Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 29.03.2017.

Veronika Santo : Granice na vjetru

Veronika Santo: Granice na vjetru

Granice na vjetru Santo Veronika

Pred sam kraj romana "Granice na vjetru" Matija Balas dolazi do sljedeće spoznaje: "Ja sam netko tko može živjeti u više svjetova (…) Mislim da moram naučiti držati ravnotežu. Ne mogu biti ili jedno ili drugo, moram biti sve odjednom." Ta spoznaja kulminacija je dugog procesa odrastanja započetog na vojvođanskom salašu u zimu 1944. i okončanog u eteričnim onostranim šumama negdje oko ljeta 1968. godine. Matiji Balasu pokazala se korisnom. Možda bi bila korisna i ostalim likovima ovoga romana da se svaki od njih nije "odlučio" monolitno postaviti prema svijetu.

Oslobodivši se okova "poslanja", "sudbine", "povijesti" i "istine" – svih totalizirajućih narativa egizstencije – Matija Balas uspio je ući u svijet i postati njegovim sudionikom. Ako je kroz veći dio romana igrao ulogu pasivnog Drugog, uvijek pomalo distanciranog od ovdje-i-sada, na kraju romana do kraja uranja u svijet i - naoko paradoksalno u kontekstu oslobađajućeg spoznajnog čina – konačno uspijeva ostvariti zadaću vlastitog poslanja.

Da sve ovo ne bi ostalo na razini apstraktnih i slabo razumljivih opisa, potrebna je kakva-takva kontekstualizacija. Matija Balas nije, naime, tek uobičajena figura izgubljene i otuđene inteligencije smještena u vremenu stvaranja druge Jugoslavije. Iako je jedna njegova strana doista uronjena u taj prepoznatljivi i danas već maniristički simbolički sustav, Matija Balas je prije svega drugoga taltoš. Prizvavši šamansku figuru taltoša iz vrela mađarskih narodnih predaja, Veronika Santo je "Granice na vjetru" odvela u područje fantastike te tako najavila glavnu okosnicu romana – dualističku tenziju između svijeta i privida.

Matija Balas rađa se, dakle, na vojvođanskom salašu, par mjeseci prije ulaska Sovjeta u Budimpeštu. Otprilike u isto vrijeme, otac i djed mu se vraćaju iz Horthyjeve vojske. Ratni put dvojice vojvođanskih Mađara na pogrešnoj strani povijesti uvelike će odrediti sudbinu obitelji u novonastaloj državi, a novorođeni taltoš – "biće svjetla, sila prirode, nebeski glasnik, onaj koji posreduje između živih i mrtvih" – veći će dio svog naukovanja provesti u sanaciji nastale štete. Razumjeti, prihvatiti i pomiriti različite ideje identiteta neće biti lak zadatak ni za natprirodno biće poput Matije. Obavljat će ga kroz cijeli roman, pokušavajući balanisirati između pomoći sebi i pomoći drugima.

Realistička dimenzija "Granica na vjetru" pripovijeda o obitelji Balas – predratnim veleposjednicima i baštinicima "staroga svijeta" – i njihovom susretu s rađanjem jugoslavenskog socijalizma. Nova će vlast nacionalizirati posjed (od većeg dijela nastat će zadruga, dok će manji dio ostati vlasnicima), glavu obitelji progutat će policijski mrak, a majka će u novom okruženju balansirati odgojem dvoje malodobne djece, odnosom sa muževim bratom i suživotom s novim susjedima, među kojima se nalaze i relativno opasni politički aparatčici kao i Židovi koji neće zaboraviti na čijoj su strani bile puške obitelji Balas.

U fantastičnoj dimenziji Santo nam nudi relativno siromašan repertoar mjesta, događaja i likova (siromašan u usporedbi sa suvremenom komercijalnom fanatstikom koja hipertrofijom začudnog uglavnom pokušava prikriti manjak relevantnog sadržaja). Santo uspostavlja višedimenzionalnu stvarnost (eterični proplanci, šume, otoci, prostori između svjetova), animističku prirodu (rijeke i polja utjelovljuju njihovi avatari) i siromašnu galeriju prirodnih neprijatelja. Vjerna tradicionalnim prikazima taltoša, Matiji još podaruje pratitelja u liku letećeg konja sa zvijezdom na čelu i time se katalog fantastičnog više-manje iscrpljuje.

No, najveći problem fantastičnog dijela je što se na pripovjednoj razini ispostavlja kao prilično nepotreban. Dok je simboličko-metaforička dimenzija zahvaljujući fantastičnome potentna i uvjerljiva, učinak fantastičnog na radnju i događaje u romanu gotovo je nepostojeći.

Bijeli vlak na nebu moga grada Santo Veronika
Vrt pramčanih figura Santo Veronika

"Granice na vjetru" otvaraju se autoričinom uputom koja kaže kako knjiga možda i traži "izgbljeno vrijeme", ali u njoj nipošto nije riječ o "žalu za prošlošću, za nekom nestalom vojskom, državom ili granicom." Doista, Santo će gotovo cijeli roman potrošiti na razaranje antimodernističke paradigme klasične fantastike i u tu će zadaću upregnuti sve svoje likove.

Fundamentalna razlika između između fantastike i znanstvene fantastike leži u načinu pristupa svijetu. Idealni junak SF-a nastoji razumjeti, razotkriti i raščarati svijet, pronaći njegovo mehaničko srce uz pomoć razuma i dostupnih mu alata. S druge strane, idealni junak fantastike nastoji potvrditi svijet, nanovo uspostaviti izgubljenu fundamentalnu razinu postojanja prema kojoj nema racionalni, već gotovo eshatološki odnos. Kao književnom žanru, fantastici je iznimno lako obraniti takvu ideju svijeta. Dovoljno je kao tekstualnu činjenicu uspostaviti nevidljivi svijet kojemu samo junak ima pristup.

To Santo i čini pa Matija, barem na početku, funkcionira kao idealni predstavnik antimodernističke misli kojemu se, zbog logike teksta, ne može prilijepiti etiketa fanatika ili neprilagođenog čudaka ("Matija korača po novom svijetu, upija njegove navike, običaje i jezik. To je svijet tvornica, željeznice, vojske i radnika, miriše metalom i zanosi se cementom. Uči nove riječi koje nemaju nikakve veze sa stvarnim svijetom prirode nego s onim novim koji su stvorili ljudi").

Esencijalistički fundamentalizam fantastičnog junaka potvrđivat će i ostali, ne-fantastični likovi. Matijin otac održat će elaborat o stabilnosti obiteljskog/narodnog identiteta u kontekstu povijesne promjenljivosti granica, Matijina majka ostatak će života žaliti za zlatnim dobom veleposjedničke prošlosti, Matijin stric će se fiksirati na vlastite grijehe iz prošlosti, sestra će mu svim srcem prigrliti novonastali diskurs samoupravnog socijalizma, a većinu njegovih prijatelja pojest će ova ili ona fiks-ideja kojoj će se u nekom trenutku prepustiti.

Svim tim likovima bit će zajednička monolitna slika svijeta nastala iz ove ili one fiks-ideje o istini, pravdi, sudbini ili čemu bilo. Sve Drugo što se nalazi onkraj granica takvoga svijeta po prirodi stvari je ili pogrešno ili nebitno pa se ni likovi neće imati potrebu prilagoditi vremenima, niti će imati snage pronaći nove razloga postojanja. Svijet napučen takvim likovima obilježit će stagnacija, autodestrukcija i smrt.

Da bi "spasio svijet" i pomogao ljudima te ostvario svoju sudbinsku zadaću, Matija Balas će morati u sebi prelomiti misao svijeta koja ga je iznjedrila. Neće, naravno, moći ignorirati skrivene dimenzije istine (jer se tekst ni u kojem trenutku neće odreći te postavke), no umjesto izdvajanja i izolacije u konačnici će odabrati integraciju. Matijinom transformacijom vanjski svijet, ma koliko možda nesavršen bio, prestaje biti neprijateljskim tlom, a stara se misao otvara modernosti, životu, rastu i harmoniji.

Dok je ideja romana krajnje pozitivna i vrijedna promišljanja, izvedba ima neke probleme. Pišući "Granice na vjetru" Veronika Santo vodi se Balasevom finalnom maksimom no vrijednost Balaseve spoznaje o ravnoteži bitka krajnje je upitna kao rješenje formalnih problema sklapanja jedne kompleksne pripovijesti. Čak i kad bi bila besprijekorno izvedena.

Realistička dimenzija, na primjer, opterećena je didaktičkim momentima (usputne obavijesti o ključnim političkim događajima, pojašnjenja lokacija, jezika, imena i odnosa jugoslavenskog društva). Dok isti možda i imaju smisla u kontekstu susreta teksta s mlađim čitateljima kojima je političko-kulturna povijest poslijeratne Jugoslavije daleka i strana, promotreni kao dio umjetničkog teksta u najmanju ruku postaju suvišni.

Fantastični pak dio ne nudi dovoljno "spektakla", pri čemu ne mislim da je Matija više vremena trebao posvetiti sasijecanju metaforičkih Turaka sabljom, već je stvar u tome da "stvarni" likovi uzimaju previše prostora pa od Matijinog odrastanja, naukovanja i fantastičnih krajolika kojima se kreće (dakle od svih gradivinih elemenata fantastičnog pisma) vidimo tek tračke ispričane elipsama, znakovitim šutanjama i napučene spoznajama koje kao da padaju s neba ili barem iz demiurškog autoričinog "može mi se, pa će biti tako" stava.

No, najveći problem fantastičnog dijela je što se na pripovjednoj razini ispostavlja kao prilično nepotreban. Dok je simboličko-metaforička dimenzija zahvaljujući fantastičnome potentna i uvjerljiva, učinak fantastičnog na radnju i događaje u romanu gotovo je nepostojeći. Gotovo svaki događaj romana kao i svaka sudbina sporednog lika mogla se, s Matijom ili bez Matije, s mistikom ili bez nje, odviti kako se i odvila.

Fantastično se tako, barem u izvedbi, ispostavlja kao obično i prilično mlako i pitanje je šteti li to prijenosu ideja romana. Sasvim sigurno šteti žanrovskoj dimenziji istoga. Pristupimo li pak romanu u kontekstu oneobičavanja iskustva svijeta (a to je ono što domaća fantastika, barem kad ne slijedi angloameričke uzore, kvalitetno radi), u kontekstu vraćanja zaboravljenih i relativno nepoznatih legendi u živo tkivo umjetničkog jezika, tada "Granice na vjetru" postaju relativno zanimljiv prinos hrvatskoj književnosti iako je pitanje o adekvatnoj iskorištenosti romaneskne forme i dalje otvoreno. U svojim kratkim pričama (zbirka "Bijeli vlak na nebu moga grada" obljavljena je kod istog nakladnika kao i "Granice na vjetru") Veronika Santo ponudila je istu hibridnu formu književnosti i slične tematske preokupacije kao i ovdje, no u njima je ipak uspjela izbalansirati zahtjeve forme sa dometima ideja.

"Granice na vjetru" idejno se uklapaju u okvire i zamisli biblioteke "Macchu Picchu", nastale prema istoimenom stripu Radovana Domagoja Devlića. Ispreplitanje legendi sa stvarnom prošlošću, utjecaj mitskog jezka na razumijevanje svijeta i cikličnost povijesnog iskustva – elementi na kojima je Devlić gradio svoj opus isti su elementi koje preuzima i u skladu s vlastitim tumačenjima koristi Veronika Santo u "Granicama na vjetru". U tom smislu je i održan kontinuitet biblioteke fokusirane na fantastičnu preobrazbu povijesti i njena simbolička tumačenja.

Sažeto za one koji nemaju volje čitati 5-6 kartica teksta – "Granice na vjetru" roman je koji nudi pogled na jednu od skrivenijih i nepoznatijih mitoloških predaja, roman koji na razini parabole nudi jedno od mogućih rješenja dugotrajnog svjetonazorskog sukoba između antimoderne i postmoderne, i roman koji donekle podbacuje na žanrovskoj izvedbi, zavodljivosti jezika i pripovjednom uobličavanju ideje.

U oba smo pripovjedna registra viđali bolje stvari. Čak i kod same Santo. Čitatelju je bolje okrenuti se njenim kratkim pričama, a roman ostaviti za neka druga vremena. U toj sferi ljudske djelatnosti barem ne manjka izbora.

Veronika Santo

Granice na vjetru

  • Matica hrvatska Bizovac 10/2016.
  • 284 str., meki uvez s klapnama
  • ISBN 9789537746278
  • Cijena 80.00 kn

Zanimljiv žanrovski hibrid, u kome nijedan od njegovih sastojaka nije potisnut. Fantastični elementi vezani uz glavnog junaka uvelike dobivaju na snazi i uvjerljivosti kad su smješteni u ovakvo vrijeme radnje, a kad bi bili smješteni u neko starije doba, ne bi bili dojmljivi jer bi bili previše očekivani.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –