, a sve dok u njegov samački život ne ukorači jedna mlada žena. Ta znanstvenica, rodom iz Pule, liječnica kojoj "dah miriše na amalfijske naranče" ispunit će njegov smrću prijatelja potamnjen život ljepotom i zahvalnošću, zbunjenošću, ali i grižnjom savjesti. Triput u velikim razmacima ponavljano pripovjedačevo putovanje u Veneciju upućuje upravo na tri njegova prijelomna odnosa tj. na najvažnije mu referentne osobe; to je dakle Eugène, njegov intimus, potom Florence, supruga koja mu nakon razvoda ostaje najbolja prijateljica (ali, zanimljivo, i ljubavnica) te na koncu, Elena, kao nagovještaj novog početka.

Iza poetičnog naslova knjige zateći ćemo ruminiranja o ljepotama i užasima zapadne civilizacije, o ljubavi i otuđenosti, starenju i bolesti, potaknuta suočavanjem ja-pripovjedača s velikim životnim promjenama i nenadoknadivim gubicima. Nalazimo tako njegovo razmišljanje o očevu umiranju, o majci koja nije mrtva, ali kao da jest, u staračkom domu, napuštena od svih, pa i od njega, svog sina; zatim potiskivanje jedne davne smrti, do te mjere strašne da on svoju mrtvorođenu djevojčicu spominje tek pri kraju ove ispovijedi. U vrijeme odvijanja radnje njegovoj kćeri Agnès bile bi dvadeset i dvije godine, otprilike koliko je od njega mlađa njegova djevojka Elena. A upravo tamo, na posljednjim stranicama romana, u punini ćemo shvatiti poetičnu priču o pogrebnim običajima indonezijskog naroda Toraja; oni umrle bebe ne zakapaju u stijene kako običavaju činiti s odraslima - predaju ih stablima pa maleni pokojnici položeni u duplje putuju u vječnost.

Pamtljiva je epizoda u kojoj umirući Eugène u pripovjedačevoj pratnji nakratko bježi iz ustanove za palijativnu skrb i u obližnjem neukusno namještenom kineskom kafiću ugleda ostarjelog Kunderu u strastvenom razgovoru s vremešnom prijateljicom. Između njih dvojice, čitatelja i njegova u formativnom smislu esencijalnog autora, uspostavit će se - u prolazu i tek uz smješak intuitivnog prepoznavanja - neki fluid, osjećaj pripadnosti, ali i životnog smisla.

I bez potvde koju nalazimo u brojnim Claudelovim intervjuima, jasno je da je on sam pretrpio težak gubitak, jer ovakav roman može se ispisati samo autentičnim iskustvom. 2013. godine od karcinoma umire Jean-Marc Roberts, urednik izdavačke kuće Stock i Claudelov najbliži prijatelj, koji je uz njega bio gotovo od njegovih autorskih početaka. S tugom se pisac borio, a kako drugačije nego tekstom; rezultat tog autoterapijskog procesa elegičan je esej Jean-Bark iz 2013., a potom i autofikcija koju smo upravo pročitali, silno ljekovita i poučna. Ukratko, Stablo u zemlji Toraja grobnica je za izgubljenog druga, no i puno više od toga – istodobno nekrolog za sve kojih više nema i pomalo nesvakidašnje slavljenje života.
 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Philippe Claudel

Stablo u zemlji Toraja

  • Prijevod: Dubravka Celebrini
  • Edicije Božičević 03/2017.
  • 160 str., meki uvez
  • ISBN 9789537953676
  • Cijena 129.00 kn

Nakon povratka iz Indonezije, gdje se upoznao s običajima naroda Toraja, pripovjedač romana – pisac i filmski redatelj – saznaje kako njegov kolega ima rak. Dok bude oplakivao pokojnog prijatelja, zaljubit će se u mladu djevojku koju upoznaje u bolnici i koja će uskoro začeti dijete. 'Stablo u zemlji Toraja' je prvenstveno razmišljanje o smrti, ali i o ljubavi, prijateljstvu, ponovnom rođenju, umjetnosti i ostalim temama koje čovjeka čine čovjekom.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –