Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Prevoditelj predstavlja • Piše: MV Info • 15.01.2018.

Prevoditelj predstavlja : Ursula Burger

Ursula Burger (foto: Matej Grgić)

Ursula Burger o sebi:

Prevođenjem sam se počela baviti krajem devedesetih, surađujući u emisijama Ogledi i rasprave i Alternet Trećeg programa hrvatskoga radija. Moj prvi književni prijevod objavljen je 2003., bila je to Moja kućna pomoćnica Christiana Ostera, u izdanju Frakture. Prevodim s francuskog na hrvatski – romane, pripovijetke, filmove, publicistiku, u posljednje vrijeme i nevezani stih; ponešto i na francuski – umjetničke monografije, scenarije, novinske članke. S francuskog sam prevela dvadesetak romana i stripova, prije svega suvremenu francusku beletristiku. Volim prevoditi autore koji se odmiču od standardne naracije, koji istražuju jezik i doživljavaju ga kao živu materiju, koji propituju konvencije žanra i jezika.

U periodu u kojem sam stasala kao prevoditeljica dosta sam se selila, pa svoje prijevode vežem i za mjesta i ljude uz koje sam ih prevodila. Ostera sam, primjerice, prevodila uz svjetlost svijeća i brundanje generatora u Gnjilanama (Kosovo), gdje su u ono doba bile česte nestašice struje i vode, Assiu Djebar u Livnu, zibajući jednom nogom pomičnu stoličicu u kojoj je tad drijemao moj novorođeni sin, Tahar Ben Jellouna u Sarajevu, gdje su mi oko nekih nedoumica pomagali moji prijatelji Azra Pita i Nihad Hasanović, Isabelle Jarry u Lausannei, gradu u kojem sam provela svoje četiri švicarske godine, a Emmanuelle Pagano u Beogradu, u vrijeme kad sam surađivala s Anom Pejović i Vladimirom Arsenijevićem na organizaciji festivala Krokodil i Krokodilove rezidencije za pisce. Posljednjih nekoliko prijevoda nastali su u Zagrebu.

Književnim prevođenjem bavila sam se uvijek uz druge poslove, zadnje dvije godine tako radim u izdavačkoj kući Vuković & Runjić. Prevođenje je, naime, samotan posao kojemu se volim vraćati, ali kako nisam baš rođeni vuk samotnjak, bitno mi je ponekad napustiti svoj prevoditeljski brlog.

Nešto novo, nešto staro:

Moje je ime nečujno Jarry Isabelle

Od starijih naslova izdvojila bih Moje ime je nečujno Isabelle Jarry (Fraktura, 2007.), poetičan roman o pjesnikinji-beskućnici koja preživi traumatičan gubitak muža, izgubi skrbništvo nad kćeri Nisom i oboli od afazije. Njezin polagani oporavak zbiva se na selu, u dodiru s prirodom, gdje vrijeme provodi prisjećajući se poezije srednjovjekovnih pjesnika, družeći se s lokalnim vinogradarom i povremeno viđajući Nisu, uz koju joj se postupno vraća dar govora. Pri prevođenju uvijek iznova otkrivamo specifičnosti i raznolikost tekstova, u ovome djelu trebalo je, primjerice, citirati ili predložiti prijevode Villonovih, du Bellayevih, de Spongeovih, Molinetovih i Ronsardovih pjesama. U tim trenucima prevodilac se pretvara u istraživača, kreće u višesatne internetske pretrage, obilazi knjižnice i po buvljacima kupuje stara, zaboravljena izdanja. Ostala su mi iz tog vremena dva lijepa sveska Rabadanovih prijevoda Villonove poezije, koje je 1978., u svojoj biblioteci biblioTEKA, objavio Studentski centar Sveučilišta u Zagrebu – OOOUR Kulturne djelatnosti.

Tu su i Beckettovi Kazališni fragmenti I. I II. objavljeni u časopisu Kazalište i uprizoreni u Teatru ITD 2007. godine. Režirao ih je mladi francusko-britanski redatelj Robin Holmes. Prijevod i rad s glumcima na njihovoj adaptaciji za izvođenje bili su za mene jedno od uzbudljivijih prevoditeljskih iskustava. Zanimljiva je činjenica da ti tekstovi postoje i u francuskoj i u engleskoj verziji, obje je napisao Beckett, ali vrlo su različite, pa je prilikom prilagodbe prijevoda za izvođenje bilo korisno voditi računa o obje verzije i razmisliti o varijanti koja bi glumcima bila prihvatljivija. Sjećam se da sam se tom prigodom vidjela s kolegom s faksa, danas uvaženim profesorom i piscem Lukom Bekavcem, koji je Becketta volio i dobro poznavao, pa smo zajedno komentirali i prevrtali te autorove silne eliptične rečenice.

Vezivanja Pagano Emmanuelle

Od novijih naslova to su Vezivanja (Naklada Ljevak, 2015.), zbirka poetsko-proznih tekstova Emmanuelle Pagano uz koje sam se odmorila od dugih formi i okusila zadovoljstvo prevođenja uz stalni dijalog s autoricom. Iako kratke i naoko jednostavne, te su crtice pune zamčica i igri riječi, važe se svaka imenica, svaki rod, svaki zvuk. Kažem zvuk, jer u francuskom je to najčešće riječ «bruit», a u hrvatskome može biti svašta – šum, brujanje, škripa, zujanje, topot, ovisno o izvoru koji taj zvuk proizvodi. To je također prijevod koji mi je vraćen s lekture bez gotovo ijedne primjedbe, što inače nije slučaj. Lektorirala ga je pjesnikinja Ana Brnardić.

Spomenula bih i 12 albuma vrhunskog povijesnog stripa Sedam života kopca i Pero na vjetru dvojca Cothias & Juillard (Fibra, 2015. i 2016.). U vrijeme kad sam ih prevodila, čula sam da su neki od tih albuma svojedobno izlazili u Avanturi, Comic Stripu i Stripoteci, pa sam preko interneta pronašla preprodavača stripova i našla se s njime u predgrađu Beograda kako bih otkupila nekoliko starih brojeva. Začudila sam se kad sam otkrila da su to bila izdanja sklona “poravnavanju” svega što bi u tekstu moglo ometati prohodnost čitanja. Pri karakterizaciji likova, autor izvornika trudio se, primjerice, imitirati njemački i talijanski naglasak pojedinih likova, koristiti odvažne igre riječi i psovke, no ti detalji u tim su se starim prijevodima većinom izgubili. U dogovoru s Markom Šunjićem iz Fibre, odlučili smo “otežati” čitanje i čitateljima ponuditi prijevod vjeran izvorniku.
 

Najdraži naslovi:

Vicekonzul Duras Marguerite
Adolescenti trogloditi Pagano Emmanuelle

Jedan od meni najdražih naslova koje sam prevela svakako je Vicekonzul Marguerite Duras (Vuković & Runjić, 2016.), zahtjevan roman na kojem sam radila uz vrijednu podršku profesorice Ingrid Šafranek, posljednji koji je autorica napisala prije svoje «filmske faze», što se u tekstu itekako osjeća. Priča je smještena u nekadašnje «Indije» i «bijelu» Calcuttu u kojoj traje sezona kišnih monsuna i nesnosna omara i prati mladu trudnu prosjakinju protjeranu od kuće, koja luta bespućima jezera Tonlé Sap. U trenutku kad stiže do Calcutte, na rubu snaga, ona je već izgubila pamćenje. U Calcutti se njezina priča isprepliće s pričom Anne-Marie Stretter, supruge francuskog veleposlanika, koja nas uvodi u posve drugačiju stvarnost, onu diplomatskih domjenaka, ušuškanih salona i prostranih perivoja kolonizatorske Indije. Sam vicekonzul stupa na scenu relativno kasno u romanu i do samoga kraja ostaje nepoznanica: povučen s funkcije u Lahoreu gdje je zgriješio ne zna se točno kako, od početka intoniran kao negativac, lik je to o kojem ni istrage koje se o njemu vode ni naklapanja a ni ono što je sam o sebi spreman reći ne govore dovoljno da bi ga se «raskrinkalo». Da nije bilo profesorice Ingrid Šafranek, kod koje smo, u sjeni bambusa, pa onda i u njezinome elegantnom boravku, satima prolazile sporna mjesta, pronalazile skrivene prolaze prema drugim autoričinim djelima i razotkrivale simboliku pojedinih slika, bila bih manje odvažna u afirmiranju nekih svojih rješenja.

Tu su i Adolescenti trogloditi Emmanuelle Pagano (Meandar Media 2014.), poetičan roman o odrastanju, obiteljskim odnosima i promjeni identiteta, s kojim sam se, nakon višegodišnje stanke, vratila prevođenju. S Adolescentima sam dobila tromjesečnu stipendiju za sudjelovanje u Tvornici prevođenja Međunarodnog koleža za književno prevođenje (CITL) u Arlesu i nesvakidašnju priliku raditi na tekstu s Pascal Delpeche, Vandom Mikšić, Aleksandrom Grujičićem, Evaine Le Calvé Ivičević i Christine Chaloub. CITL i Arles prevoditeljski su raj; nas šestero stipendista dobili smo smještaj u prekrasnoj starinskoj kući s velikom kuhinjom u koju bismo donosili svježe povrće, voće i ribu s lokalne tržnice, kuhali i guštali u tamošnjem Corbièresu i gotovo svaki dan plesali. Radili smo na tekstovima s vrhunskim mentorima, u pauzama igrali ping-pong, obilazili Camargue i za svoj rad bili još i izdašno plaćeni. Toliko smo voljeli prevoditi u tim uvjetima da su nas jednom zatekli kako prevodimo u knjižnici CITL-a, u subotu, nešto poslije ponoći. Doista nesvakidašnje iskustvo!

Veliki Prudhomme Sylvain

I Veliki Sylvaina Prudhommea (Vuković & Runjić, 2017.) drag mi je tekst, riječ je o dokufikcionalnom romanu o političkim previranjima i burnoj povijesti Gvineje Bissau, ali i o jednoj stvarnoj, doista postojećoj grupi, Super Mama Djombo, i njezinim ostarjelim muzičarima koji se prisjećaju nekadašnje slave i ponovo okupljaju kako bi odali počast Dulce, preminuloj frontmenici benda. Nisam veliki poznavatelj afričkog kontinenta, ali čitajući Sylvainove romane kao da sam na trenutak ondje bila. I njegove dugačke, pjevne rečenice posebnog ritma kao da prenose nešto od njegovog doživljaja Afrike.

Sylvaina sam, kao i Emmanuelle Pagano, prvo upoznala u Arlesu, da bi zatim bio gostom Krokodilove rezidencije za pisce i čak dvaput pozvan na festival Krokodil u Beogradu. Kako je Sylvaina trebalo predstaviti festivalskoj publici a njegovih prijevoda u Srbiji tada još nije bilo, dopala me zadaća i čast da prevedem isječke iz njegovih romana Tanganyika project i Là, avait dit Bahi. Bilo je to sjajno prevoditeljsko iskustvo: prevodila sam svojom ijekavštinom, a nisam se morala ustezati od ponekog da, korištenja regionalizama i inih -izama. Sylvain je krajem prošle godine pozvan i na Sajam knjige u Puli. Prilazili su mu ljudi koji su pročitali Velike prije njegova dolaska, raspitivali se o članovima benda, o afričkim zemljama u kojima je živio. To su trenuci kad se osjetim zadovoljno i ponosno, kad pomislim – vidiš, ovih susreta možda ne bi bilo da taj tekst nisi predložila i prevela.

Nešto neobjavljeno:

Drago bi mi bilo kad bismo kompletirali prijevode djela Marguerite Duras, djela Romaina Garyja, ali i nekih belgijskih frankofonih autorica o kojima u Hrvatskoj vrlo malo znamo. U sljedećem broju časopisa Tema ekipa francuskog Translaba, prevoditeljske platforme osnovane prije par godina, pokušat će tu «nepravdu» barem djelomično ispraviti objavljujući izbor tekstova autorica kao što su Renée Brock, Sophie Beuyse, Lucie Spede, Elisa Brune, Louis Dubrau, Caroline Lamarche, Laurence Vielle, Anne Berger, Genevieve d'Hoop, Hilde Bertrand, Vera Feyder, Maud Andrée Sodenkamp, Liliane Wouters, Marie-Claire d’Orbaix, Claire Lejeune i Jacqueline Harpman.
 

Anegdota (ili zanimljivost):

Emmanuelle Pagano, Knjiga ili život

Nikada neću zaboraviti rad na tekstu i druženja s Emmanuelle Pagano, koja su s vremenom prerasla u divno prijateljstvo. Emmanuelle sam upoznala tijekom boravka u Međunarodnom koležu za književno prevođenje u Arlesu, početkom 2013., u vrijeme kad sam prevodila njezine Adolescente troglodite. Boravila sam ondje na već spomenutoj tromjesečnoj rezidenciji za prevoditelje nazvanoj Tvornica za prevoditelje, u sklopu koje se organizatori potrude dovesti u Arles barem jednog od autora koje sudionici programa prevode, i s kojim onda prevoditelj vodi razgovor pred publikom. Ispostavilo se da su pozvali baš Emmanuelle Pagano i i ja sam zbog tog bila silno uzbuđena. Međutim, bila je zima, toga dana kad je Emmanuelle trebala doći čak je i na francuskom jugu napadao snijeg i činilo se da autorica zbog vremenskih prilika možda ipak neće stići na predstavljanje. No, u zadnji čas, kao da je izašla ravno iz Adolescenata troglodita, Emmanuelle se pojavila sva rumena, u teškim gojzericama, zabundana u zimsku jaknu, tumačeći mi kako su mećave njezina svakodnevica jer doista živi u krajevima koje u romanu opisuje, te kako je loše vrijeme ne može obeshrabriti da stigne na cilj. Nakon predstavljanja koje je sjajno prošlo, cijelu smo večer razgovarale o njezinom životu i pisanju. Poslije to susreta Emmanuelle je došla u Krokodilovu rezidenciju za pisce u Beogradu.

Kad sam pak prevodila njezina Vezivanja, posjetila sam je u umjetničkoj rezidenciji Ville Medicis u Rimu, gdje je boravila godinu dana. Kako je neke tekstove pisala ne odajući spol protagonista, Emmanuelle mi je dopustila da pogađam o kome je riječ i ispričala mi tko su njihovi «predlošci» iz stvarnosti. Međutim, nakon tog zabavnog «razotkrivanja», shvatile smo, naravno, da saznati identitet likova ne rješava problem prevođenja priča koje o njima govore. Emmanuelle ih je pisala u passé composéu, prošlom vremenu u kojem se, u francuskom, kod glagola koji se konjugiraju s pomoćnim glagolom «avoir», ne «vidi» rod onoga koji govori. «J’ai travaillé » može tako značiti i «radio sam» i «radila sam». Morfologija hrvatskog jezika, međutim, u perfektu ne ostavlja mjesta toj neutralnosti. Budući da aorist kao vrijeme nije odgovarao stilu Vezivanja, u dogovoru s autoricom, odlučila sam neke od crtica prevesti u prezentu i tako sačuvati neutralnost kojoj teži i izvornik.

Kad je izašao prijevod na hrvatski, s Vandom Mikšić i Brankom Čegecom poveli smo Emmanuelle u Zadar. Na tamošnjem sveučilištu susrela se sa studentima, a zatim smo, navečer, roman predstavili široj publici. O Vezivanjima smo pak razgovarale na Festivalu svjetske književnosti 2015. u Zagrebu. Emmanuelle su definitivno oborili s nogu Karolina Lisak i njezina snimateljska ekipa, koji su prvo svi redom pročitali Adolescente, a zatim nas odveli na Bundek i o romanu snimili prilog. Sve je to bilo tako sjajno isplanirano da su pronašli čak i kombi i snimili Emmanuelle rekonstruirajući prizor iz romana.
 

Najveći izazovi:

Najveći izazov pri prevođenju za mene je postići u hrvatskom cjelokupni učinak koji neko djelo postiže u izvorniku: pogoditi pripovjedačev glas i ton djela, pronaći pravi registar i jezična sredstva koja će mi u našem jeziku omogućiti istu razinu autentičnosti umjetničkog djela. Najveći su mi izazov igre riječi, eliptične rečenice, formalna odstupanja, poezija teksta. U francuskom je, primjerice, već sasvim uobičajena pojava dokidanje klasične dijaloške forme, replike se, ponekad, više ne odvajaju ni zarezima, nema kurziva, piščevo autorstvo osjeća se ne samo u sadržaju, jeziku i stilu, već i u načinu pripovijedanja i otklonu od klasične organizacije teksta. Svega toga bilo je i kod Maylis de Kerangal, i kod Emmanuelle Pagano, i kod Marguerite Duras, i kod Sylvaina Prudhommea. Nastajanje prijevoda djela tih autora bio je složen proces jer francuski, čini mi se, trpi odvažnije otklone od standarda, pa sam prevodeći često tražila oslonac u djelima naših autora i autorica koji si uzimaju sličnu slobodu. Zato sam neizmjerno zahvalna našim autorima i autoricama Olji Savičević-Ivančević, Korani Serdarević, Ireni Vrkljan, Senku Karuzi, Ani Brnardić, Romanu Simiću i Robertu Perišiću, jer kod njih nalazim potvrdu da takva jezična i formalna zaigranosti može funkcionirati i u hrvatskom. Nadahnuće nalazim i u vrsnim prijevodima Vande Mikšić, Vlatke Valentić, Maje Tančik i Dinka Telećana.
 

Najveći uspjesi:

Alexis Messmer i Ursula Burger, Translab

Teško je govoriti o vlastitim uspjesima. Čini mi se da sam pronašla neka dobra rješenja u svojim prijevodima Vezivanja i Adolescenata troglodita Emmanuelle Pagano, Vicekonzula Marguerite Duras i Velikih Sylvaina Prudhommea.

Možda bi se uspjehom moglo nazvati i pokretanje projekta Translab, prevoditeljske platforme koju smo, krajem 2014., osmislile Mirna Šimat, Nataša Medved, Marija Spajić i ja. Mirna Šimat i ja vratile smo se iz Arlesa pune dojmova i čeznule za mogućnošću da se to naše francusko iskustvo nekako nastavi u Hrvatskoj. Otud ideja cjelodnevnih prevoditeljskih radionica na kojima prevoditelji rade na tekstovima koje trenutno prevode, međusobno komentiraju pojedina rješenja, crpe nove ideje i, ne manje važno, zajedno ručaju. Vrlo brzo nakon toga za projekt su se zainteresirali i Talijani i Nijemci, pa su pokrenuti novi Translabovi, s Anom Badurinom i Vandom Kušpilić na čelu, i ponešto drugačijim konceptima. Podržali su nas Francuski Institut, Goethe Institut, Talijanski kulturni centar i njihov belgijski pandan, Wallonie-Bruxelles International. Translab je prešao i granice i zainteresirao prevoditelje u Bosni i Hercegovini, gdje ga vodi Azra Pita i njezina fondacija Publika. Na nedavnim prevoditeljskim susretima u Beogradu predstavila sam projekt i tamošnjim kolegama, koji su se također zagrijali za ideju. Nadam se da će im poći za rukom stvar pokrenuti. Kad smo sanjali o francuskom Translabu, sanjali smo i o Translabu za druge jezike. Sad kad postoji Translab za nekoliko jezika, sanjamo o prevoditeljskoj koloniji u Rijeci ili u Zadru, u koju bismo pozvali kolege iz svih dijelova Hrvatske, Europe, ali i iz regije. Začudili bismo se kad bismo vidjeli koliko je istih naslova prevedeno i koliko je, dakle, tema za translaboriranje...

U želji da prevoditelj kao autor postane vidljiviji i široj publici, s Anom Badurinom i Erikom Kaporčić osmislila sam i projekt Prevoditelj u vašem kvartu. Projekt je dobio vrijednu podršku Ministarstva kulture, tako da ćemo se tijekom ove godine predstaviti na nekim manje uobičajenim mjestima, razgovarati s publikom, čitati im svoje omiljene naslove i predstaviti naš rad.
 

Nešto što tek dolazi:

Trenutno završavam zahtjevan roman Réparer les vivants proslavljene francuske autorice Maylis de Kerangal, koji je u Francuskoj već doživio kazališnu i filmsku adaptaciju. Ovaj roman složen je za prevođenje ne samo zbog naracijske vižlastosti i dugih rečenica koje se katkad protežu na nekoliko stranica, već i zbog same teme djela – nenadane smrti mladića čiji se roditelji suočavaju s odlukom hoće li ili neće njegove organe donirati za transplantacije. Tema je potresna a vokabular mjestimice izrazito zahtjevan jer Kerangalova koristi stručan surferski i medicinski vokabular. Srećom, danas se na internetu mogu pronaći skripte za buduće kirurge i medicinske sestre, neke čak sadrže i slike, pa sam, uz ponešto lutanja, uspjela provjeriti termine kao što su subkostalna laparotomija, retraktor, defibrilator i cijeli niz naziva lijekova.

Pripremam i posthumno objavljeno djelo Tzvetana Todorova Le triomphe de l’artiste, o umjetnicima u Rusiji prije, za vrijeme i nakon Oktobarske revolucije.
 

Povučeni i plemeniti čudaci...

Osvrnula bih se ovom prilikom na nepovoljne ugovore i prevoditeljske tarife na koje naši prevoditelji često pristaju. Osvijestimo li činjenicu da je barem 80 % naslova koje naši izdavači objavljuju prijevodnog karaktera, shvaćamo da bez prevoditelja nema hrvatskoga izdavaštva. I ako znamo da su za pojedine segmente opremanja novog naslova izdavači spremni izdvojiti poprilično vrtoglave iznose, da strani prevoditelji za prijevod djela naših autora primaju i do 30 eura po kartici, moramo se drugačije postaviti i za prijevode koji nas zaokupljaju ponekad šest, osam, pa i dvanaest mjeseci, zahtijevati odgovarajuće honorare.

Društvo hrvatskih književnih prevodilaca na svojim je stranicama objavilo preporučeni model autorskog ugovora i tarife za prijevode, neke strane fondacije uopće ne pristaju financirati projekte koji ne uključuju korektan prevoditeljski honorar. Vrijeme je da prestanemo hraniti imidž povučenih i plemenitih čudaka koji žive od zraka i vode, i počnemo zahtijevati honorare i uvjete koji će nam omogućiti da od svog rada pristojno živimo. Previše se vrsnih prevoditelja već iscrpilo i napustilo prevođenje jer od svoga rada nisu mogli živjeti...

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –