Viktor Pelevin : Sveta knjiga vukodlaka
„Sveta knjiga vukodlaka" basna je o ruskoj tranziciji. Svi su tu: crveni zmaj zelena žaba, i sivi vuk...
Između 1940. i 1946., za vrijeme rata, obujam industrijske proizvodnje u Rusiji pao je za dvadeset pet posto. Između 1990. i 1999. smajio se za više od polovine... I to ne govore komunjare, već Joseph Stiglitz, nobelovac i glavni ekonomist Svjetske banke - piše u svom romanu Viktor Pelevin. Basna glasi ovako. U vrijeme komunizma u Moskvi je sto tisuća ljudi dobivalo plaću za to što su ljubili u guzicu odvratnog „crvenog zmaja". Svi su oni mrzili zmaja i sanjali da njima vlada „zelena žaba" koja je bila u ratu sa zmajem. Tako su se oni dogovorili sa žabom da otruju zmaja ružem za usne koji su dobili od CIA-e.
U početku su mislili da će sa žabom biti isto kao i sa zmajem samo što će dobivati deset puta više novaca. „No ispalo je da su umjesto sto tisuća cjelovatelja sad potrebna tri profesionalca koji će, radeći osam sati dnevno, žabi neprestano lizati guzicu." Pelevin ne navodi dotičnu trojicu. Međutim, oni koji su pratili rusku tranziciju mogu naslutiti njihova imena. Isto tako se može naslutiti tko bi se mogao kriti iza pojave moskovskog „sivog vuka iz tajnih službi": „osloboditelja od oligarha i državnih tužitelja, liberala i konzervativaca, pedera i naturala, internet-kolumnista i portfeljnih ulagača".
Pelevin (1962.), po zanimanju inženjer elektronike, počeo je pisati kasnih 80', u vrijeme kada se SSSR počeo raspadati. Da Sovjetski Savez nije propao, Pelevin kaže da ne bi ni pisao. No SSSR se urušio, a Pelevin je postao misteriozna zvijezda postsovjetske književnosti („Generacija P", „Vijesti iz Nepala", „Dijalektika prijelaznog perioda"). U maniri Grete Garbo izbjegava javnost, ne fotografira se, ne javlja na telefon... i postaje sve slavniji i slavniji.
Kao i drugi Pelevinovi romani i zbirke i „Sveta knjiga vukodlaka" ima samozabavljajućih dijelova koliko i genijalnih. Već sam „vukodlački koncept" je na granici ludosti. No kako se prolazi kroz roman tako iza čitanja ostaje gust trag mnoštva podcrtanih i označenih dijelova. Uostalom, svaku negativnu reakciju Pelevin je preduhitrio već na samom početku u duhovitom „komentaru eksperta" („ovaj tekst nije vrijedan ozbiljne književnoznanstvene analize", „u njemu se može vidjeti tako gusta mreža posuđenica, oponašanja, prepjeva i aluzija da ozbiljni stručnjak ne postavlja pitanje autentičnosti", „pseudoistočnjačka pop-metafizika može izazvati samo smiješak suosjećanja", itd.)...
Ništa gore ne može se reći o „Svetoj knjizi vukodlaka". I nitko to nije rekao bolje od samog autora.
( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )