Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Prevoditelj predstavlja • Piše: MV Info • 26.11.2015.

Prevoditelj predstavlja : Dean Trdak

Dean Trdak (foto: Iva Perković)

Književnim prevođenjem bavim se petnaestak godina. Prevodim s engleskog, talijanskog i portugalskog, i to ponajviše beletristiku, iako su se među mojim prijevodima našla i neka publicistička djela i ponešto poezije. Nakon završena studija engleskog i talijanskog jezika i književnosti te trogodišnjeg slobodnog studija portugalskog jezika i književnosti nisam imao dileme čime se u životu želim baviti: putovanjima, prevođenjem i poučavanjem jezika koje sam studirao.

S putovanja po Italiji, Portugalu i Brazilu vraćao sam se s torbama punim knjiga od kojih sam neke poslije i preveo na hrvatski jezik. Prevođenje ne shvaćam isključivo kao prenošenje riječi i rečenica s jednoga u drugi jezik, već kao suočavanje publike s njoj manje poznatom kulturom. Ta publika za mene su bili čitatelji, polaznici tečaja stranog jezika (jer i poučavanje je svojevrsno prevođenje), ali i gledatelji predstave Femme Fadal  kojima sam zajedno s redateljicom i lutkaricom Moranom Dolenc pokušao „prevesti“ tu tajanstvenu i neprevedivu riječ kao što je portugalski saudade.

I što još? Ah da, prevođenje je za mene i svojevrsna izmještenost. Stoga, osim kod kuće, najviše volim prevoditi u kvartovskom kafiću.
 

Nešto novo, nešto staro:

Kokoschkina lutka Cruz Afonso

Kao stariji naslov želio bih izdvojiti svoj prvi prijevod, a riječ je o romanu "Dalmatinski san" Fulvia Tomizze, talijanskog književnika rođenog  u Istri. U romanu koji je svojevrsni autorov testament, Tomizza lirskim stilom piše o svom djetinjstvu, o Istri i Dalmaciji i o svemu onome što ga je obilježilo kao čovjeka i književnika. Iako se autor na početku romana pokušava ograditi uobičajenom frazom o tome kako je „svaka slučajnost sa stvarnim događajima ili likovima potpuno slučajna“, roman je kod nas izazvao kontroverzne reakcije jer su se u njemu navodno prepoznale neke osobe iz našeg akademskog života.

Kao noviji naslov izdvojio bih "Kokoschkinu lutku", roman portugalskog književnika Afonsa Cruza u kojem nam autor razigrano, vrckavo, a na trenutke i melankolično govori o tome kako postojimo samo u očima Drugoga. Protagonist knjige je dječak koji je počeo šepati na lijevu nogu opterećen sjećanjem na pogibiju najboljeg prijatelja u Drugom svjetskom ratu, a u njoj se pojavljuju još i tupavi prodavač ptica, ortodoksna Židovka koja dobiva stigme, milijunaš koji pokušava izvagati ljudsku dušu i gitarist koji razvrstava ljude prema gitarskim akordima.
 

Najdraži naslovi:

Umijeće putovanja Botton Alain de

Pereira tvrdi Tabucchi Antonio

Među najdraže prijevode svakako bih ubrojio "Umijeće putovanja" Alaina de Bottona, knjigu koja nas na sugestivan način i besprijekornim stilom navodi da se zapitamo o čemu razmišljamo i kako se osjećamo dok putujemo te znamo li uopće putovati. Na tom putovanju de Bottonu društvo prave pjesnici, pisci i slikari kao što su Baudelaire, Flaubert, Wordsworth, Edward Hopper i mnogi drugi.

Tu je zatim i "Kolebanje smrti" portugalskog nobelovca José Saramaga, roman koji također odlikuje sjajan stil s dugačkim i kompliciranim (ali uvijek smislenim) rečenicama u kojem autor pokušava zamisliti što bi se dogodilo kad bi ljudi prestali umirati. Ironičan, zajedljiv, s istančanim smislom za humor, ali uvijek duboko suosjećajan prema čovječanstvu, Saramago je napisao jedan od svojih najboljih i meni najdražih romana.

I, naposljetku, tu je "Pereira tvrdi", roman talijanskog književnika Antonija Tabucchija, hommage Lisabonu i Portugalu, u kojem je sredovječni novinar Pereira za vrijeme fašističke diktature u Portugalu suočen s prastarom dvojbom: je li dužnost intelektualca, čak i po cijenu života, podići glas protiv totalitarnog režima?
 

Nešto neobjavljeno:

Jorge Amado

Volio bih nastaviti s prijevodom Tabucchijevih djela (osobito me privlači njegov putopis Viaggi e altri viaggi, 2010.), a također bih želio prevesti neka djela velikog brazilskog pripovjedača Jorgea Amada, primjerice njegov roman "Šator čuda" (A tenda dos milagres, 1969.).

Jorge Amado napisao je pedesetak knjiga koje su prevedene na otprilike isto toliko jezika, a uz to su doživjele i brojne kazališne i filmske adaptacije. Mozambički književnik Mia Couto izjavio je kako "Amado nije napisao knjige, on je napisao cijelu jednu zemlju". Na hrvatskom su objavljena samo tri njegova romana, što je svakako propust koji bi trebalo ispraviti.  

 

Anegdota (ili zanimljivost):

Mrtvo more Amado Jorge

Nije baš riječ o anegdoti, ali je dokaz o tome kako se s putovanja uvijek vraćamo obogaćeni. Roman "Mrtvo more" brazilskog književnika Jorgea Amada prvi put sam ugledao 2008. na policama knjižare u njegovom rodnom gradu Salvadoru da Bahiji i zaljubio se u njega na prvi pogled. Pomislio sam kako je nemoguće ostati ravnodušan na tu prekrasnu priču o ljubavi i pogibeljima koje donosi život na moru pa sam je odlučio prevesti. Prijevod je izašao prošle godine, a trenutno s redateljicom i lutkaricom Moranom Dolenc radim na pripremi istoimene kazališne predstave. S Moranom sam dosad surađivao na predstavi Femme Fadal. San o Amáliji Rodrigues u slikama kazališta sjena za koju sam osmislio originalnu dramaturgiju te na predstavi Manola prema kratkoj priči viške književnice Anele Borčić. Osobito se veselim našoj trećoj predstavi Mrtvo more. Rad na dramatizaciji teksta me veseli jer se i tu radi o nekoj vrsti prevođenja.

 

Najveći izazovi:

K McCarthy Tom

Jedan od zasigurno najvećih izazova bio mi je prijevod romana "K" britanskog književnika Toma McCarthyja. Roman se u originalu zove "C." i trebalo mi je neko vrijeme da shvatim kako mi je zadatak riječi koje u engleskom počinju slovom „c“ prevesti tako da u hrvatskom počinju slovom „k“.  To se posebno odnosilo na naslove četiri velika poglavlja od kojih se roman sastoji. Primjerice, naslov drugog dijela romana bio je „chute“, što se odnosilo na „parachute“, to jest padobran. „Chute“ isto tako može značiti brzica ili jarak, ali tek me asocijacija na Camusov "Pad" (La Chute) koji se događa u Amsterdamu navela na pravo rješenje – kanal!  

 

Najveći uspjesi:

Male uspomene Saramago José

Moj najveći uspjeh je zasigurno prijevod spomenutog romana Toma McCarthyja "K" za koji sam 2011. dobio nagradu „Josip Tabak“ Društva hrvatskih književnih prevodilaca. U uspjehe bi se također mogao ubrojiti i prijevod prethodnog McCarthyjevog romana "Ostatak", kao i meni dragi prijevodi nekoliko Saramagovih knjiga: osim već spomenutog "Kolebanja smrti" izdvojio bih i Saramagovu autobiografsku knjigu "Male uspomene".







 

Nešto što tek dolazi:

Trenutno radim na prijevodu knjige Giorgia Pressburgera, talijanskog književnika i kazališnog režisera mađarskog podrijetla, koja se u originalu zove "Nel regno oscuro", što sam ja odlučio prevesti kao "U carstvu sjena" jer je riječ o aluziji na stih iz Goetheova "Fausta".

Roman je moderna inačica Danteove "Božanstvene komedije". Njegov protagonist spušta se u podzemni svijet u potrazi za ocem i bratom, ali vodič mu nije Vergilije – kao u Dantea – već Freud!  





 

Poruka za kraj:

Luminari Catton Eleanor

O prevoditeljima se često zna reći kako su „nevidljivi“, a ja bih sada želio iskoristiti prigodu reći nešto i o onima koji su još manje vidljivi od nas prevoditelja – o lektorima i urednicima – a bez kojih ne bi bilo ni dobrih prijevoda. Imao sam priliku surađivati sa sjajnim urednicima kao što su Neda Fanuko, Tanja Tarbuk, Kristijan Vujičić, Nada Brnardić, Gordana Farkaš Sfeci i sa sjajnim lektorima kao što su Ana Kolesarić (bez koje bi i moji prijevodi Saramaga izgledali bitno drugačije) i Neli Mindoljević (s kojom sam surađivao na prijevodu McCarthyja i nedavno objavljenom romanu Eleanor Catton Luminari).

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –