Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Srđan Sandić • 27.03.2017.

Una Bauer : Ne trebamo sjediti i čekati povratak Isusa Krista Umjetnika i praviti se da se ništa oko nas ne događa

Una Bauer

Una Bauer rođena je 1978. u Zagrebu. Po završetku studija komparativne književnosti i filozofije nekoliko je godina radila u Centru za dramsku umjetnost kao asistent za kazališni program te objavljivala tekstove o kazalištu i plesu u raznim publikacijama. Zahvaljujući stipendiji za doktorat, preselila se u London gdje je živjela od rujna 2006. do početka 2010. Na Queen Mary University of London doktorirala je s tezom o ideji neutralnosti u suvremenom plesnom kazalištu.

Predaje na Odsjeku dramaturgije pri Akademiji dramskih umjetnosti. Tekstove najčešće objavljuje na portalu kulturpunkt.hr ili u časopisu Gordogan. Nasumično se bavi, kako ističe u biografiji: filozofijom izvedbenih umjetnosti, putopisom kao izvedbenim žanrom, eksperimentalnim plesnim i kazališnim praksama, studijama smrti itd. Razgovaramo povodom njezine prve knjige „Priđite bliže – O kazalištu i drugim radostima“, intrigantne zbirke tekstova, kako i sam naslov sugerira – o kazalištu, i drugim autoričinim interesima, dakle radostima.

 

Priđite bliže Bauer Una

Srđan Sandić: „Priđite bliže – O kazalištu i drugim radostima“ knjiga je različitih diskursa. Čini mi se da ih povezuje raznorodnost „osjećaja“, nerijetko spominješ Williamsa i njegovu strukturu osjećaja. Koliko si je dugo pripremala? Koji su bili izazovi tog uređivanja s obzirom na to da su tekstovi pisani za različite medije?

Una Bauer: U ljeto 2006. saznala sam da sam dobila trogodišnju stipendiju za doktorat i da selim u London. Kako to već funkcionira u tkanju života, odlazak u drugu zemlju jedan je od tih velikih događaja, prekretnica, kao i smrt bliske osobe, prekid odnosa, trudnoća, gradnja fontani po Zagrebu i burger s gorgonzolom... oko kojeg se koncentriraju emocije, intenziviraju značenja odluka, pitanje identiteta, imaginacija budućnosti. Za mene je to prvenstveno bio okidač za narativizaciju života odnosno za učenje kako se oblikuje život kao priča, za sebe i druge.

Do tada, radilo se naprosto o životu kao o neoblikovanoj masi intenziteta i dinamika koja je na mene nalijetala, činilo se ponekad posve slučajno. I za tu masu života sam imala svjedoke – prijatelje, rodbinu, ekipu s faksa ili s posla. Nije bilo potrebno razmišljati o tome kako je prepričati, jer se ona prikazivala svima nama istovremeno i ja sam bila njen dio. Međutim, s odlaskom u Englesku, sa mnom nisu krenuli moji svjedoci, i imala sam osjećaj, koji imam nekad kad sam na aerodromu, da se to vrijeme u mom životu ne računa – jer nikoga neće biti sa mnom da mu svjedoči.

Blogovi, teoretski, nikad ne završavaju, a nikad ni ne počinju. Naravno da je svaki post ograničen, odnosno da ima konkretan broj objavljenih znakova, ali sama forma je otvorena i beskonačno promjenjiva. Blog se uvijek iznova redefinira, svakim svojim novim postom. Knjiga u nekom trenutku mora odustati od onoga što u njoj neće biti, od budućnosti.

Počela sam pisati blog kao neki dokument vlastitog postojanja, kao neki proces uzemljenja, kao da želim dokazati mojim svjedocima da nisam nestala zato jer sam se izmjestila. Međutim, ubrzo sam shvatila da me ispovijedna literatura slabo zanima, a i da su mi događaji i njihovo prepričavanje samo izlika da se bavim nečim drugim -  dokumentiranjem nekog tipa iskustvenosti koji je sasvim slučajno moj – iskustva započinjanja novog stanja bivanja živim i bivanja utjelovljenim. To možda zvuči kao da pretjerujem, ali u trenutku preseljenja u drugu zemlju vaša su osjetila neprekidno izložena novim podražajima – već je i kupovina jogurta avantura jer nemate pojma što vas čeka, okusi su iznenađujući, zvukovi su neobični, logika hodanja po cesti je drugačija, kao i dinamika, o prostornoj orijentaciji morate intenzivnije misliti, vrijeme se drugačije regulira, o vezi jezika i organizacije svijeta da i ne govorim. Kao da živite V-efekt i kontinuirano ste izloženi procesima oneobičavanja.

Naravno da svijet danas jest puno manji i puno dostupniji, informacija ima na svakom koraku i nije da sam se preselila na Mars već u jedan od najopisivanijih i najdoživljenijih gradova svijeta. Ali iskustva su samo djelomično prenosiva, i mogućnosti da se bude nov u svijetu, a i nov u svom životu gotovo su bezbrojne.

Ono što me zaista privlačilo kod formata bloga, bila je ideja da napokon mogu misliti i pisati o čemu god želim. I još više od toga, ideja da u istom tekstu mogu pisati o bosiljku i o Foucaultu, o Big Brotheru i o neurotipičnosti.

U to je vrijeme hrvatska blogerska scena bila vrlo dinamična, polako je počela i prezrijevati i trunuti. Blogeri su se grupirali po različitim kriterijima i bilo je napeto pratiti taj mali antropološki i sociološki terarij u prostoru kontinuirane komunikacije. Postojali su klanovi, grupno maltretiranje onih koji su percipirani kao uncool, kolektivno padanje u ekstazu nad nečijim tekstovima. Puno toga je izazivalo na vježbanje mog unutrašnjeg Sherlocka – tko s kim ne priča i iz kojih razloga, tko koga čita i otvoreno podržava, a tko lurka iz prikrajka, tko je s kim u kompi, tko je buduća književna zvijezda, koji su stilovi komunikacije kompatibilni s kojima.

Oduvijek su me zanimali sustavi vrijednosti, i logika uključivanja i isključivanja. Neki su od tih blogova bili kompletno spaljeni trash, kao npr. netko tko je posjećivao SVE kulturne događaje u gradu, fotografirao se sa sudionicima i opsesivno bilježio tko je još tamo bio, ali pritom nikada nije formulirao niti jednu misao o tome što je tom prilikom bilo izrečeno, nikakvu refleksiju o sadržaju ili bilo kakvu naznaku kriterija po kojima je išao na te sve događaje osim da su se oni, eto, događali i da su bili iz područja “kulture”, pa zato i lijepi i posjetljivi. Fascinirao me taj blog i čitala sam ga kao da će mi otkriti tajnu velike moći.

Paralelno s postovima za blog, pisala sam i neke kruće forme kao što su bile kazališne i plesne kritike, i doktorat. Ali čini mi se da je dinamika "Priđite bliže", i taj susret nespojivog, zapravo proizašao iz temeljne “strukture osjećaja” bloganja. I u tom smislu su mi bili manje bitni jasno profilirani književni blogovi, koji su prvenstveno koristili format bloga kao način za vježbanje književne forme. Najviše su me radovali prljavi oblici, gdje su se osobni iskazi izmjenjivali s konceptualnim analizama, i gdje nikada nije bilo posve jasno što je to što čitaš.

Ono što me je također radovalo bio je i odnos prema vremenu. Blogovi, teoretski, nikad ne završavaju, a nikad ni ne počinju. Naravno da je svaki post ograničen, odnosno da ima konkretan broj objavljenih znakova, ali sama forma je otvorena i beskonačno promjenjiva. Blog se uvijek iznova redefinira, svakim svojim novim postom. Knjiga u nekom trenutku mora odustati od onoga što u njoj neće biti, od budućnosti.

Tekstovi u knjizi pokrivaju cijeli raspon različitih afektivnih procesa, zato jer su nastajali u dugom periodu, tamo negdje od 2008. Pripremala sam je dugo, vraćala sam se tekstovima i nadopisivala ih, dodavala fusnote, drugačije ih kontekstualizirala. I naravno, kad kažem afektivni procesi ne mislim samo na moje privatne afektivne procese. Bitno je ipak uvijek ponovo napominjati koliko su afektivni procesi u intenzivnom odnosu s ideološkim pozicijama, društvenim dinamikama, konceptualizacijama i aksiomima analize a ne razmišljati o njima kao da plutaju u kakvom proizvoljnom univerzumu solipsističkog isključenja.

Međutim, nisam pokušavala stilski ujednačiti tekstove da bi “stali” u tu knjigu. Ona je namjerno raščupana odnosno formom raznovrsna. Zamišljena je tako da jedan tip teksta bude predah od drugog. Ne bi je bilo bez urednika Branka Matana, koji je predložio njeno objavljivanje i dao mi veliku slobodu u njenoj konceptualizaciji.


Tek je jedan tekst iz tvog doktorata, ako se ne varam. Postoji li namjera objavljivanja te knjige? Volio bih i da nam ukratko predstaviš svoj doktorat, i da ovo moje pitanje shvatiš kao nagovor da ga objaviš.

Osjećam se podvojeno oko ovog pitanja. S jedne strane, ljude se obično ne pita o njihovim doktoratima jer su oni previše specijalistički orijentirani da bi zanimali širu javnost. Postoji cijeli niz stripova posvećenih jadima doktoranata u kojima je prva sličica da doktorandicu netko pita o čemu joj je doktorat, a druga da onaj tko ju je to pitao oboli od narkolepsije one sekunde kad doktorandica počne odgovarati. S druge strane, zahvalna sam na tom pitanju jer je to prilika da nešto kažem o plesnoj umjetnosti, o čemu se rijetko piše izvan specijaliziranih časopisa.

Bavila sam se radovima suvremenih europskih koreografa, preciznije Jérômea Bela, Thomasa Lehmena, Raimunda Hoghea i BADco. Svi su ti koreografi odnosno kazališno-plesna skupina BADco. na različite načine propitivali i propituju granice plesne forme odnosno rastezljivost plesnog (i kazališnog) polja i onoga što se plesom (i kazalištem) može smatrati. Za nekog tko se plesom posebno ne bavi, a i za mnoge koji se plesom bave, to se može činiti čudnim – zna se što je ples u kolektivnoj imaginaciji – serija (fluidnih) pokreta kombiniranih u koreografiju.

Ali istovremeno, često čujem neki oblik ograđivanja – to nije moje područje, i nisam baš siguran jesam li dobro shvatio o čemu se tu zapravo radi. Istovremeno i paradoksalno, oko plesa se vrti taj narativ o lakoj razumljivosti, o prirodnosti, o nečemu što ne-komunicira jezički nego “energetski”, “organski”, “neposredno”. Na to se nadovezuje i vječna fascinacija plesom kao ekspresijom, iskazom pred-verbalnog, autentičnog sebstva. Puno je mitova vezano uz plesnu umjetnost koji se međusobno dovode u pitanje.

Zbog svoje specifične historijske pozicije ples je relativno kasno počeo artikulirati svoju umjetničku autonomiju (izuzev baleta i njegovih okamenjenih kodova koji su priča za sebe). Radilo se o tome da je ples oduvijek bio društvena praksa, povezana sa socijalnim ritualima, pritom i utjelovljena i time sumnjiva u panteonu duha, gdje je tradicionalno mjesto umjetnosti. Plesu se, dakle, zbog dugog procesa definiranja svoje umjetničke specifičnosti, duchampovski moment propitivanja granica polja dogodio tek 60-tih, i onda u drugom obliku 90-tih kada se počelo radikalizirati pitanje možemo li govoriti o plesu, a da ga ne poistovjetimo s pokretom ili s fluidnošću, dakle kako misliti ples u tenziji s onim što se čita kao točka razgraničenja od drugih umjetnosti.

Ukratko i pojednostavljeno, zanima me kad (plesni) umjetnici rade stvari koje su u kontradikciji same sa sobom, odnosno u napetosti režirane nemogućnosti. Radi se naprosto o interesu za predstave kojima je temeljna okosnica neki tip konceptualnog konflikta i nemogućnost njegovog razrješenja.

U svom sam doktoratu ples promatrala kao diskurzivno polje, slijedeći Barthesovu definiciju neutralnog kao onog nemogućeg ali žuđenog, što teži “suspenziji konfliktnog temelja diskursa”. Ukratko i pojednostavljeno, zanima me kad (plesni) umjetnici rade stvari koje su u kontradikciji same sa sobom, odnosno u napetosti režirane nemogućnosti. Radi se naprosto o interesu za predstave kojima je temeljna okosnica neki tip konceptualnog konflikta i nemogućnost njegovog razrješenja.

Moja je teza da u radovima koje sam analizirala postoji neka inherentna tenzija i paradoks nemogućeg, te da se ti radovi ostvaruju u sukobu i napetošću sami sa sobom. Konkretno, na primjeru rada Jérômea Bela, to je značilo da njegovo korištenje mokrenja na sceni artikulira tenziju između pokušaja da oslobodi čin mokrenja na sceni njegovih značenjskih zadatosti (simbolike otpada, prljavštine, gađenja, zazora) građenjem specifičnog scenskog značenjskog mehanizma, i nemogućnosti da to do kraja realizira. Stvar je u tome da nulto stanje ili neutralno stanje nikada ne može biti dovoljno neutralno, ali se upravo u nemogućnosti odustajanja od tog cilja realizirala specifičnost predstave.

U slučaju BADco. naglasak je bio na tenziji između prethodno definiranog i slučajnog, odnosno na pokušaju kreiranja participativnog kazališta koje bi izvođača kao i gledatelja upregnulo u takav tip dramaturške mašine gdje bi aktivnosti bile generirane privremenim socijalnim sistemom koji nastaje kao rezultat “nježne” i “neutralne” interakcije jednih s drugima, bez agresivnog izazivanja publike na djelovanje koje uvijek završi u manipulaciji. Ono čime se BADco. bavio u Brisanim porukama, smatram, bila je predstava koja problematizira autorstvo i samu sebe generira, pokušavajući biti različitom od sebe.

Međutim, danas smatram da bi tu temu “neutralnosti” valjalo problematizirati u širem socio-povijesnom kontekstu. Naime, tada sam inzistirala na nekoj afirmaciji dinamika nekonfliktnosti ili balansa u paradoksu. Danas mi se čini da balansa više nema, možda i zbog preslabog odupiranja stvarima koje su evidentno pogrešne. Promijenila se generalna “struktura osjećaja”. Odgađam objavljivanje te knjige, jer želim na njoj još raditi.


Zanimljiv doprinos knjizi svakako su crteži Đorđa Balmazovića. Kako ih trebamo uzeti u obzir, kao sugovornike ili kao pauzu u čitanju tvojih tekstova?

Balmazovićevi crteži nisu ilustracije mojih tekstova, već je to jedna paralelna linija, kao gostujuća izložba crteža na stranicama knjige. Sabina Sabolović, kustosica iz kustoskog kolektiva WHW, pomogla mi je da ih odaberem.

Balmazovića sam upoznala na jednoj od ekspedicija Corners of Europe, o kojima pišem i u knjizi. Radilo se o dugogodišnjem projektu zajedničkog, etapnog putovanja umjetnika i istraživača sa europske periferije, odnosno rubova Europe, u sklopu kojeg su nastajali različiti umjetnički radovi. Bila sam na dvije ekspedicije, po Turskoj, Gruziji i Azerbejdžanu, te po Balkanu. Za vrijeme tih ekspedicija vidjela sam da Balmazović nešto crtka u bilježnice, nekad scene s ekspedicije, nekad svoje misli, vizualizacije nečega što je netko spomenuo, poput kakvih zabilješki u formi crteža. Učinilo mi se da bi se te crtkarije svojom neobaveznošću dobro uklopile u "Priđite bliže".

U njima ima nešto od dubokog poštovanja prema svakodnevici i trivijalnom, čega, nadam se, ima i u knjizi. Istovremeno, ti su crteži i u nekom dijalogu s pretencioznošću knjige – oni idu preko svojih zadatosti. Ta se riječ koristi u punini njenog negativnog određenja, ali bivanje čovjekom je stanje pretencioznosti. Pokušavaš nešto za što nisi kvalificiran niti kompetentan, što daleko nadilazi tvoje mogućnosti – pokušavaš ostati živ. Biti čovjekom znači biti neautentičnim – jedino su životinje ili biljke stvarno autentične jer ne pokušavaju biti ono što nisu, ne pokušavaju ići onkraj sebe.

Također, pokušavaš životu dati smisao, što također vrlo često daleko nadilazi tvoje kapacitete. I u tome su metafizika i fizika prirodni srodnici. Pokušaj da imaginiraš više od sebe, više od onoga što možeš i radost u onome što je prolazno i ključa od neposrednosti.

Osim toga, crtež je zanimljiva forma, radi se samo o liniji i o imaginaciji unutrašnjosti, upisivanju unutrašnjosti odnosno onoga što ta linija uokviruje. Međutim, ono unutra i ono izvan, od iste su boje i materijala – sve je u toj liniji. Nema unutrašnjosti koja nije izvanjska i obrnuto.

Ono što me zaista privlačilo kod formata bloga, bila je ideja da napokon mogu misliti i pisati o čemu god želim. I još više od toga, ideja da u istom tekstu mogu pisati o bosiljku i o Foucaultu, o Big Brotheru i o neurotipičnosti.

U tvom polju interesa je filozofija izvedbenih umjetnosti, eksperimentalne plesne i kazališne prakse, povijest ženskog biciklizma o kojemu pišeš u knjizi. Kako se te raznorodne djelatnosti nadopunjuju?

Dodala bih i povijest ideja, društvene medije, studije smrti, javnu sferu, izvedbu u političkom kontekstu i putopise. Što se tiče povijesti ženskog biciklizma, morat ću se ograditi - ne bavim se njome aktivno, napisala sam jedan članak koji je posvećen ulozi bicikla u emancipaciji žena. Povijest me zanima utoliko ukoliko otkriva promjene u “strukturi osjećaja” i načina na koji ljudi konceptualiziraju što bi se trebalo raditi, a što ne, što je vrijedno, a što nije. Facinira me kako se na vožnju bicikla gledalo podozrivo zbog straha od hiperseksualizacije žena kroz pretjeranu stimulaciju klitorisa. Povijest je u tom smislu izrazito zanimljiva upravo zato što se kroz nju artikuliraju transformacije u tim procesima pripisivanja značenja stvarima i načini njihove materijalne ukorijenjenosti.

Stvari koje me zanimaju meni se čine vrlo logično povezanima. Ples i kazalište su one forme koje nisu završene u sebi, jer u njima postoji potencijal da stvari budu i drugačije. Predstava je uvijek u događanju iznova i uvijek se iznova utjelovljuje. Živa je. I ta je živost, ta mogućnost neočekivanog ono što me vuče kazalištu i plesu, a onda specifičnije upravo ono kazalište i ples koje se pokušava probiti kroz samog sebe, uvijek iznova se pitajući što uopće čini? To je kazalište kojem to da bude dobro nije najbitnije. I iz toga proizlazi neka nova kvaliteta.

S druge strane, kazalište i ples su kolektivne prakse, koje zahtijevaju pregovore, dogovore, komunikaciju, socijalizacijske procese, društvenu dinamiku. Uključuju to da ljudi ne rade ono što si ti zamislio da bi oni morali ili trebali raditi, jer žele ili mogu raditi nešto drugo. Uključuje otpor i rezistenciju. A ako je nešto, pak, mjesto kontinuirane komunikacije, onda bi to bile društvene mreže. I one su blizu uživosti kazališta, djeluju u perpetualnom prezentu, iako o njima i dalje uobičajeno razmišljamo kao da nisu stvarne, što je zapravo prilično neobično.

Kad je riječ o odnosu politike i umjetnosti, najviše me zanima ta tenzija autonomije i heteronomije, odnosno taj neumorni interes umjetničkog rada za kritičku poziciju u odnosu na društvenu stvarnost i istovremenu nemogućnost potpune identifikacije umjetničke vrijednosti i praktične vrijednosti, odnosno političku slabost umjetnosti i umjetničku slabost politike.


Zanima me, kako vidiš našu kazališnu scenu koja nije homogena, ali nije baš ni heterogena? Upravo joj fali eksperimenta. Najprogresivniji i najradikalniji su i dalje BADco., Indoš i Brezovec, međutim oni su, da budem malo ciničan „starija garda“. Ima li mlađih na pomolu? Pretpostavljam da je odgovor ne, pa me zanima zašto je tome tako?

Odgovor je da, naravno. Ni BADco., ni Indoš, ni Brezovec nisu izolirane umjetničke formacije... Svaki od tih autora odnosno kolektiva baca kamenčiće i potiče stvaranje krugova koji se šire, kao što je i rezultat titranja nekih prethodno bačenih kamenčića. Ne treba zaboraviti da je njihova umjetnička formacija i međunarodno i lokalno trajala dugo, nije se dogodila preko noći. Postoji cijeli niz mladih autora i onih srednje generacije koji rade vrlo zanimljive stvarim a o kojima se možda ne čuje dovoljno – Nina Gojić, Vedran Hleb, Nataša Antulov, Mila Pavićević, Zrinka Užbinec, Vesna Mačković, Vedrana Klepica, Marina Petković-Liker, Jasna Jasna Žmak, Matija Ferlin, Selma Banich, Sonja Pregrad... mislim, da se ne zezamo, ova scena još nije u pravom smislu apsorbirala ni Ivanu Sajko, nego je stalno tjera u izbjeglištvo.

Znate, ne trebamo sjediti, čekati povratak Isusa Krista Umjetnika i praviti se da se ništa oko nas ne događa, da bismo odmah potom sve te autor(ic)e koje smo ignorirali proglasili već starom gardom.


Ovo je sigurno najdosadnije pitanje, ali moram pitati: s obzirom da nema adekvatnog prostora za govor o kazalištu, a kamoli o plesu u domaćim medijima, osim u stručnoj periodici – kako vidiš taj nedostatak razgovora s umjetnicima i umjetnošću? Dokad će se moći bez odgovora, bez reakcije? Očito je da se može.

Ako govorimo o kritici u dnevnom i tjednom tisku, to je izgubljena bitka. Ipak, web portali kao što su Kulturpunkt, Vox Feminae, Libela, Booksa, Zarez, Slobodni Filozofski, Lupiga, Muf, Bilten, Zarez, Moderna vremena, Plesna scena još postoje i tvrdoglavo opstaju, kao i meni posebno važan časopis Gordogan. Zaboravljamo da ima prostora za govor o umjetnosti, samo ne više u rubrici Kultura u dnevnom tisku, i to se neće vratiti. U nekom smislu vjerujem u Andersonov dugi rep, odnosno u ideju specijaliziranih niša nasuprot forsiranju generalne publike iako ne dijelim njegov optimizam niti trgovačke reflekse.


Predaješ na Odsjeku dramaturgije – molio bih te da nam najaviš nove, svježe struje i glasove koji će nam se tek predstaviti javno.

Ako po strani stavimo “težinu” odnosno simboličku moć imena koje preporuku daje, logika distribucije preporuka funkcionira ovako: što je manji broj onih koje se preporučuje, to preporuka ima veću težinu. To je, pak, frustrirajuće, jer jer vrlo često razlika između onih koje, zbog prisile na biranje “najboljih” izdvajamo, manja od one među drugima kojima je takva kvalifikacija silom prilika izmakla. I onda se često događa da socijalni kontekst po inerciji i zakonu jačeg počinje ponavljati manji broj imena, pa onda ta mala razlika naraste do neke ogromne razlike kojoj se pridaju metafizičke kvalitete. Zato se ispričavam što će lista preporuka biti duža, a ticat će se samo onih studenata čiji sam rad imala prilike pobliže upoznati.

Dakle, obratite pažnju na ova imena (uključujem ovdje i Odsjek plesa na ADU na kojem također predajem): Arijana Lekić-Fridrih, Dorotea Šušak, Bruno Margetić, Ivan Penović, Marjan Alčevski, Lucija Klarić, Maja Ležaić, Nikolina Rafaj, Lana Šprajcer, Antonia Dorbić, Marta Krešić, Nastja Štefanić, Martina Terzić, Nikolina Medak. Tu bih također izdvojila, kao velika pobornica upisivanja studija u svim fazama života, i neka afirmirana imena kojima bi studij plesa mogao otvoriti nove karijerne mogućnosti, na veliku radost razvoju promišljanja plesa u Hrvatskoj ili pak njegove produkcije, kao što su Mihaela Devald Roksandić, Iva Višak, Aleksandra Mišić, Dina Ekštajn, Lovorka Puk Tomić, Bojan Valentić…

Ako je nešto mjesto kontinuirane komunikacije, onda bi to bile društvene mreže. I one su blizu uživosti kazališta, djeluju u perpetualnom prezentu, iako o njima i dalje uobičajeno razmišljamo kao da nisu stvarne, što je zapravo prilično neobično.

Michael Heinrich kojeg spominješ u knjizi ističe da „kapitalizam“ kao režim socijalne organizacije nije materijal za melodramu... na tom tragu ću te zamoliti da kao dramaturginja zamisliš kojemu rodu a i žanru spada ovo naše društveno strmoglavljenje?

Rekla bih da je zapravo riječ upravo o melodrami u kombinaciji sa subverzivnom afirmacijom. Subverzivna afirmacija je umjetnička strategija radikalne ironije u kojoj nikad nije sasvim jasno treba li se nešto uzeti kao da je pod navodnicima ili ne. Prema Inke Arns i Sylviji Sasse, razvila se u zemljama istočne Europe, u totalitarnim sustavima, ali Alexei Yurchak dokazuje da ona jednako buja u socijalističkim sustavima kao i u visoko razvijenom kapitalizmu. A melodrama je pak žanr jakih emocija, za koje većinu vremena osjećate da su lažno izazvane, odnosno da se vama manipulira kako biste ih osjetili. To pak ne znači da užasi oko nas nisu stvarni.


I za kraj --- kako vidiš trenutnu radikalizaciju u našem kulturnom i političkom polju? Najavljena kontrarevolucija se pedantno provodi. Relativiziraju se temeljne antifašističke vrijednosti i dosezi, od prava žena na tijelo, pozdrava Za dom spremni, ponovnog progona umjetnika, i intelektualaca. Plagijat kao pojam je dobrom dijelu akademske scene nejasan. Može li se išta suvislo reći na ove bizarne i opasne aktivnosti?

Desničarska radikalizacija i plagijat odnosno šire pitanje vrednovanja (hrvatske) znanosti (i kriterija za umjetničko djelovanje) dva su odvojena pitanja koja se susreću samo u nekim specifičnim točkama. Mislim da je bitno probati anticipirati koje bi mogle biti šire posljedice afere plagijat. Ona će s jedne strane, nadam se, rezultirati višim kriterijima u znanosti u Hrvatskoj, pročišćenju nekih mutnih mjesta oko kriterija za napredovanje u zvanjima i slično, ali s druge strane treba biti oprezan prema toj beskonačnoj i nemilosrdnoj neoliberalnoj kvantifikaciji znanja i znanosti: više, brže, jače.

Zanimljiv je primjer Wadima Strielkowskog, češkog znanstvenika koji je u roku od tri godine objavio 17 knjiga i 60 članaka za znanstvene časopise. Knjige je objavljivao kao samizdate iako u bazama podataka izgleda kao da je izdavač Fakultet za društvene znanosti. Značajan broj tih članaka bio je objavljen u časopisima koje indeksiraju SCOPUS i Web of Science baze podataka (dakle računaju se kao posebno relevantni za napredovanje u zvanju, a u obrascima koje ispunjavamo svake godine o znanstvenoj produktivnosti to su jedine dvije baze koje se spominju). Međutim, zapravo je riječ o predatorskim časopisima kojima je jedini fokus objava sama, ili financijska korist. Osim toga, te knjige i članke zapravo nitko nije čitao, oni su ekstenzivno reciklirali mali broj irelevantnih ideja, ali je sama činjenica njihova objavljivanja bila veliki plus u evaluaciji istraživanja te, posljedično, rezultirala povećanjem financiranja Strielkowskijevih projekata.

Problem je također i kad se model prirodnih znanosti nemilosrdno pokušava zalijepiti na humanistiku ili, konkretnije, na znanost o umjetnosti, kao da je riječ o identičnim mehanizmima vrednovanja. Što se tiče, recimo, kriterija citiranosti – moj najcitiraniji rad bio je onaj koji se bavio zvijezdom europskog konceptualnog plesa Jérômeom Belom. Radi se o europski prepoznatom plesnom autoru, naravno da će se taj članak tražiti i citirati. Banalno rečeno – ljude zanimaju teme o kojima pričaju drugi ljudi, oni vole gledati one predstave na kojima je već netko bio i pisati o njima. To naravno ima smisla, ali puno govori o raspodjeli moći, utjecaja, marketingu, načinu na koji funkcioniraju europske producentske mreže, geografiji i sociologiji.

Dakle, ne radi se samo o pitanju kvalitete nekog autora kao autonomne vrijednosti u potpunosti odvojive od socijalnih procesa. Cijelo 20. stoljeće bavilo se time da razotkriva logiku vrednovanja, logiku gledanja, okvire smještanja, ekonomske i klasne faktore i pozicije prednosti. Ne želim nipošto braniti relativističku poziciju i argumentirati nemogućnost vrednovanja, nego upravo suprotno. Mehanizmima vrednovanja mora se oprezno i kreativno pristupiti, umjesto da ih se svodi samo na one mehaničke, numeričke ili kvantifikatorske (dakle na broj publike, broj citata, posjećenost web stranica). Na taj način svi gubimo pred Kardashianima, i to za nekoliko hiljada godina.

Kad se tome pridodaju veliki profiti multinacionalnih izdavača znanstvenih časopisa koji počivaju na radu znanstvenika plaćenih i javnim novcem, i cijela zatvorena logika umjesto otvorene razmjene znanja, stvari postaju jako kompleksne. Natjecateljska utakmica koja ne vodi računa o drugim kategorijama kao što su solidarnost i pravednost, vrijednost za zajednicu, vrijednost istraživanja koje ne donosi neposredne ekonomske rezultate, nije dobra baza niti za dugoročnu održivost niti za smislenost ljudskog postojanja. U odnosu prema tim stvarima, pitanje plagijata je je prilično jednostavno. Moglo bi se sad reći da pušem na hladno, jer je u Hrvatskoj problem mala znanstvena produktivnost a ne obrnuto, ali treba imati na umu širu priču a ne samo ono što nam je direktno pred nosom.

Što se tiče desničarske radikalizacije – mislim da je od očajavanja bitnije stalno iznova ponavljati da su sva socijalna prava, slobode i vrijednosti za koja su se generacije godinama borile, i za koja smo mislili da smo ih dogovorili kao neki nulti stupanj koji više ne trebamo tematizirati, ugrožena. Možemo ih lako izgubiti, onoliko lako koliko su se neki drugi ljudi za njih (i za nas) teško izborili. I nema nikog drugog kome tu borbu možemo prepustiti, ma koliko ona bila prije svega dozlaboga dosadna, kao da slušaš istu stvar na repeat dok ti se moždane vijuge ne izravnaju.

Ne možemo si priuštiti mehanizme podijeljene odgovornosti. Nema nikog drugog tko će se za to pobrinuti osim nas. A pod ovim “mi” mislim na one koji vjeruju u slobodu, jednakost, pravednost i javna dobra.

Una Bauer

Priđite bliže : O kazalištu i drugim radostima

  • Udruga za kulturu Gordogan 12/2015.
  • 212 str., meki uvez
  • ISBN 9789539974471
  • Cijena 100.00 kn

U svojoj prvoj knjizi 'Priđite bliže : O kazalištu i drugim radostima' Una Bauer piše o kazalištu, o plesu i o filmu. Slijedi niz putopisa i kraćih zapisa (o goblenima i kruhu, o vrtnim patuljcima, o vožnji biciklom i motorom). Kraj knjige donosi poglavlje iz doktorske dizertacije (Raimund Hoghe).

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –