Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: • 03.02.2008.

Uzaludno čekajući snijeg

Priča bi mogla početi prema vic-obrascu: što rade šest tridesetogodišnjaka, dvoje djece, dva psa i jedan Slovenac na vrh brda usred zime?! Igraju karte i kuhaju grog, čekaju da vani padne snijeg.        

Ovako, bez snježnog pokrivača, naša je koliba trabakul u paklu bonace, nasukana, mada bi bilo pogrešno reći da nas ta statičnost osobito uznemiruje. Negdje dolje, ostavili smo svoje gradove van dohvata i svijet nas se ne tiče cijelu sedmicu dana. Stvari iz daljine/visine izgledaju nestvarno kao šareni tlocrti na satu tehničkog. Sad smo u iznajmljenoj priči, o kojoj ne moramo znati baš ništa, u kojoj nećemo ostaviti trag trajniji od otiska tijela u umjetnom snijegu na stazi, i što je najvažnije, iz koje možemo otići u bilo kojem trenutku, a da se ne polomi ni grančica. Bjelina nam treba da se dovrši ta bojanka -  potegli bismo mi i na duži put zbog čarolije, jer snijeg je, mekan, dobar i čist, a blato je...a blatnjavo, nema tu bajke.          

I šuma je nedorečena, sa sparušenom travicom, šiškama i gnjilim lišćem od prošlog listopada, krpama šporkog leda uz puteljke. U kućicama uz skijašku stazu, koja se ofucala (jer pretoplo je čak i za topove friškog umjetnog snijega), pečene kobasice, polka i kiselo kuhano vino. Oko slovenskog kotla, veseli istočnoeuropski narodi, navikli na glib, loše vino i još goru glazbu. Samo dvadesetak centimetara bijele glazure i eto efekta „male voćke poslije kiše" (male jele poslije pahulja?!) - sve bi to postalo magično. Ljudi bi se po bijelom planetu kretali kao neki sretni astronauti.          

Kad sam bila dijete išla sam svake godine na snijeg. Na snijeg, ne na skijanje. Sad idemo na skijanje. Na skijanje, a ne na snijeg (snijeg čak nije neophodan).  Ne znam kad je točno trend eskalirao, čini mi se prije nekih pet-šest godina. Gotovo svi koje poznajemo najednom su počeli skijati, pola Splita je obulo buce i pance, oni „avangardniji" (dokaz da i od šminke ima veća ili barem promišljenija šminka), zajahali su snowboarde.          

Odlučila sam ih ignorirati - ma da se ne bi smrzavala i umarala, ima i lagodnijih đireva, šah, tv, čovječeneljutise, aj, ćao, ćao, dobro se provedite. Oni su svaki slobodan vikend trpali opremu u kombije ili stavljali lance na gume i osvajali brežuljke po Kupresu, Blidinju, Jahorini i Pohorju, a ja sam ostajala doma i kukičala metaforički. Svi su obnoć postali Eskimi, ostala sam sama presti pokraj tople peći, barem prvo vrijeme, dok napokon nisam stala na dasku i krenula prema dolje, a onda se sve promijenilo...              

Moja je daska boje leda, tanka,  nosim je kroz šumu, grabim prema stazi. Ostali su već ispred mene. Nisam od volje, kasno sam legla, a nisam baš dobro spavala. Snovi koji se ponavljaju nikad nisu ugodni, jedan od tih je i onaj u kojem ulazim u staklenu kuglu, snowball, onu u kojoj pada snijeg kad je okreneš ili protreseš. I vidim u kugli je kuća, ista kao u djetinjstvu, a snijeg je dubok do struka, isto kao u djetinjstvu. Onda sklopim oči i spremim se za vrtlog pahuljica, kao u slavnim ratovima snježnih grudvi, ali umjesto nježne mećave, odnekud se  podigne pepeo i tako pada, kao što je upisano na onoj fotki koja postoji na javi, a na kojoj od snježne kuće nije ostalo ni zgarište ni ožiljak.          

Snježno je djetinjstvo spaljeno i ništa se više nema nadodati na tu priču. Iz njega je na slici iznikla paprat i kopriva.          

Naučila sam ne misliti na ono što me može zarobiti u bilo koju vrstu staklene kugle, to su moje intimne pobjede (bjegovi?), ali sad dok ulazim duboko u šumu punu suhe zime i čekam da se nebo napokon raspukne, taj stari pepeo mi ulazi u grlo i u oči,  izgoreni snijeg.            

Stežemo vezove, stavljamo gugle i rukavice. Umjetni snijeg je pod jutarnjim suncem blještav, pod boardom se pretvara u milkshake, oštri rubovi daske otvaraju plitke vodene brazde po stazi.      

„Ovo će se otopit prije nego stignemo do pola staze", komentira netko. „A štaš sad?! Ako se otopi, brat ćemo maćuhice putem do žičare, stiglo nam je proljeće!", smije se drugi.        

Tražim uporište u stopalima, u kralježnici, moram se odgurnuti iz neke čvrste točke u sebi. Izvući jedan pokret iz trbuha, trzaj koji je dobro odmjeren i koji će me ispaliti kao fliper lopticu (s tim da sam u ovom slučaju i loptica i fliper). A onda let po putanji. Sve je u bedrima, rukama, trbuhu, leđima, u smislu za pokret, u smislu da se uhvati ritam staze, ritam tla. Ako se plašiš, ako se ne prepustiš, ništa od tog plesa, bitno je postati jedno sa svojim tijelom. To je ono što snowboard dijeli od drugih sportova, onih koji se igraju timski ili s puno pravila i ograničenja,  ovo je čista improvizacija, nekoliko naučenih kretnji, tek da se lakše snađeš u bezgraničnoj slobodi. Zašto mi se to toliko sviđa? Hm, zato što ništa na svijetu toliko ne podsjeća na let, valjda?!        

Kasnije, uzimam dva andola da preduhitrim upalu mišića- obično me najviše bole ruke od podizanja stražnjice kad se udrobim u snijeg. Pregledavam modrice, zadovoljna što su tu, kao neki dokazi da sam živa. Iz kuhinje miriše grog i kava, dijele se karte i opet čeka snijeg. Što radite? Čekamo snijeg. Pa ima to smisla više od smislenih stvari. Lipo je.          

U sebi protresem onu staklenu kuglu iz sna, polako, da ne podignem pepeo i učinilo mi se, u trenutku, da su prhnule dvije-tri pahulje iznad prazne doline.  

„Na planincah solčence sije...", pjevuši neki momak napolju sa skijama preko ramena.  


( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –