Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Marija Rakić Mimica • 27.10.2017.

Suzana Matić : Ne naginji se unutra

Suzana Matić svoj spisateljski početak ostvarila je u blogosferi, gdje se nekoliko godina pripremala za ukoričenje da bi potom snažno odjeknula u prvijencu Samosanacije (Algoritam, 2012.), zbirci od sedamdesetak pjesama u prozi, kroz impresionističku proeziju (opisni i originalan  termin koji je pokušavajući definirati “format” zbirke skovao urednik  Kruno Lokotar), kao vješta stilistica koja pomno odabire riječi i sintagme, poigrava se s jezikom iz čega progovara zavodljivom emocijom i naglašenom osjetljivošću. Nakon što je u Samosanacijama ukazala na vješto baratanje poetskim iskazom kroz vizuru hipersenzibilnog, ali snažnog glasa koji nakon suočavanja s tekstom ostavlja čitatelju prostor za iščitavanje i tumačenje teksta  „u čiju mrežu se nije nimalo lako zaplesti“, zbirka kratkih priča Ne naginji se unutra (Hena com, 2017.) autoričin je iskorak u svijet proze, u kojem  Suzana Matić i dalje čuva lirski senzibilitet i nanovo se poigrava rodnom terminologijom, kao i u svojim ranijim književnim djelima.

Ne naginji se unutra Matić Suzana

Tematika zbirke temelji se na svakodnevnim „životnim“ temama, a račva se u nekoliko linija, od senzibilnog prikaza djetinjstva, ljubavnih rasapa i iluzija, razvoda kao životne prekretnice, prijateljstva i izdaje, smrti kao sastavnog dijela egzistencije pa sve do izbjegličke krize. U pričama prevladava anksiozna atmosfera, likovi se koprcaju u tjeskobnim životnim situacijama, suočavaju s preprekama, izdajama, razočaranjima, nerazumijevanjem i samoćom. Njihov emotivni svijet prikazan je vješto, stilski profinjeno i s dozom humora uz pomoć snažnih uglavnom ženskih ili muških glasova.

Tako u priči Jaje autorica uvodi čitatelja u ljepljivu atmosferu vrele noći u kolovozu, u „gradu koji skuplja otpad ljeti“ što dodatno pojačava težinu psihičkog i emocionalnog stanja protagonistice koja se nalazi na prekretnici života, upravo je napustila muža i odlučila se razvesti. Mjesto radnje je gradska ulica i prizor odbačenog glomaznog otpada u kojoj junakinja luta izgubljena u potrazi za Jajetom, dizajnerskim naslonjačem iz snova koji će odvući s otpada, a na kojem se nalaze ostaci nekadašnjeg nečijeg obiteljskog i sretnog života o čemu eksplicitno sanja, te zatim tapecirati u bijelo. Prikaz obitelji Roma koje susreće završetak je egzistencijalne potrage, metaforički sraz sa stvarnošću, pogubljenje za kraj.

Zalogaji su priča o Nataši, ženi koja dvadeset minuta služi svojoj prijateljici Sandri kao rame za plakanje, kao i uvijek pri ljubavnim raskidima. Kroz vješto vođen dijalog, živ i dinamičan te unutarnje monologe glavne junakinje, čitatelj saznaje sve o njihovom prijateljstvu, ali i o izdaji koja se otkriva na samom kraju priče. Naglim obratom na završetku autorica donosi novu perspektivu i signalizira čitatelju sasvim novu dimenziju i povratak na početak pripovijedanja. Pri tom uvjerljivo vodi čitatelja, skreće mu pozornost, poigrava se s njegovim horizontom očekivanja i u konačnici ga mijenja, što joj je i u ranijim književnim ostvarenjima bila praksa dok se poigravala s književnim rodovima. Slično kao i u Samosanacijama jezik služi kao područje eksperimenta i igre, traženja identiteta kroz igru riječi i poetiziranje, vrtnje u emocionalnim krugovima koji se šire, preispitivanju odluka i promjena kroz žive i dinamične dijaloge.

Unutarnji svijet hrabra spisateljica „ogoli do kosti“ pa se čitatelju čini da je uronio u paukovu mrežu emocija, da se „previše nagnuo unutra“.

Samosanacije Matić Suzana

Mjesta radnje često su odraz psihičkih i emocionalnih stanja likova čime autorica postiže veću autentičnost pa je tako u priči Sve je to, mislim, život mjesto radnje mrtvačnica, a glavni lik muškarac zaposlen na patologiji koji brine o završnom uređenju umrlih pacijenata. Riječ je o gotovo infantilnom glasu, protagonistu čije obrazovanje prestaje s osnovnom školom, ali njegova profesionalnost je na visokom nivou, a ophođenje prema mrtvima ispunjeno poštovanjem i iznimnom empatijom što se očituje pretjeranom brigom za njihov izgled nakon smrti. U tom kontekstu autorica uvodi motiv pudera kojim glavni junak nastoji „prikriti sve ružne tragove života i smrti na njima“ a istovremeno se brine za svoje hortenzije koje se u interijeru, u kojem se radi s neživim, reflektiraju kroz prozor kao prijeteći život. U mrtvačnici gradske bolnice odvijaju se, kontrastno poslu koji obavljaju likovi, životne drame, a smrt je sastavni dio života što je prisutno i u samom naslovu priče jer „Sve je to, mislim, život.“ 

Barbarizam ili Z kao Željka svjedoči o svijetu izbjeglica kroz specifičan odnos profesorice koja simbolički nema domovinu, već je kći gastarbajtera, i izbjeglice Adnana. Muka izbjegličkog života ocrtava se kroz snažne unutarnje monologe junakinje koja se preispituje, suosjeća, pomaže, nudi pomoć i time vodi do naposljetku, glavnog motiva svih Suzaninih tekstova, bilo eksplicitno ili implicitno, ljubavi.

Iako su protagonisti stavljeni u dramatične životne situacije, njihov smisao za humor, doza samoironije i sarkazam iščitavaju se iz struje svijesti i monologiziranja (Normal ili Super, Ničeg novog pod suncem) čime zapravo pokazuju svoju borbenost i na taj način uspijevaju preživjeti bolna životna razdoblja i održati se „na površini“. Vješto pripovijedanje u prvom licu nikad ne vodi u moraliziranje, patetiku ili samosažaljenje jer je u tekstu prisutan stabilan odmak koji održava distancu, čak i kad se protagonistica skriva u zahodu kako bi pobjegla od još jednog poraza, od stalne borbe, života (Jer ja to zaslužujem). U toj priči glavna junakinja toliko je psihički rastrojena da kreće britvom prema svom suprugu, a u priči Crta autorica pokazuje originalnost u pripovijedanju tako što prikazuje život kroz strip koji junakinja crta.

Zbirka kratkih priča Ne naginji se unutra donosi snažne tekstove koji upućuju na fragmente iz svakodnevnice, ocrtavaju stanje unutar fragmentarne cjeline s jasnim ciljem postizanja idejne i stilske zaokruženosti. Tematski su zakačeni za unutarnji svijet koji hrabra spisateljica „ogoli do kosti“ pa se čitatelju čini da je uronio u paukovu mrežu emocija, da se „previše nagnuo unutra“. Ono što autoričinu prozu čini velikom, upravo je podtekst, odnosno čitav jedan drugi, poseban, danas zaboravljeni svijet u kojem vladaju prave vrijednosti, a svatko se umije „nagnuti unutra“.

Naslov zbirke aludira upravo na tu mogućnost čitatelja da otkrije i istraži nutrinu, sa svim porazima i strahovima, nadama i promašenim iluzijama na koje pritom može naići i s opomenom kako treba zaviriti unutra samo pod jednim uvjetom: ako umije taj svijet razumjeti i poštovati, ne rušiti ga nanovo kad je već izlomljen i srušen, već pomoći da opstane i dalje, baš takav kakav jest, iskren i postojan. Autorica isprepleće slomljenost i nemoć protagonista koji egzistiraju u tjeskobi traženja, poraza, nemoći, ali se živo i energično bore za dalje, za punu egzistenciju i jedan život, jedan jedini koji autorica priznaje, život satkan od ljubavi.

Suzana Matić

Ne naginji se unutra

  • Hena com 08/2017.
  • 200 str., meki uvez
  • ISBN 9789532591750
  • Cijena 109.00 kn

Priče Suzane Matić nalik su na jedan od onih složenih osjetljivih mehanizama kojima se sa strepnjom i nadom izlažemo kad nešto u nama ne radi kako treba: savršena klopka za valove, titraje, sve nevidljivo od čega smo sastavljeni. (Roman Simić)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –