Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 01.02.2018.

Tea Tulić : Maksimum jata

Tea Tulić: Maksimum jata

Maksimum jata Tulić Tea

Može li se svekolika povijest hrvatske književnosti, barem od Vojnovića naovamo, čitati kao duga i spora kronika kolektivnog propadanja? Može li se hrvatskom prozom uopće i pisati išta drugo osim propasti, ako već ne kolektivne, a ono barem individualne? Može li hrvatska proza uopće biti bitno drugačija od hrvatske povijesti u kojoj se pozitivni, euforični momenti mogu nabrojati na prste ruke radnika iz pilane? Generalizirana su to pitanja, naravno, ali nekako nam ne daju mira, ma koliko puta na njih odgovarali. Ne daju nam mira jer se svake godine, nastavljajući nevidljivi i slabo definirani ciklus, uvijek iznova javljaju pri susretu s nekim rukavcima suvremene proze. Onim rukavcima koji možda ne tematiziraju propast kao takvu, ali s propadanjem, odumiranjem, raspadom i truljenjem održavaju prisne odnose.

"Maksimum jata" Tee Tulić plovi po jednom takvom rukavcu i nimalo se ne žuri preploviti ga. Kapetanica Tulić na svoju je barku od teksta montirala pentu, a s pentom se možda i može daleko, ali se nikako ne može brzo. Da je Martin Sheen tom brzinom plovio po rijeci Nùng ni danas ne bi doplovio do Branda. Između Conrada/Coppole i "Maksimuma jata" ipak nema čvrstih intertekstualnih veza (tek se završna scena karnevala, kako su već primijetili drugi kritičari, može vezati uz rituale pročišćenja i obnove). "Maksimum jata" se ne raspreda u linearnom izlaganju, ne zanimaju ga ni arhetipovi ni epski momenti kakvog simboličnog totaliteta, ne zanima ga ni junak, ni metamorfoza, ni obnova. Zanimaju ga "tek" male povijesti, mikro-priče i fragmenti fabule koja se nikad do kraja ne realizira već se uvijek prekida nekim drugim umetkom, nekom naoko slučajnom digresijom.

U "Maksimumu jata" Tea Tulić je usredotočena na privatno, osobno, malo i od javnosti najčešće skriveno, a vanjski svijet prelama, uvijek u novim bojama i oblicima, kroz prizme učahurenih pogleda svojih protagonista. U tom multifokalnom predočavanju svijeta naziremo obrise ruševina prijašnjih civilizacija, gledamo tragove onih koji su svijetom kročili prije, no kao i sve ostalo u tekstu i te su civilizacije malene, privatne, a njihov se smiraj ne manifestira kao epska buka propasti naroda i narodnosti već kao tiho i neupadljivo zamiranje tijela, obitelji i ljubavi.

Govoreći o procesu pisanja "Maksimuma jata" Tea Tulić spominje odlaske na skrovita mjesta i zapisivanje nadošlih fragmenata misli pa naknadno brušenje i povezivanje istih u koherentnu cjelinu proznoga teksta pri čemu se planiranje cjeline odvijalo nakon nastanka pojedinih elemenata. Takvo naknadno ušavljivanje elemenata proizvelo je dvije stvari. Proizvelo je, najprije, neujednačen tekst čije su poetske slike, introspektivne digresije i igre jezikom katkad briljantni, a katkad – nisu. Na svaki uspjeli odlomak, na svaku začudnu misao i na svaki upečatljivi susret subjekta i objekta, dolazi bar jedan ispuhani odlomak bez neke naročite invencije, poetske snage ili zanimljivosti općega tipa. S druge strane, izgradnja svijeta bez dominantnog plana i čvrste strukture otvorila je Tulić prostor za istraživanje i rekonfiguraciju napadnog mediteranskog narativa s brošura turističke zajednice.

U "Maksimumu jata" prominentnu ulogu igraju i ljeto i more (stara mangupa dva), i otoci i luke, i južina i turisti, ali ništa od svega toga ne ponaša se kako smo navikli. Svijet Tee Tulić odvija se iza zatvorenih škura, u usputnim rečenicama koje razmjenjuju dugogodišnje prijateljice, u nadrealnim aktima sporadičnih umjetnika, u znakovitim tišinama i jedva odškrinutim vratima intime gdje pristup nemaju ni najbliži, a kamoli slučajni likovi što se svakoga ljeta, tko zna odakle, pojavljuju u životnom prostoru njenih likova.

Fragmentarna struktura teksta pokušava reflektirati stvarnost iz svih njenih zakučastih puteva, logika i modaliteta. U tom smislu „Maksimum jata“ traga za „autentičnim“ pripovijedanjem života koji se, kako nam je poznato, rijetko odvija u smislenim cjelinama i uglavnom se odvija u razgovoru sa samim sobom. U svijetu Tee Tulić sadržaji tih razgovora puni su trvenja i zamjeranja, starih i nerazriješenih krivdi, strahova i neuroza. Umovi njenih likova lutaju po prošlosti i sadašnjosti, uočavaju analogije i besmislice, traže odgovore koji bi ih primakli smislu, i zadovoljavaju se polovičnim rješenjima, ironičnim odmakom ili ciničnom doskočicom. I dok su im unutrašnji svjetovi bogati i inteligentni, određeni nesvakidašnjom percepcijom, vanjski su im svjetovi grčeviti i zatvoreni, uvijek pomalo distancirani. Između likova prolazi grad, njegove post-industrijske vedute i  trulo društveno tkivo novoga stoljeća, a sve se skupa susreće u završnoj točci putovanja, na karnevalu koji nudi iluziju otpuštanja grijeha i konstituiranja neke nove i bitno drugačije budućnosti.

U "Maksimumu jata" Tea Tulić je usredotočena na privatno, osobno, malo i od javnosti najčešće skriveno, a vanjski svijet prelama, uvijek u novim bojama i oblicima, kroz prizme učahurenih pogleda svojih protagonista.

Kosa posvuda Tulić Tea

„Maksimum jata“ ima zanimljivih momenata, no romaneskna forma s kojom koketira možda i nije bila najsretniji odabir. „Maksimum jata“ nije zavodljiv tekst i to mu je možda i najveći problem. Nešto se simboličkog kapitala vezuje uz ime Tee Tulić (dobitnica „Prozaka“ 2011. godine i zamijećeni prvijenac „Kosa posvuda“), no šestogodišnje izbivanje sa scene duga je pauza koju si i prominentniji autori rijetko mogu priuštiti. Simbolički kapital, naime, kupuje čitateljevo strpljenje obećavajući mu smisao i „vrijednost“ teksta koji mu možda i ne sjeda na prvu (pri čemu nije nimalo bitno hoće li se obećanje ispuniti ili neće). Bez simboličkog kapitala, odnos autorice i čitatelja odnos je blizak zavođenju. Nešto se mora dati da bi se nešto i dobilo. U „Maksimumu jata“ Tea Tulić daje puno, brižljivo brusi rečenice i uspijeva prenijeti melankoličnu atmosferu grada napučenog zatvorenim i šutljivim ljudima, no pri tome nimalo ne mari hoće li dano netko i uzeti. Labava struktura i oscilacije u kvaliteti poetskih fragmenata, sporadične non sequitur digresije čija logika nije jasna ni nakon ponovljenih čitanja, povremena „bezrazložna“ fascinacija nekim poetskim konstruktom i slične stvari posijane po tekstu ne ulijevaju povjerenje pri slučajnom susretu s istim.

„Maksimum jata“ proza je meditacije i tišine, ali nečije tuđe meditacije i nečije tuđe tišine i tek povremeno pogađa moment suradnje s Drugim. Je li nas briga za likove „Maksimuma jata“? Marimo li što uopće misle, govore i zašto rade što rade? Jesu li nas natjerali da ih zavolimo, zamrzimo ili s njima uspostavimo bilo kakav odnos? Zašto bi čitali nečije tuđe meditacije i tišine, umjesto da se bavimo svojima? Zato što ih Tea Tulić zna napisati dobro? Zato što, svemu i unatoč, umije složiti antologijski fragment? Zato što je svačiji svijet vrijedan svijet, a zatvoreni prostori tuđih misli rijetko se pružaju drugima? Možda to i jesu dovoljno dobri razlozi za susret s „Maksimumom jata“.  A možda mu, da bi ostao u sjećanju duže od pola sezone, nedostaje jasniji stav, izravniji nastup ili makar kakva naznaka da tu nije riječ o još jednom istraživanju mogućnosti jezika i iznalaženju kompleksnih načina za kazati malo toga što će vrijediti i sutra, preksutra ili za deset godina. 

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na portalu Moderna vremena zajednički je financiran od strane Modernih vremena i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

Tea Tulić

Maksimum jata

  • Sandorf 06/2017.
  • 124 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789533510248
  • Cijena 135.00 kn

Druga knjiga Tee Tulić 'Maksimum jata' naslovom nagoviješta da se radi o poetskoj prozi koja govori o dinamici kolektiviteta – jatu. Prozno-poetski ulomci skiciraju ono što su i sami: labavo strukturiran (kon)tekst. Našu izgubljenost pripovjedačica, kao kakva šamanica, pokušava otkupiti. Ili prevenirati?

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –