Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 20.05.2006.

Povijesna štikla

Tijekom čitavog razdoblja političkog emancipiranja Hrvatske, a pogotovo u razdoblju obrane nezavisnosti u ratu, u domaćem je javnom govoru do izlizanosti korištena rečenica “Mi smo (uvijek bili) Europa”. Ta rečenica, često uz dodatak “Europa smo, a ne Balkan”, bila je poput neke mantre kojom su domaći kulturnjaci, političari i diplomati branili hrvatsko pravo na nezavisnost. Cijelo desetljeće ili čak duže tom su rečenicom hrvatski sugovornici uvjeravali svoje strane sugovornike kako smo mi narod katedrala i opera sa stukaturama i nemamo baš nikakve veze s tim svijetom ćevapa, gusala, narodnjaka i prpošnih pjevačica u koji su nas nekom zabunom strpali.

Da je sve mudre profesore i diplomate koji su pred 10-15 godina velevažno izgovarali tu čarobnu rečenicu netko tada kriogenizirao i probudio ih na današnji dan iz hibernacije, imali bi se čemu čuditi. Doživjeli bi vidjeti Hrvatsku, slobodnu, cjelovitu i samostalnu. Ta Hrvatska, štoviše, upravo večeras sudjeluje na natjecanju (slobodnih itd.) država koje se (k tomu) još zove EUROvizija. Pa ipak, na tom i takvom euro-natjecanju tu Hrvatsku (koja, dakle, sad JEST Europa) predstavlja jedna prpošna pjevačica koja će u pratnji benda prerušenog u guslare otpjevati Bregovićevu poskočicu temeljenu na dinarskom folkloru. Nećemo se, dakle, Hrvatice i Hrvati, večeras Europi/Euroviziji predstaviti, kako to obično radimo, mašući cvjetnom gotikom i espresso aparatima, nego ćemo kao svoj pobjednički adut iz rukava izvući sve on što smo pred petnaest godina tvrdili da s nama nema veze. Ne znam kako vi, dragi čitatelji, ali meni se zbog svega toga čini da večeras u Ateni za hrvatsku kulturu završava jedna epoha, a počinje druga.

Pjesma “Štikla” Gorana Bregovića i Severine Vučković u ovih nekoliko mjeseci koliko je proteklo od Dore do Atene postala je vjerojatno najkomentiranija i najosporavanija pjesma čitave povijesti hrvatske pop glazbe. Deseci novinskih komentatora, muzikologa, kulturnih vijeća, televizijski management i cijele političke opcije u tjednima nakon Dore i uoči Atene imali su potrebu reći što misle o Severininoj pjesmi i javnom imageu, a to što su mislili obično je bilo ono najgore. Istodobno, “Štikla” je kod goleme šutljive većine izazvala i još izaziva katarzu čiste, nerazrijeđene radosti. Pjesma koja u prvom stihu sadrži jedan motiv gospodstva (štiklu), a odmah potom rustikalno-seljački motiv tratine i trave poslužila je kao kolektivni katalizator koji je golemoj većini Hrvata omogućio da ispucaju vlastite kulturalne traume. Svima onima koji su petnaest godina potiskivali Balkan u sebi, koji su kriomice pazili da ih se ne čuje da slušaju narodnjake, da ih susjedi ne vide kad se vraćaju sa sela, svima onima koji su potiskivali svoj štokavski akcent i trudili se govoriti gradski, svima njima “Štikla” je donijela kolektivnu terapiju.

Zahvaljujući “Štikli”, Hrvati su se - da koristimo gay-rječnik - napokon mogli “autati”: prvi su put sebi i drugima mogli priznati da su Balkanci. U tom smislu, “Štikla” je povijesni međaš. A ako je svojstvo važne umjetnosti da kolektivno propuhuje društvene traume, onda je Bregovićeva i Severinina glupava pjesmica zapravo važna umjetnost. Ovakvo “autanje” Balkana, naravno, izazvalo je izljeve diluvijalnog bijesa, i to ponajviše u političkom spektru koji ovakvu “istinu o Hrvatskoj” teško svaruje. Ne treba se stoga čuditi da je upravo jedan konzervativni dnevnik (dakle, onaj čija publika baš i ne sluša Hladno pivo) ishod Dore popratio katastrofičarskim naslovom “Kakva zemlja, takva pjesma”. Ne treba se čuditi da je Severinu poimenice prozvao kulturnjački nacionalistički klub Hrvatsko kulturno vijeće. Stoga se ne treba čuditi i tomu da je Severina Vučković postala povodom takoreći fizičkog obračuna dvaju teatrologinja i poznatih intelektualki, Mani Gotovac i Jagode Martinčević. Martinčević, operna kritičarka i zastupnica desnice, napala je Mani Gotovac zašto je Severinu pripustila u štukani hram riječkog HNK (dakle, dokaz “da smo Europa”). Razgovor se prebacio na postmodernu i usud kazališta, i, vele, završio prilično burno.

Ne treba, međutim, riječki “razgovor o postmoderni” otpisati kao puku supijanu raspravu. Valja imati na umu da je ne tako davno splitski HNK (pod kontrolom HDZ-ova kulturnog ideologa Petra Selema) odbio Severini Vučković dvoranu čak i iznajmiti, pod izlikom da to ruši reputaciju velevažne zgrade. U toj istoj zgradi ravnatelj Milan Štrljić pred samo par mjeseci pucao je od ponosa što je uspio izvesti Čajkovskog i “Labuđe jezero” (dakle, dolično reproducirati građansku kulturu 19. stoljeća), što u suštini govori čemu bi u dominantnom kulturnom modelu te četiri zgrade imale služiti. Kulturna ideologija koja u nas dominira već 15 godina bez riječi je gledala kako propadaju i nestaju bitne kulturne industrije (recimo, Croatia Records i Jadran film), nijemo je promatrala kako Hrvatska postaje angloamerička kulturna kolonija, nije pravo ni pokušala stvoriti našoj kulturi neki suvisli image, i sad joj je jedino prestalo braniti francjozefinske i titovske štukane ustanove, među inim i ta četiri historicistička hrama koji - razumije se - kazuju da smo “uvijek bili Europa”. E, pa između “Europe” koja se svodi na copy-paste reprodukciju kulture kolonijalnih sila i “Balkana” trave i štikli, ja bih, ubijte me, radije ovo drugo.

Kad je Severina Vučković početkom tjedna ispalila da je njena invazija lirica i gusli na Euroviziju “performans”, doživjela je ismijavanje kulturnjaka. Ona je, međutim, barem jednom u pravu. Jer, ni jedan performer ni konceptualac koji je u ova dva desetljeća uokolo trčao gol, čitao Chomskog u galeriji ili instalirao izgorjele televizore nije do te mjere taknuo u živac najdubljeg nacionalnog potisnutog kao što je to učinio Severinin tim. U usporedbi s nerazrijeđenom provokacijom “Štikle”, najveći se dio performerske produkcije doima tek kao goli akademizam koji osnažuje građansko samopoimanje, umjesto da ga lupa špicom i macom. Večeras u Ateni Severina ne može biti stvarno pobjednica. Prođe li loše, konzervativna Hrvatska reći će “rekli smo vam mi”. Prođe li dobro, isti će commom sense reći “eto što Europa hoće od nas, folklor i cajke”.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –