Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: • 07.10.2007.

Vidljivi & nevidljivi

Otkako sam pročitala da je nevidljivost teorijski uistinu moguća i kako će znanost s vremenom prevladati tehničke poteškoće, ne mogu prestati misliti o tome. Zapravo, oduvijek me čudilo zašto je od svih čarobnjačkih i superherojskih osobina ljudima najprivlačnija upravo nevidljivost. Možda će, kad znanstvenici napokon naprave taj plašt od metamaterijala, biti moguće riješiti neke zločine, otkriti neke istine, ali mogućnosti zloupotrebe čine mi se, kad ovako mozgam, puno raskošnije. Zamislite samo te ratove u budućnosti; svijet špija, žbirova i vlasnika trikova, nevidljivih egzekutora.

Okej, priznajem, ne bih odbila taj plašt, recimo kao eksperiment, jednodnevnu zabavu, zafrkanciju. Ali, sama pomisao na svijet pun ćiribimbaša koji zaogrnuti nevidljivošću uhode vidljiv narod, nekako mi je spooky.

Ima u namjernoj nevidljivosti nečeg prevarantskog, što plaši.

Današnja kultura i je voajerska, postajemo sve više nevidljivi promatrači, cinični kauč-komentatori, superiorni i zaštićeni svojom nevidljivošću, virimo u domaće video uratke, u tuđe krevete, u big brother kuće, visimo po Internet forumima ili blogovima u ulogama sveznajućih kritičara bez dlake na tastaturi, nabildanog rječnika; dograbljen je taj mali privid snage i hrabrosti, nekakva sloboda koja samu sebe brzo troši, koja se iživljava kroz ključanicu.

S druge strane, usporedo s tim ili štoviše baš zbog toga, postoji čitava vojska onih koji pošto poto žele svoju egzistenciju učiniti vidljivom: inscenirat će tračeve i skandale, veze, razvode, pusti će na You Tube svoj najnoviji klipić, pa se pinku skanjivati i graditi nevješti, jer ulogu treba odigrati dosljedno. Ne mislim isključivo na estradnjake; političari, pisci, biznismeni, sportaši, anonimci, svi su se preko noći prešaltali u performere: svi su glumci, svi su manekeni, neki svojom, neki tuđom voljom.

Sve što manipulira podložno je manipulaciji, ludo je to vrzino kolo od čijeg se okretanja običnom smrtniku zavrti u glavi i često baca na povraćanje.

Ovisnička ljubav, vrući snošaj i hladni rat između „nevidljivih“ voajera i „vidljivih“ egzibicionista (u kojem je transfer iz jedne u drugu skupinu i moguć i poželjan), danas je najpopularniji vid zabave, politike, umjetnosti, komunikacije, ma riječju: trgovine. Sve se srelo tu negdje, na level razlike, još malo i svi će nastupati i aplaudirati i vikati ua! na istoj kaotičnoj sceni, mudraci i lakrdijaši, proroci i lažljivci.

No dovoljno je zakoračiti iz SF-a, iz virtualnog, izvući glavu iz ekrana, iz priča koje su poslužene kao današnji specijalitet kuće uz couver i čačkalice za zube, pa se dolje na ulici, na prvom kantunu susresti sa stvarnim opipljivim najnevidljivijim bićima na svijetu. Ne treba takvima plašt od svijetlosti da ih mi što svakodnevno prolazimo pokraj njih ne bismo vidjeli ni čuli, dovoljno je okrenuti glavu. To su, čisto onako, mehaničke reakcije. Prvih pedeset puta je najteže, kasnije nestane čak i nelagode. Glava na lijevo ili u pod, fiksiranje nekog neodređenog predmeta u daljini i prosjak nestane kao da ga nema.

To je valjda nekakva evolucijska stečevina, blokada prizora bijede, onih nesreća koje nisu atraktivne, ekskluzivne, uzbudljive, koje su na kraju krajeva tu svaki dan i samo gnjave. Točno znaš koga ćeš sresti u voltu kraj Teatra, koga na Marmontovoj, koga ispred Mercatonea, tko će ti žicat kune kad sjedneš u Teak, tko ispod Grgura ili ispred pošte, a tko na Rivi.

Sigurno ste čuli one storije o prosjacima, dio su folklora, tipa: babi koja je prosila našli u madracu gomilu novčanica, onu gluhonijemu vidili su sinoć kako s nekim brblja ko navijena, ili morališke s poantom „za svakoga tko želi radit ima posla“.

Ne mogu razmišljati na način da je netko jednog jutra iz čista mira ustao, oprao zube, dobro doručkovao, podrignuo i odlučio: danas idem prosit. Kakva vrsta bijede i nevolje stoji iza svakog od tih ljudi koji stoje, čuče, leže po ulicama i trgovima, tko je pravi, a tko varalica, nisu neka pitanja koja bi itko sebi trebao postavljati. U jedno sam sigurna - nijedan tu nije zato što mu je u životu dobro, pa ako ti nije tlaka tražit po džepu, ako baš puno ne žuriš, ako imaš siće, iskopaj koju kovanicu i daj im je u ruku ili samo produži pokraj nevidljivih, svi to ponekad napravimo, al stvarno, stvarno nemoj pričat pizdarije.

Bijedu je teško prodati, znaju to prosjaci, oni otkrivaju batrljke, a mi sa kunu ili dvije jeftino otkupljujemo mirnu savjest do sljedećeg ugla. Tamo je drugi, iza drugog treći, ne možeš svima dati, ali eto, barem ti nisu nevidljivi. I, u neku ruku, spasili su tvoju čovječnost za to jutro. Samo za kunu.

Nikad neću zaboravit babu koja je do prije nekoliko godina prosila kraj Peškarije. Zvali smo je „Molibabakunu“, jer je tim riječima dočekivala prolaznike. Bila je krupna žena s maramom i srdačno bi zahvalila na toj kuni tebi, precima ti i potomstvu. Ponekad bismo skretali s rute da damo babi kunu. A onda je jednog dana popularna baba „poskupila“, pa si mogao čuti: „Moli baba dvi kune“.

Ne znam što se dogodilo s tom staricom, nitko se ne sjeća kad je točno nestala. Jednog smo dana konstatirali: nema one babe.

Pa iako su je poznavali svi u gradu, ostala je tek jedna iz kaste nevidljivih - onih koji neće izaći na izbore, pa im se nitko ni ne obraća, koji nemaju za novine ili tv, pa nitko o njima i ne govori, koji ne postoje nigdje i za nikog osim za vas u onom kratkom trenutku kad svladate potrebu da ih ne vidite i zavučete ruku u džep.


( Tekst je prvotno objavljen u Slobodnoj Dalmaciji )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –