Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 02.05.2011.

Salman Rushdie : Firentinska čarobnica

Rushdie nije u stanju napisati roman bez velike literarne "produkcije". Trebaju mu čitavi svijetovi, svi postojeći kontinenti (i poneki nepostojeći), čitava stoljeća, svi znani i neznani Bogovi, milijuni statista, stotine likova, sva moguća pirotehnika, potresi, požari, poplave, munje i gromovi, ratovi i ljubavi. Dok sjedi u beskonačnoj bjelini svog Worda Rushdie je poput ludog hollywoodskog mogula, poput Cecila DeMilla, na njegovu zapovijed pokreću se Židovi s Mojsijem, kreću Egipćani s Ramzesom, razdvaja se more... Nevjerojatna je to grandomanija, literarna Noina arka što se poput ljuske oraha valja na golemom valu stvaralačke imaginacije.

Jer kad Rushdie piše roman on ne stvara jedan zaseban svijet - on kao da pokušava napraviti njegovu kopiju, ali udvostručenu, da ne bi ispalo pretanko, da ne bi ispalo preusko, s još malo više čuda, s još malo više neba, još malo više mora, većim suncem... Baš kao u onom vicu kada zlatna ribica Muji ispunjava tri želje, a Mujo nakon što zaželi brda slanine i rijeke rakije, na kraju zatraži još jednu bocu rakije, zato jer ne zna za treće, ali i da ne bi slučajno uzmanjkalo, da ne bi ispao nekakav goljo. Jer od viška glava ne boli, čak niti od viška rakije, a o literaturnoj imaginaciji da i ne govorimo.

Taj "produkcijski" eksces, literarni delirij, bio je temeljni dojam "Tla pod njenim nogama" (1999.) i "Klauna Shalimara" (2005.) - posljednjih Rushdievih romana - a ista se priča sada ponavlja i s "Firentinskom čarobnicom" (2008.), povijesnim romanom iz XVI stoljeća, paralelno smještenog u renesansnu Firenzu te prijestolnicu Mogulskog carstva, i napučenog čitavim četama povijesnih i nepovijesnih likova: od mogulskih careva, raznih Medicija, Elizabethe I, sultana Bajazida, ratnika, kurtizana, varalica, zloglasnih slonova, švicarskih divova, srpskih janjičara, šahova i kanova, princeza i čarobnica, do Ameriga Vespuccija (koji u priči viri iza ramena svog rođaka Aga Vespuccija) i Niccola Machiavelija (bez pridavanja nekog ozbiljnijeg prostora njegovom "Vladaru").

Rushdie je i sam već pomalo ironičan prema širini tog svog romanesknog "otkosa". Mogulski car Akbar, slušajući beskonačno pripovijedanje Rushdieva naratora, kaže da hindustanski pripovjedač zna da za dosađivanje kralju leti naglavačke s gradskih bedema. Stotinjak stranica kasnije pripovjedač će opet po svome. "Nema ničeg što iskrenije želim nego da moja cijela priča bude ispričana" reče on, "jer je to ono za čime ljudi čeznu više od svega drugoga."

Pa nastavlja: "Ali kako bi doveo Damu Crnih Očiju u zagrljaj Argalije Turčina, najprije moram objasniti vojna događanja koja uključuju tri velike sile koje stoje između Italije i Hindustana, to jest Pelina kana, uzbečkog vojskovođu, šaha Ismaela ili Ismaila, safavidskog kralja Perzije i otomanskog sultana."

"Prokleti da su svi pripovjedači," na to razdražljivo dobacuje car Akbar. "Dovraga i tvoja djeca također."

I što ćemo sada s Rushdiem? Baciti ga naglavačke s gradskih zidina? Hoćemo prokleti njega i njegovu djecu? Sve zbog neumjerenosti u pripovijedanju i delirične književnosti. Zbog te svoje ekscesne „produkcije" i produkcije ekscesa koja ozbiljno guši sve što piše posljednjih godina. "Tlo pod njenim nogama" je bila dirljiva posveta Zapadu i njegovoj pop-kulturi. No roman je otkliznuo u pripovjedalačku neumjerenost i ništa ga nije moglo spasiti.

I "Klaun Shalimar" je klizio prema tom rubu, toj crnoj rupi koja je toliko veća i dublja koliko u nju Rushdie trpa više teksta i svoje nepotrošive literarne imaginacije. Ali „Klaun Shalimar" se nekako uspio zaustaviti, držeći se noktima da ne odleti u bezdan. Svejedno, i on je prvenstveno bio dobar u dijelovima, nikako ne u cjelini.

"Firentinska čarobnica" najteži je slučaj tog pripovjedalačkog ekscesa, Rushdieve literarne "hiperture", premda roman ima tek nešto više od tristotinjak stranica. Jednostavno, nije riječ o dužini, već o grandomanskoj maniri i zagušenju. Da se "Firentinsku čarobnicu" skrati za polovicu i opet bi se bilo teško probiti kroz priču. Šteta, jer Rushdie je velik pisac, bio i ostao. I "Firentinska čarobnica" je djelo velikog pisca.

To se može osjetiti gotovo na svakoj stranici. Ali to više nije onaj pravi Rushdie. Neki neumjereni, megalomanski Rushdie uzeo je za taoca pravog Rushdiea i zatočio ga duboko unutar sebe. To je romantično-talačko objašnjenje.

Trezveno objašnjenje vjerojatno bi bilo da je Rushdie, pravi Rushdie, izgubio onaj dodir magičnosti pa ga sada mahnito pokušava nadoknaditi golom količinom bojevih literarnih sredstava.

 
Salman Rushdie: "Firentinska čarobnica"

Prevela Lia Paić
Izvori, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –