Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Prevoditelj predstavlja • Piše: MV Info • 17.10.2017.

Prevoditelj predstavlja : Ana Badurina

Ana Badurina (foto: Miljenko Zekić)

Ana Badurina o sebi:

Književnim prevođenjem počela sam se baviti prije trinaest godina ohrabrena nekolicinom pozitivnih komentara s radionice književnog prevođenja Društva hrvatskih književnih prevodilaca (koju bih najtoplije preporučila svakome koga zanima književno prevođenje). Prevodim s talijanskog i engleskog jezika s tim da uvijek dajem prednost talijanskom jer sam u njega i u njegovu kulturu uronjena odmalena. Budući da sam uz talijanski jezik i književnost studirala i povijest, prvih nekoliko godina prevodila sam isključivo publicistiku, no nakon toga počela sam povlačiti izdavače za rukav i predlagati im naslove suvremenih talijanskih autora te danas najviše prevodim talijansku prozu. Kako odnedavno imam razloga čitati i mnogo, stvarno mnogo dječjih slikovnica, voljela bih se malo više posvetiti i prevođenju dječje književnosti: Talijani imaju krasnih naslova za djecu, a svi znamo koliko je važno najmlađima nuditi kvalitetno (dakle i dobro prevedeno) štivo.
 

Nešto novo, nešto staro:

Dijete koje je sanjalo kraj svijeta Scurati Antonio
Ljudska i neljudska povijest Pressburger Giorgio

Od starijih naslova izdvojila bih Dijete koje je sanjalo kraj svijeta Antonija Scuratija, roman o strahu kao pošasti novog tisućljeća, o krizi društva i institucija, o fascinaciji crnom kronikom, ali u prvom redu roman o manipulaciji medija koji sami generiraju čudovišta kojima se potom hrane. Scuratijev stil vrlo je precizan, novinarsko-dokumentaristički, a u tekst je kao „nagazne mine“ utkao i brojne citate koje je trebalo prepoznati.

U 2014. prevela sam roman Viši od mora Francesce Melandri. Radnja se odvija krajem sedamdesetih, u doba kada je određena teroristička organizacija provodila nasilje nazivajući ga “revolucijom”. No pravi su protagonisti romana Paolo i Luisa, dvoje ljudi čije su živote obilježili gubitak, bol, patnja. Francesca Melandri jednostavnim i vrlo profinjenim stilom ispričala je tu podužu kratku priču koja govori o stvarnim, običnim ljudima iz razdoblja u kojem je talijanska povijest prestala biti povijest.

Od novijih naslova mogu izdvojiti Ljudsku i neljudsku povijest Giorgia Pressburgera, roman od dva dijela, U dubljem području koji sam prevela ja, i U sretnim šumama koji je prevela Dunja Kalođera, te koji s romanom U carstvu sjena (preveo Dean Trdak) čini trilogiju. Kompleksan roman, danteovsko putovanje kroz dvadeseto stoljeće u kojem kroz autorov dijalog s povijesnim ličnostima, umjetnicima, filozofima, kroz autorovo razmišljanje o povijesti i kritičku analizu stvarnosti razmatramo pitanje slobode i ljubavi. Važnu ulogu u tekstu imaju i veće bjeline umetnute u rečenice, pauze na koje autor želi da čitatelj obrati pozornost: tekst među tim bjelinama često ima vlastito značenje, drugačije od značenja rečenice kao cjeline.
 

Najdraži naslovi:

Sardinia Blues Soriga Flavio
Sofia se uvijek odijeva u crno Cognetti Paolo

Jedan od najdražih naslova ujedno je i prvi roman koji sam prevela, Sardinia blues sardinskoga pisca Flavija Sorige, priču o trima mladim, nezaposlenim, ostavljenim intelektualcima odlučnim suprotstaviti se rutinskom življenju, a pritom čitatelje upoznaju i sa Sardinijom drugačijom od one koju nam pokušavaju prodati turistički operateri. Vrlo energičan, ritmičan roman na koji sam naišla tijekom jednog od boravaka u Firenci, iz nekog se razloga stopila s njim i odlučila da će to biti prvo prozno djelo koje ću prevesti na hrvatski, pronašla izdavača i dala se na posao. Bilo je to vrlo zanimljivo iskustvo, dosta sam surađivala s autorom, posebno oko slaganja soundtracka jer u romanu ima mnogo talijanskih pjesama pa smo im tražili zamjenu u američkoj i britanskoj glazbenoj produkciji kako bi glazbena pozadina čitateljima bila što bliskija.

Tu je i Sofia se uvijek odijeva u crno Paola Cognettija. Autor je u deset kratkih priča izgradio roman koji počiva na impresivnim likovima, na slikama koje oslikava bez velikih i pretencioznih riječi, pretjeranih opisa i rečenica koje pod svaku cijenu nastoje pridobiti čitatelja. Cognetti donosi priču o nezadovoljnoj i nekonvencionalnoj djevojci i njezinoj nesređenoj obitelji. Dok nas autor upoznaje sa ženskom intimom, kroz pozadinu se nenametljivo provlače društveno-povijesna, politička i ekonomska zbivanja u Italiji u posljednjih tridesetak godina prošlog stoljeća.

Kad govorimo o najdražim naslovima, ne mogu pobjeći od Elene Ferrante i njezinih Dana zaborava i tetralogije Genijalna prijateljica o kojima se mnogo govori i piše pa sada tu ne bih ulazila u detalje. Kao prevoditeljica istaknula bih možda samo da Ferrante svaku za prevoditelja potencijalno kompliciranu situaciju, sve što na prvu djeluje kao zavrzlama, putem raspetlja i time potvrđuje da joj izbor riječi nikad nije slučajan.
 

Nešto neobjavljeno:

Mnogo je talijanskih autora koje su hrvatski nakladnici propustili objaviti. Posebno bih istaknula tri odlične autorice: Melaniju Mazzucco koja piše o različitim aspektima suvremenog života: emigraciji, nasilju u obitelji, homoseksualnosti, imigraciji; Milenu Agus, autoricu vrlo elegantnog izričaja, osobito njezin najnoviji roman Terre promesse (Obećane zemlje), sagu o obitelji sa Sardinije čije se obećane zemlje nalaze u kontinentalnoj Italiji, na Sardiniji i u Americi, u kojem čitatelje poziva da redefiniraju očekivanja od vlastitog života; te Elsu Morante, jedan od najvažnijih glasova talijanske proze dvadesetog stoljeća.


 

Anegdota (ili zanimljivost):

Ponekad mi se čini da su neki pisci jednostavno suđeni određenim prevoditeljima, kao da i među njima postoje “srodne duše” koje se na kraju nekako pronađu. Pritom ne mislim na prijevode koje prevoditelj sam predloži izdavačima, to je drugo. No već mi se nekoliko puta dogodilo da je knjiga koju sam ili htjela prevesti ili mi je ponuđena u trenutku kad je nisam mogla prihvatiti, na kraju pronašla put do mene. Tako je bilo i s Elenom Ferrante koju sam na svoju veliku radost već bila praktički dogovorila s drugim izdavačem, bila je to gotovo sigurna stvar, kad me urednica nazvala i rekla da je ipak netko drugi dobio prava. Ne moram ni spominjati koliko sam bila tužna i razočarana zbog toga. No već me sljedećeg dana kontaktirala Adriana Piteša s kojom prije toga nisam surađivala i koju nisam poznavala i rekla da bi voljela da se nađemo jer bi mi ponudila roman na prijevod. Ne znam zašto, ali odmah sam znala o kojem je autoru, odnosno autorici riječ.

Najveći izazovi:

Mussolinijev kanal Pennacchi Antonio

Svaka je knjiga izazov za prevodioca, svaki put mora krenuti ispočetka, baviti se najrazličitijim temama, stilskim izričajima. No možda bih mogla istaknuti Mussolinijev kanal Antonija Pennacchija, u kojem kroz sagu o obitelji Peruzzi pratimo priču o nekoliko generacija te seljačke obitelji i upoznajemo život u vrijeme fašizma i neposredno nakon njegova pada iz perspektive običnog čovjeka. Prevodeći ga, osim povijesno-političkim činjenicama i akterima, morala sam se zabavljati primjerice proučavanjem detalja izgradnje cesta i kopanja kanala, isušivanja močvara, izgradnje obiteljskih kuća, a sve to tridesetih godina prošlog stoljeća, zatim svadbenim letom pčela, malarijom, kulinarstvom, kao i začiniti sve dijalektalno-humornim notama, a da sve zvuči kao razgovor s djedom ili bakom o minulim vremenima.
 

Nešto što tek dolazi:

Uskoro bi mi trebao izaći prijevod romana Eva spava Francesce Melandri u kojem se životi Eve, njezine majke Gerde, Vita i Ullija isprepliću sa životima stanovnika Južnoga Tirola u mračno doba druge polovice šezdesetih godina obilježeno terorizmom u pokrajini o čijoj povijesti i sami Talijani malo znaju.
 

Poruka za kraj:

Kolege prije mene istaknuli su već mnogo toga što prevoditelj mora uvijek imati na umu, od važnosti poznavanja jezika, a osobito kulture koje prevodite, do savršenog vladanja vlastitim jezikom. Istaknula bih možda još samo da je vrlo važno i poučno što je moguće više razgovarati i slušati o prijevodima i prevođenju, sudjelovati u različitim prevodilačkim radionicama, pratiti tribine, čitati članke… mnogo je mogućnosti za to. Društvo hrvatskih književnih prevodilaca po tom je pitanju vrlo aktivno i ima lijepe programe koje svima preporučam, a tu su i radionice Translaba za francuski, njemački i talijanski jezik koje su se pokazale vrlo korisnim i poučnim kako za već iskusne prevoditelje tako i za one koji iskustvo tek počinju stjecati.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –