Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 20.07.2016.

Tomislav Brlek: Što pisci manje čitaju, to sličnije pišu

Tomislav Brlek

Tomislav Brlek docent je na Katedri za opću povijest književnosti Odsjeka za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Član je International Comparative Literature Association, T.S.Eliot Society, Hrvatskog semiotičkog društva, Društva hrvatskih književnih prevoditelja i Hrvatskog društva filmskih kritičara. Suurednik je časopisa za kulturu 15 dana i član uredničkog savjeta časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija.

Prevodio je Noama Chomskog, Erica Havelocka, Umberta Eca, Igora Stravinskog i Simona Critchleya. Rezultate svog rada izlagao je na znanstvenim skupovima u Beču, Pragu, Kairu, Lyonu, Brnu, Limogesu, Beogradu, Grazu i Parizu. Priredio je kritičke izbore iz pjesništva Bore Pavlovića, Tonča Petrasova Marovića, Antuna Šoljana i Ivana Slamniga te uredio zbornike "Praksa teorije" (2009.) i "Povratak Miroslava Krleže" (2015.)

Knjiga "Lekcije: studije o modernoj književnosti" povod je ovom, nešto širem, razgovoru o književnosti, čitanju, pisanju.


 

Lekcije Brlek Tomislav

Srđan Sandić: Iako je povod ovom razgovoru vaša knjiga "Lekcije: studije o modernoj književnosti", volio bih da razgovaramo o okolnostima knjige, uvjetima takve knjige – i pretpostavkama nastanka? Kome se pišu lekcije?

Tomislav Brlek: Sve što se piše, namijenjeno je čitanju. No, budući da pisanje pretpostavlja promjenu konteksta, uvjeti nastanka teksta ne mogu objasniti njegovo značenje. Riječ lekcija neraskidivo je povezana sa čitanjem, ali i sa sakupljanjem (usp. kolekcija) i odabirom (usp. selekcija); naglasak bi, u svakom slučaju, bio na procesu prije negoli na dovršenom činu. U svojoj nedavno objavljenoj kapitalnoj studiji o Heraklitu, koja, između ostaloga, zorno pokazuje kako je filozofija neodvojiva od filologije, Igor Mikecin povodom njegova ključnog pojma λόγος, izvedenom od glagola λέγειν, koji ima isti korijen kao i latinski legere, piše: “Početni je smisao branje. A branje je u sebi neko biranje, odabiranje i probiranje onoga što se bere. Ono ubrano se berbom sabire.”

Na slovenskom je, ne slučajno, čitanje upravo branje. Ne može se pisati a da se prethodno nije čitalo, to je elementarna činjenica koja se vrlo često i rado zaboravlja. Dakako, da bi se čitalo, nešto mora biti napisano – i tu dolazimo do temeljne problematike iz koje proizlazi pojam književnosti, koja ni u kom slučaju nije ograničena samo na književna djela. Naime, književno djelo pretpostavlja književnost a književnost čine književna djela. Pouka čitanja je upravo u toj povratnoj sprezi: svako pojedino djelo mijenja oblik i poredak cjeline, o kojoj imamo predodžbu ovisno o tome što smo pročitali. Branje je nedjeljivo od biranja a biranje od branja. Bilo što potencijalno može biti važno i zato čitanju nema kraja, a nitko, pa ni Borges, nije pročitao sve što je ikada napisano, no za tim zapravo nema ni potrebe, što nas opet dovodi do izbora.

Ukratko, u jednu ruku, što više čitate, više je toga što još valja pročitati. No, u drugu, čovjek je smrtan, što će reći podložan vremenu u svakom smislu, pa vam se nužno, s obzirom na pročitano, sve manje toga čini vrijednim čitanja.


Ima li književnost (još uvijek) priliku da bude subverzivna, s obzirom na medij, neovisno bila to knjiga od papira ili e-knjiga? Kada je sva u virtualnom. Ovisna o funkciji čitatelja, koji je, čini mi se, danas nešto drugačije kalibriran, barem u aspektu koncentracije…

Književnost je konstitutivno subverzivna jer taj pojam znači upravo i jedino drugačije pisanje. Kako piše Blanchot, "bit književnosti upravo je u izbjegavanju svakog esencijalističkog određenja, svake tvrdnje koja je stabilizira, pa čak i ostvaruje: ona nikad nije već tu, uvijek mora biti ponovno otkrivena ili izmišljena." Iako naša riječ sugerira da je književnost vezana uz knjigu, to nije točno (riječ knjiga, napokon, može značiti pismo). Književnost je postojala davno prije pojave knjige, čak bi se moglo reći da knjiga proizlazi iz književnosti. Svakako, književnost omogućuje knjigu a ne obratno.

Riječ literatura je tu bolji putokaz jer upućuje na slovo, književnost se prije i poslije svega tiče kombinacije slova. Dante, na primjer, riječ autor (za razliku od auctor) izvodi iz rijetkoga glagola avieo, aviere, aviui – povezivati. Časopis za teoriju jezika i jezičnu kulturu koji je 1935. godine utemeljio Praški lingvistički krug zove se Slovo a slovesnost, u ruskom također imamo cловесность, dok je kod nas opstao, a i to jedva, tek prilog beslovesno, bez razuma. Bez slova, svakako, nema razumijevanja a možda doista ni razuma. Budući da se ni na što ne odnosi izravno – odnosno, da svaku referencijalnost čini dvosmislenom – knjiženost je uvijek virtualna. Prostor književnosti, da se vratimo Blanchotu, nije – za razliku od prostora u kojima se ostvaruju arhitektura, skulptura, slikarstvo, kazalište, film ili glazba – stvaran prostor jer postoji samo i jedino u čitanju.


Znam da ne volite riječ narativ, koja se danas svugdje šverca, kao i arhitektura (odnosa, moći, itd..)

Riječ je o jednoj od onih riječi za koje oni koji ih upotrebljavaju misle da njima na denotativnoj razini kažu nešto drugo nego kad bi upotrijebili riječi kao što su, u konkretnom slučaju, pripovijest, povijest, priča ili mit. Budući da nema potpunih sinonima, razlika se nesumnjivo uspostavlja, ali na razini konotacija, naime, time se sasvim nedvosmisleno – upravo kao kad se, recimo, kaže ivent umjesto događaj ili zbivanje – pokazuje pokondirenost govornika. Nipošto, dakle, nije problem u porijeklu riječi, nego u konotacijama upotrebe.

Po čemu je apdejtirati bolje od ažurirati? Znače li ljudski resursi doista nešto drugo nego kadrovska služba? Bilo da je riječ o posuđenicama ili o kalkovima, uglavnom se može reći kako posezanje za takvim izrazima svjedoči o nepoznavanju jezika iz kojeg su preuzeti, naročito engleskog, u kojem, na primjer, management znači samo i isključivo uprava, upravo kao što narrative znači samo i isključivo pri/povijest ili priča, kao, uostalom, i grčka riječ μῦθος. Upravo, naravno, mitska svijest vjeruje kako se promjenom imena mijenja i bit onoga na što se ime odnosi. Što nas, ponovno, dovodi do književnosti, gdje je to, dakako, istina.

Samo što se književnost ne ostvaruje na razini leksika, nego isključivo na razini diskursa. A ako nas književnost može nečemu naučiti, onda je to odgovornost spram jezika. Ali i tome da fikcija nije zbilja.


Kakvog mi danas čitatelja/icu imamo? Kakvi su naši pisci/spisateljice kao čitatelji po Vama, s obzirom da ste bili u nekoliko navrata član žirija. Pretpostavljam da se dalo štošta iščitati o kulturi (ne)čitanja.

Burroughs je jednom napisao da je svaki pisac nužno bio veliki čitatelj. To je, dakako, očito kad su posrijedi Slamnig ili Ujević, ali se spremno zaboravlja kad se radi o Krleži, mada je Jan Wierzbicki davno upozorio ne samo na to da je Krleža veliki čitalac, nego i da je čitanje polazište svim Krležinim književnim pothvatima. Što pisci manje čitaju, to sličnije pišu.


Volio bih da objasnite pojam literarnosti. Objasnite npr. vašu “ljubav” prema Albahariju kojeg eto, i ja obožavam.

Prema Jakobsonu, koji je uveo taj pojam, literarnost je ono što verbalnu poruku čini umjetničkim djelom. Literarnost je svojstvo onih verbalnih poruka u kojima je dominantna poetska funkcija, usmjerenost poruke na samu sebe, odnosno na vlastiti ustroj. Budući da je u svakoj jezično uobličenoj poruci obavezno prisutno svih šest Jakobsonovih funkcija, svako se književno djelo uz više ili manje interpretativne ingenioznosti može razumjeti i kao iskaz u kojem je dominantna referencijalna, afektivna, konativna, metajezična ili fatička, a ne poetska funkcija. Isto, jasno, vrijedi i za sve druge vrste tekstova.

To, međutim, znači dotični tekst tumačiti kao povijesni, psihološki, ideološki, lingvistički ili socijalni dokument. Umjesto da se bavi traženjem odgovora na pitanja što nam djelo govori o svijetu nekad i danas, kakve podatke pruža o životu i nazorima svog autora, kako želi i može djelovati na čitatelja, kakvim prikazuje stanje jezika kojim je napisano ili kako nam može pomoći ispunjajući emocionalno-komunikacijsku prazninu, proučavanje književnosti trebalo bi da se usredotoči na istraživanje forme i strukture teksta te njegovog mjesta u sustavu književnosti, drugim riječima, onoga što tekst iskazuje o sebi kao književnom djelu.

Što se tiče Albaharija, on je nesumnjivo jedan od rijetkih doista velikih pisaca našeg vremena baš stoga jer se neprestano iznova vraća pitanju književnosti: pisanja koje je istodobno dovoljno samo sebi i u sebi nepotpuno. U romanu "Kratka knjiga", na primjer, izvjesni poštar iskazuje skepsu po pitanju potrebe objašnjavanja teksta: “Ako je za pismo, rekao je, potreban komentar pisma, onda nešto nije u redu sa pismom.”

U jednom drugom Albaharijevom romanu, "Mrak", protagonist, naprotiv, smatra kako pisanje uvijek nužno iziskuje dodatno tumačenje: “Pisanje, pretpostavljam, i treba da bude neka vrsta neprekidnog objašnjavanja ili tumačenja, zašto bi se inače pisalo.” U određenom su smislu obojica u pravu, barem kada je o književnim tekstovima riječ. Kad tekst književnog djela ne bi bio razumljiv bez komentara, ne bi bila moguća književnost kakvu poznajemo, kao sistem koji traje u vremenu, održavajući se čitanjem u nepredviđenim i nepredvidljivim okolnostima; kad bi samo tekst bio dovoljan, isto tako ne bi bilo književnosti, jer ona živi upravo i isključivo od vlastite nečitljivosti i potrebe da se uvijek kaže još nešto.


Ali i izuzetak Kiša, Andrića pa u konačnici i Krleže s naših obrazovnih stupova / jedinica. Jesu li oni “politički” opasni? Odnosno, političke dimenzije njihovih tekstova…

Politika, angažman, književnog teksta ne nalazi se u njegovu sadržaju, ideji ili temi, nego samo u oblikovanju. To nije stav koji zastupaju samo Adorno i njemu slični, kako se pogrešno drži, dezangažirani mislioci. Isto drže, na primjer, i Badiou, kako u svojoj knjizi "Beckett: L’increvable désir" tako i u tekstovima o književnosti sakupljenim nedavno samo na engleskom pod naslovom "The Age of Poets", ili Zygmunt Bauman, u svojoj zadnjoj knjizi razgovora s Riccardom Mazzeom, "In Praise of Literature", koja počinje s četiri Adornova citata.

Uostalom, već u djelu kojim započinje kritičko-teorijsko promišljanje književnosti na Zapadu, pridajući pjesničkom umijeću veći filozofski značaj nego historiografiji, Aristotel sižejno oblikovanje teksta odlučno odvaja od referencijalnog smisla: “Pa ako se baš i desi da opjeva stvarne događaje, zbog toga ništa manje nije pjesnik.” U svom kritičko-poetičkom remek-djelu "Čas anatomije", Kiš pak na primjeru literarne upotrebe teme židovstva u Grobnici za Borisa Davidoviča demonstrira isti uvid: “jevrejstvo je i tu, kao i u mojim ranijim knjigama, samo efekat oneobičavanja. Ko to ne razume, ne razume ništa od mehanizma književne transpozicije.”

Tu je istu riječ, transpozicija, opisujući odnos književnosti i izvanknjiževne zbilje, upotrijebio i Mallarmé: “Govor nema veze sa stvarnošću stvari, doli u trgovačkom smislu: što se tiče književnosti, zadovoljava se aluzijama ili izdvajanjem kakvoće sadržane u kakvoj zamisli. Tu ambiciju nazivam Transpozicijom.” Isključivo se, dakle, po toj transpoziciji, premještanju, promjeni konteksta, ostvaruje politika književnosti. Opasnost je književnih tekstova u tome što traže da se drukčije čita, pa onda i misli.

Ako nas književnost može nečemu naučiti, onda je to odgovornost spram jezika. Ali i tome da fikcija nije zbilja.

Tomislav Brlek

Obzirom na književnu proizvodnju u Hrvatskoj, kako biste opisali "svrhu" književnosti? Što vam se čini da dominira u književnom polju, kakav je puls, priroda ili karakter? Što vam je draže za odgovoriti?

Što se tiče bilo kakve svrhe književnosti osim čitanja, mogu samo citirati Trockog, iz knjige u kojoj je formalistima dao taj pogrdan naziv: “Neosporno je da i slabi, i beznačajni, pa čak i nepismeni stihovi mogu označavati put političkog uspona pjesnika i klase i da mogu imati neizmjerno kulturno-simptomatično značenje. Ali slabi, a posebice nepismeni stihovi ne stvaraju proletersku poeziju, jer ne stvaraju nikakvu poeziju.” Dakle, bez obzira na druga neslaganja sa Šklovskim, Jakobsonom i ostalima, po pitanju temeljnog određenja što je to književnost i Trocki je, kao i svaki proučavatelj književnosti, formalist. Književnost, kako sam već rekao, može (po)služiti bilo čemu, ali prvo treba da ustanovimo je li neki tekst književnost. A to se može jedino čitanjem.


Sibila Petlevski je npr. sklona terminu transmoderne, umjesto postmoderna. Moram priznati da bi bilo lijepo da smo doista i doživjeli “postmoderno stanje” u književnosti, kod nas….bilo je tek par autora koji su se okušali….ili griješim?

Suočen s nepremostivim raskorakom vlastitog i općeprihvaćenog tumačenja pojma koji ga je proslavio, Lyotard je 1988. knjizi "L’inhumain: causeries sur les temps" posve odustao od pojmovnog niza postmoderna, postmodernizam, postmoderno, zamijenivši ih sintagmom preispisivanje moderniteta, ne bi li konačno pojasnio kako ono na što se odnosi njegov pojam, citiram: “nema nikakve veze s onim što se naziva postmodernom ili postmodernizmom na tržištu suvremenih ideologija,” kako “nema nikakve veze s parodiranjem ili citiranjem modernih ili modernističkih djela kakvo nalazimo u arhitekturi, slikarstvu ili kazalištu,” a “još manje s pokretom u književnosti koji se vraća najtradicionalnijim oblicima pripovijedanja.” Preispisivanje moderniteta za Lyotarda izrijekom znači suprotstavljanje totalitarnom modelu legitimacije znanja čija je prijetnja krajnje razgovijetno opisana u "Postmodernom stanju", što nije spriječilo da ta knjiga bude pogrešno protumačena.

Zagovornici postmoderne kao rušenja “projekta” moderne, kao što su Fredric Jameson, Charles Jencks ili Andreas Huyssen, s više su ili manje negodovanja i žaljenja morali priznati kako Lyotard nije na njihovoj strani, te da se ni "Postmoderno stanje", a kamoli druga Lyotardova djela, nikako ne može smatrati filozofijskim opravdanjem – a simptomatična je upravo potreba za institucionalnim utemeljenjem razdoblja postmoderne – prevlasti kiča, povinovanja protokolima kulturne industrije, neobavezne trvijalizacije povijesnog iskustva i uopće eklektičke površnosti mišljenja i pisanja. Uvidjelo se, naime, kako se Lyotard po pitanju estetike i uloge filozofije i umjetnosti u društvu ni po čemu bitno ne razlikuje od drugih “francuskih” autora, kao što su Derrida, Blanchot, Barthes, Kristeva, Nancy, Lacoue-Labarthe, itd., za koje, pojednostavimo li do krajnosti, umjetnost lišena obaveza koje nameće modernost kao prosvjetiteljski projekt naprosto ne može postojati, te koji očito i dalje misle kako od Las Vegasa nemaju što naučiti.


Što je "suvremenost" u književnosti, odnosno – koliko je suvremena književnost  “suvremena”, a koliko retrogradna?

Suvremenost je naprosto neutralno vremensko određenje, dok je retrogradnost ili progresivnost vrijednosni sud. Ključno bi u tom smislu bilo razlikovati moderno od pomodnog, kao što se to uglavnom ne čini; dok se potonje tiče suvremenosti, te joj se dapače posvema utiče, prvo joj se uvijek i nužno suprotstavlja. Moderno je u tom smislu uvijek upravo nesuvremeno, unzeitgemäß, kako bi rekao Nietzsche.


Što znači da književnost ne može biti svodljiva na nešto drugo tj. da to ne smije biti?

Ako se svede na nešto drugo – bila to mudrost, moral, sklad, ideologija ili nešto peto – onda književnost, očito, nije književnost nego to nešto. Važnost pak pružanja otpora svakovrsnim ustaljenim i stoga neprimjetnim obrascima, pa tako i oblikovnim, za Lyotarda, recimo, proizlazi iz toga što se upravo u pripovjednim oblicima uočava totalitarni impuls kapitala. Kapitalizam “nije totalitaran u političkom smislu, ali on to jest u jezičnim izrazima jer priziva potpunu hegemoniju žanra ekonomskog diskursa,” neutralizirajući događanje isplatom. U književnosti je pak isplata smisla trajno odgođena a događaj konstitutivno nedovršiv. Ako je, na primjer, Krleža doista pisac, valja ga čitati – i pritom biti svjestan da ga se, kao i svakog pravog pisca, nikada ne može pročitati.

Ozloglašena autonomija književnosti nije u toj perspektivi nikakav društveno-povijesni autizam, nego upravo suprotno, krajnje izoštrena svijest o svim diskurzivnim – kako književnim, tako i neknjiževnim – konstelacijama u koje se tekst nastankom i recepcijom upisuje, a koje sâmim svojim postojanjem nepovratno mijenja. Krleža je trajno skandaliziran nepromišljenim izborom riječi, lijepim a praznim frazama i nejasnim pojmovima zato što u njima vidi izraz, ali i izvor političke, povijesne i kulturne demagogije. Ni na jednom planu značenja za njega stoga nema i ne može biti ni gotovih, ni priručnih rješenja; on, kako je napisao Reinhard Lauer, neprestano “otkriva i posramljuje neizgovorljivost govora, lažnu i neistinitu riječ.”

Kontekst pak svakovrsnih osporavanja Krleže najjasnije je opisao Ivo Ladika još 1940. godine, navodeći kako je uzrok tome što se tog “velikog književnika i moguće najjačeg talenta otkako traje naša književnost,” koji je, štoviše, “jedini pravi profesionalni književnik u našoj zemlji u evropskom smislu,” neprestano nepravedno napada i optužuje iz neknjiževnih razloga, ništa drugo nego to što djeluje “u sredini gdje još književnost nije pravo shvaćena književno.”


Možemo li izmaći, kada govorimo o književnosti, da tako kažem - interpretativnom kontekstu? Kojim alatima, i zašto, u konačnici? Može li se čitanje doista ne shvatiti / koristiti kao sredstvo uspostavljanja kontrole značenja…

Interpretativna procedura koja se može opisati kao tumačenje teksta u kontekstu političke povijesti, umjesto čitanja konteksta u tekstu pisma – književnost isključuje a priori. I to upravo stoga što njezina metodologija počiva na procedurama svojstvenim književnosti: tko bi životom tumačio književnost, neminovno će književnošću tumačiti život. Kako u svojoj knjizi o modernoj fikciji, "Le fil perdu", piše Rancière, svako se kontekstualno tumačenje služi postupcima fikcije, baš kao i svako “političko djelovanje koje imenuje subjekte, identificira stanja, povezuje događaje i određuje što je moguće a što nemoguće.” Budući da pritom tu činjenicu “namjerno zaboravlja,” upravo kao što to čini i sociologija kadgod “nastoji objasniti pojavu fikcionalnih shema polazeći od zbilje društvenih procesa,” time u konačnici ne postiže ništa drugo “doli da jednu fikciju objašnjava drugom.”

Zanimljivo je u tom smislu da je u vrijeme kad je kao komunistički simpatizer pod stalnim nadzorom policije te izložen napadima sa svih strana – što je predstavljajući ga 1933. poljskim čitateljima Julije Benešić predočio činjenicom da je sȁmo te godine Hrvatska straža “štampa[la] čak sedamnaest uvodnika protiv Krleže (kao da je najmanje neprijateljska država)” – Krleža za svoje drame dobio pet Demetrovih nagrada. Očito ne s ideoloških, političkih ili svjetonazorskih razloga.

Tomislav Brlek

Lekcije : Studije o modernoj književnosti

  • Školska knjiga 11/2015.
  • 264 str., tvrdi uvez
  • ISBN 9789530609815
  • Cijena 159.00 kn

Književno-znanstvena studija "Lekcije: Studije o modernoj književnosti" Tomislava Brleka važan je doprinos hrvatskom znanstvenom prostoru, kako u svojim sintetičkim i rekapitulativnim elementima, tako i u polemičkim elementima u onom dijelu književno-znanstvene rasprave koja se bavi važnošću nasljeđa strukturalističkih i poststrukturalističkih kritičkih idioma.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –