Pohvala nesretnim ljubavima

Ne možeš pobjeć od ljubavničke ikonografije, sve i da hoćeš. Na svim sajmištima trži se i ljubav: ljubav u obliku licitarskog srca, čokoladna ljubav u staniolu, zabranjena ljubav kao matrica za popularan scenarij...

Ona je sa svojim upaljenim bojama i sentimentalnim raspoloženjem, s afektima i strastima, neozbiljna ako u njoj nema politike, trivijalna ako je bez ironije, pa je nekako malo pomalo iselila iz gotovo svih „posvećenih" javnih prostora i postala kraljicom kiča.O čemu danas govorimo kada govorimo o ljubavi? Kakva se ljubav kupuje i prodaje? Prodaju se rastave i Valentinovo, žute i ružičaste emotivne eksplozije. U domaćim romanima i filmovima ona je uglavnom začin koji će učiniti jestivijima teme „vječnije" i veće od ljubavi.

Protjerana je i s gradskih ulica, više nitko ne troši sprej da bi napisao volim te (osim ako zakletva na ljubav vječnu nije upućena nogometnom klubu)... Nema je previše ni u takozvanim ženskim listovima prepunim instrukcija za žene predatore i meke filozofije za tvrđi seks. Glavni je protagonist u sapunicama i zabavnoj glazbi i u savjetima Žuži Jelinek. Ako se netko smrtno ozbiljan dohvati erosa kao glavnog aktanta, kao što se hvataju rata, tranzicije, dnevne politike, kokaina i silikona, izlaže se opasnosti da ga etiketiraju kao trivijalnog -  kažem vam: neozbiljna stvar u vremenima bremenitim tolikim važnim poslovima oko artikuliranja svjetskih problema, baviti se intimnim pitanjima, ma neukusno.

Čovjek se zapita što bi svim tim klasicima, pa su tako zapeli za tu ljubav, svim tim ljubavnicima što su neuvjerljivo, gledajući iz diskursa junaka našeg doba, poumirali od ljuvene boljetice kada već nisu mogli živjeti za ljubav..

I onda dva dana prije blagdana za instant romantičare, stiže vijest i to iz Japana: bolovanje za rastavljene i ostavljene! Pravo na ljubavnu bol konačno verificirano, nitko se više neće, tamo po Tokiju i Osaki,  pravdati zato što na zvuk imena svoje bivše drage, povraća u uredsku WC-školjku ili u rastresenosti sejva njihove zajedničke fotke u data bazu firme. Odmah zamislim mnoge Japance i Japanke pokrivene plahtom preko glave kako danima uzdišu u depri i tablete za smirenje obilno zalijevaju sakeom.

Nisam sigurna da je to dobra ideja, pustit toliko radišnog svita da se potuca besposleno po kući i grči od čežnje, jer nije ljubav gripa. Trebalo bi je, možda, tretirati kao oblik ovisnosti, pa nesretno zaljubljene u okviru bolovanja  poslat na rehabilitaciju ili u komunu. Umjesto heptanona dijeliti im poljupce.

(Ako se šalim, pa i sebi se smijem. Tko je neozlijeđen prošao kroz baražnu vatru ljubavi, taj fantom o svemu ne zna previše.)

Tako je, vele trač rubrike, u Japanu.

Doma, ipak neke promjene na obzoru, sve više bivših dječaka (po prvi puta nakon petrarkizma bez inhibicija i u tolikom broju) priča o ljubavi. Posljednji su se ljubavnim knjigama „od korice do korice" javili Rešicki s prozom „Ubožnica za utvare" i Lucić sa zbirkom  poezije „Ljubavnici iz Verone", ali to nije literatura za sljedeće Valentinovo, nego za radni dan svakog poštenog ljubavnika i ljubovce.

Moja je sklonost prema ljubavnim heroinama i herojima uvjetovana i mjestom dolaska na svijet, otprilike kao što bi mogla biti uvjetovana maloj Marcelli ili malom Fabriciju koji su se rodili blizu Julijinog balkona u Veroni, samo što je turistička pozadina moje vinjete iz djetinjstva bitno drukčija.

Djetinjstvo je bilo omeđeno s dvije crkvice i dva dvorca. U dvorcu Vitturi je živjela Ona, petsto metra dalje, uz more, u kaštelu Rušinac, evo i On; odmah poviše kuće u kojoj sam odrasla, vjenčali su se, da bi ih nedugo nakon toga (prvo njega, pogođenog iz kubure oca svoje nevjeste, pa potom nju kojoj se bez dragog nije živjelo) pokopali zajedno u drugoj crkvici u blizini, pod kamenom pločom na kojoj i danas stoji uklesano: Pokoj ljubovnikom.

Odrastalo se na ulicama i plažama, ljeto je tih godina trajalo bar deset mjeseci i bili smo stalno slani i bosi kao neka domorodačka djeca, sa šugamanom preko ramena. Naš dnevni boravak bila je ta scena, pozornica za ljubavnu tragediju, za Dobrilu i Miljenka. Svi smo o tome znali sve. A ja sam naposljetku maturirala s tom temom, bilo je logično. 

Matura iz legende, diploma iz bajke - kakvo školovanje!

A onim imaginarijem od kamena i bršljana (u kakvom su živjele i Trnoružica i Julia i Dobrila), onom zemljom za koju se odmah vidi da nikad neće biti ni dovršena, ni definirana, prošetale su mnoge sjetne face puneći tako kuće boli svojim sudbinama neprolaznih ljubavnika. Don Quijote de la Mancha nikad nije prestao tražiti svoju nepostojeću Dulcineu  - možda je to najtužnija ljubavna priča. Jedna gospođa nakon četrdeset godina braka, nosi svaki dan cvijeće na grob svog supruga -  nije li to najsretnija ljubavna priča?!

Uglavnom, možda mi Japanci na ljubavnom bolovanju neće htjeti povjerovati, možda će svi razočarani (da bi bio razočaran, ne moraš li prvo biti očaran?!) u ljubav odmahnuti rukom (ni u moru mire, ni u jubavi vire, jel te), ali svijet bez nesretnih ljubavi bio bi svijet bez priča. Zvuči kao citat iz petparačkog štiva? Ok, slažem se, ali izbacite nesretnu ljubav iz svih stvarnih i izmišljenih života, filmova, pjesama, knjiga i pogledajte što je iza toga ostalo.

Za kraj, jedna lokalno-geografska ljubavna znamenitost: postoji otočić na Cetini kojeg zovu Otok uzdaha, ali to nije zato što na njemu netko pati i pri tom teško uzdiše, nego baš naprotiv. Ali, kažu, do tamo se dolazi samo gazeći mrzlu i brzu vodu koja se penje gotovo do struka. Nikog još nije odnijela rijeka, ali mnogi su ipak ostali na obali: nema recepta za sreću, ali na ljubav se, za početak, treba usuditi.

( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )