Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 26.09.2017.

Robert Vrbnjak : Triplex letačice

Robert Vrbnjak: Triplex letačice

Triplex letačice Vrbnjak Robert

Ima tome već dvadeset godina otkako je Robert Vrbnjak otisnuo stotinu primjeraka zbirke "Triplex letačice". Tako barem tvrde priloženi paratekstovi. Između ostaloga isti još kazuju da je zbirka objavljena "u doba kad su izdavaštvo i književnost općenito u Hrvatskoj bili u krizi". Ima stoga nekog smisla, u vremenu neobično nalik onomu od prije dvadeset godina, poslati u svijet obnovljeno i dopunjeno izdanje staroga rukopisa. Vratiti se počecima i ponovno zaplivati strujama suvremene književne bare kao da se u međuvremenu ama baš ništa nije dogodilo.

Nisu to iste pa čak ni jednake zbirke (Vrbnjak je očito prekrajao jezik i motive svojih priča ne bi li iste ljepše nalegle na vrijeme u kojemu se nanovo pojavljuju), ali ni samo vrijeme nije ni isto ni jednako onome od prije dva desetljeća. U tom se smislu promjena izvornoga teksta očituje i kao danak vremenu i kao komentar na karakter promjene.

Minorne razlike prve i druge zbirke, ograničene na nekoliko leksičkih intervencija i nešto moderniziranih poredbi, po snazi i karakteru odgovaraju promjenama hrvatskoga društva koje je zbirke, uvjetno rečeno, i porodilo. I u jednom i u drugom slučaju promjena je retoričkog karaktera. Temeljna se misao (ili – u slučaju hrvatskoga društva – nedostatak misli) nije promijenila. I jedno i drugo još uvijek izvire iz krize – iz šizofrenog stanja koje prožima svu teoriju i praksu egzistencije.

Vezivati, doduše, "Triplex letačice" uz ideje, prakse i jezik krize istovremeno je i točan i pogrešan put. S obzirom na permanentnost kriznog stanja (sjeća li se itko vremena koje nije bilo "krizno"?) paralelizam krize devedesetih i krize desetih te posljedično tumačenje književnoga teksta kao znakovitog odgovora/komentara na ovdje-i-sada postaje "lošom praksom razumijevanja teksta". Književni se tekst uvijek javlja za vrijeme krize i u tome nema, iako se može tražiti, ničeg znakovitog. "Triplex letačice" ne zamaraju se, naime, konkretnijim manifestacijama vanjskoga svijeta pa je ta međuigra teksta i konteksta, ponekad namjerna, a ponekad slučajna tek jedna od mogućih varijacija na temu potrage za smislom, čemu se sam tekst veselo opire.

No, igra poredbi, paralelizama i neočekivanih analogija igra je na kakvu nas same priče pozivaju, jer se upravo na njoj i temelje. Te priče Vrbnjak sastavlja od raspršenih elemenata mitološkog, popularnog i "prljavo stvarnog", od buke (bez bijesa) i šumova jezika, od nonšalantnih skokova iz realnog u nadrealno (pa i obratno), od simboličkog kaosa života nehajno sputanog unutar ograda priče gdje glumi da ima i smisao i svrhu.   

A smisao i svrha se, ako uopće i postoje, ne naziru ni u tragovima. S jedne strane stoji igra znakova, simbola i svega onoga što jezik čini živim, a s druge nemoć logosa, rasap tog istog jezika koji posrće pred neuhvatljivom kompleksnošću svijeta oko sebe i poniranje u svijet nadrealističkih  snova koji pripovjedaču (pa onda i autoru) nude slobodu pokreta, slobodu misli i pod krinkom šale, farse ili apsurdnoga vica, slobodu od svake odgovornosti.

Povlačenje racionalnog pred iracionalnim, svojevrsna kapitulacija pred silama koje se ne daju kontrolirati, to je temeljna kriza i izvorište "Triplex letačica". U ovom barem slučaju predaja ne vodi askezi, niti bilo kakvom povlačenju iz svijeta. Književnost se tu nadaje kao reakcija na zatečeno stanje, kao manifestacija želje (ili potrebe) za pretvaranjem kaosa svijeta u red riječi ili, riječima autora, kao "unutarnji nemir opsesivno ispisivan po dogorjelim cigaretnim papirićima".

Prethodni paragrafi ne čine, vjerojatno, uslugu "Triplex letačicama". Opreznijem čitatelju, koji se više puta opekao na bljedunjavoj vatri suvremene hrvatske književnosti, već se pale alarmi na postmodernu, eksperiment i sve slične manifestacije silno ambicioznih i mahom nečitljivih tekstova koji se, po samo njima znanom ritmu, sporadično pojavljuju u korpusu hrvatske književnosti. Loša iskustva s autističnim, akademiziranim, solilokvijima koji se predstavljaju kao krajnji domet i posljednja književna riječ koju opće ima smisla izgovoriti/ispisati uzet će svoj danak i ovdje, iako Vrbnjakova zbirka s opisanim nema previše dodirnih točaka. Od toga se, u ovom slučaju, ne može pobjeći.

Pet priča iz Vrbnjakove zbirke doista ne mare za čitatelja, ne pokušavaju se svidjeti niti pokušavaju musti neku od popularnijih tema trenutne društvene konfiguracije. Uz to su i prilično nezainteresirane za konvencionalizme strukture, logike, dramaturgije, žanra ili bilo čega što uspavljuje i stabilizira književnost. Pa ipak, taj prividni nemar kojim Vrbnjak pristupa stvaranju književnoga teksta, prilično je zavodljiv.

Možda je stvar u nepredvidljivosti samih priča, možda je stvar u bizarnim analogijama i neobičnim likovima, možda je stvar autoironiji kojom su iste prožete, možda je stvar u lucidnim opažajima koji tu i tamo provire iz teksta, a možda je stvar u tome što Vrbnjakove priče ne doživljavaju književnost kao smrtno ozbiljnu stvar u kojoj ne može, niti smije biti ikakvog kompromisa. Neovisno o tome što izviru iz mjesta krize, "Triplex letačice" ne uranjaju u onu plačnu egzistencijalnu tjeskobu, već se koprcaju i svim sliama drže glavu na površini. Ako je već sve kaos koji se ne da kontrolirati, onda ga se barem humorom može svesti na podnošljive okvire.
 
Robert Vrbnjak u hrvatskoj književnosti nije se pojavio jučer. U dvadesetak godina djelovanja neke svoje knjige potpisao je pseudonimom, ostale nije, za neke je dobivao nagrade, za većinu njih nije, a jedina konzistentna stavka njegove karijere (ne računajući stalno koketiranje s ludizmom, metafikcijom, apsurdom, autoironijom i egzistencijalnom tjeskobom) bila je izbor nakladnika. Svi odreda bili su mali nakladnici, a takva je i nedavno osnovana Vertia. Imalo je to nekog učinka na vidljivost i recepciju njegovih knjiga, ali takvo nas što ovdje ne treba zanimati.

Vrbnjakova se poetika nikad nije uklapala u dominantne modele hrvatske književnosti, nije se uklapala devedesetih, ni dvije tisućitih pa se, eto, ne uklapa ni danas. Progovarajući s ruba, s granice, zaumski i samo sebi svojstveno, sklonjena pod skutima maloga nakladnika udara kontru zagrebačkim teškašima. Pa što bude.

Robert Vrbnjak

Triplex letačice

  • Vertia 04/2017.
  • 100 str., meki uvez
  • ISBN 9789535944607
  • Cijena 50.00 kn

Robert Vrbnjak sastavlja priče od raspršenih elemenata mitološkog, popularnog i "prljavo stvarnog", od buke (bez bijesa) i šumova jezika, od nonšalantnih skokova iz realnog u nadrealno (pa i obratno), od simboličkog kaosa života nehajno sputanog unutar ograda priče gdje glumi da ima i smisao i svrhu.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –