Vladimir Nabokov : Očaj

Održava se
01.01.1901.

Prema vlastitim riječima Nabokov je "Očaj" napisao 1932., u Berlinu. „Emigrantski časopis Sovremennye zapiski, koji je izlazio u Parizu, tiskao ga je u nastavcima tokom 1934., a berlinska izdavačka kuća Petropolis objavila je kao knjigu 1936. godine."

Nisu to bila bezazlena vremena za objavljivanje romana u Berlinu. Hitler je upravo došao na vlast, i mnogi ideološki nepodobni i „dekadentni" romani već su gorjeli na SA-ovskim lomačama. Bili su to, u najmanju ruku, dosta loši „znakovi" za objavljivanje jednog „egzistencijalističkog" rukopisa, sarkastično modernističkog, o ubojstvu dvojnika zbog police osiguranja (priča se temeljila na dva istinita događaja iz 1931.).

No Nabokov je, čini se, bio pun entuzijazma za roman. Nakon ruskog, pobrinuo se za njemačko i francusko izdanje, a zatim sam preveo „Očaj" i na engleski. Nije se pokolebao niti kada je neki „mrgodni Englez", kojeg je zamolio da pregleda čitavu stvar, „u prvom poglavlju pronašao nekoliko grešaka, a onda odbio dalje raditi, rekavši da mu se knjiga ne dopada".

Većinu tog engleskog izdanja - koje se slabo prodavalo uprkos kataloga izdavača tiskanog zajedno s romanom - naposljetku je uništila jedna njemačka bomba. No loša kob „Očaja" i dalje se nastavljala. Ono što je preživjelo Hitlera, bombardiranja i nevoljke prevoditelje, dopalo je šaka marksističkih kritičara. Već 1939. Jean-Paul Sartre je žalio „i autora i glavnu ličnost koji su žrtve rata i emigracije". U predgovoru engleskom izdanju iz 1965. Nabokov je pomirljivo odgovorio da se „ova knjiga manje dotiče bijelih od mojih drugih emigratskih romana, te će manje zbunjivati i razdraživati one čitaoce koji su odgojeni uz ljevičarsku propagandu 30' godina".

Dodajući, na svoj komičan, „dekadentan" način, da će „obični čitatelji pozdraviti njenu jednostavnu strukturu i ugodan zaplet"... te da „u čitavoj knjizi ima mnogo zabavnih razgovora, a posljednja scena s Felixom, u zimskoj šumi, izuzetno je zabavna".     

Dakle, prema riječima autora: ugodno, jednostavno i zabavno. S vrhuncima u intertekstualnosti, najavi postmoderne (narator se poigrava s književnim konvencijama), ili pak brutalnom opisu junakove supruge Lide („neobrazovane", „tupe", „neuredne", i „bez smisla za nijanse" kod odijevanja) kao najavi „Lolite", i odnosa Humberta Humberta prema Charlotte Haze.  

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )