Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 04.03.2010.

Witold Gombrowicz : Trans-Atlantik

Biografiju poljskog pisca Witolda Gombrowicza - tzv. „najpoznatijeg klasika XX stoljeća za kojeg XX stoljeće nije čulo" - odredila je jedna nevjerojatna, apsurdna slučajnost. Neposredno pred početak Drugog svjetskog rata, u ljeto 1939. Gombrowicz je otišao na turističko putovanje u Argentinu. U Buenos Aires je stigao nekoliko dana prije nacističkog napada na Gdansk. Najednom Evropa je planula.

Između povratka u napadnutu domovinu (koja je kapitulirala već nakon mjesec dana) ili ostanka u Buenos Airesu, odlučio se za Buenos Aires. Poljski turista otamo se nije vratio sve do 1963. - niti da bi branio Poljsku od nacista, niti da bi se u Londonu priključio slobodnim Poljacima, niti da bi nakon rata gradio u domovini komunizam...

Jedan takav slično apsurdan detalj odredio je i biografiju Gajte Gazdanova. Ruski emigrantski pisac se sa 16 godina pridružio „bijelima" u građanskom ratu - samo zato „jer oni gube rat". Godinu dana poslije s poraženom vojskom povukao se na jug Rusije, a zatim preko Istanbula i Sofije emigrirao u Pariz. Gazdanovljevo uključivanje u rat odredilo ga je i kao emigranta i kao pisca. U svojem romanu „Večer kod Claire" Gazdanov je opisao rat iz rovova „bijelih". To je izazvalo oduševljenje ruske emigrantske kritike, a knjiga se dojmila i Maksima Gorkog, koji je predložio da se djelo objavi i u Sovjetskom Savezu.

Nakon što je jednom uronio u Povijest Gazdanov više nije mogao iz nje isplivati. Gombrowicza je Povijest izbacila na latinskoameričku obalu poput poljskog Robinsona Crusoa, i to ga je odredilo u sljedećim desetljećima. I kao izbjeglicu i kao književnika. Prije Argentine Gombrowicz je napisao zbirku novela „Uspomene iz puberteta" (1933.), roman „Ferydurke" (1937.), i komediju „Ivona, kneginjica od Burgunda" (1938.). U Argentini je napisao dramu „Vjenčanje" (1948.), dvije knjige „Dnevnika" (1957., 1962.), te dva remek-djela, mikroromane "Trans-Atlantik" (1953.) i „Pornografija" (1960.).

Umro je u Francuskoj 1969. Komunističku Poljsku nikad nije posjetio. Svjetsku književnost obilježio je i osobno, i kao dio genijalnog poljskog avangardnog trijumvirata: Witkiewicz-Gombrowicz-Schulz.

 
U mikroromanu "Trans-Atlantik" (1953.), prvome objavljenom nakon njegova odlaska u Argentinu, Gombrowicz visokoparnim, satiričnim jezikom „priopćava Obitelji, rođacima i prijateljima mojim evo ovaj začetak svojih, već deset godina minuvših dogodovština u argentinskoj prijestolnici"... Gombrowiczu njegova izvanpovijesna pozicija nije išla u prilog. Nakon svega - rata, poraza, holokausta, varšavskog ustanka, ponovne okupacije - koga bi još uopće zanimalo što je to on radio u Argentini, zašto se nije vraćao, na što je trošio dane.

Gombrowicz priznaje, kada je rat buknuo njegovi prijatelji odmah su odlučili vratiti se u pomoć Domovini. Ako ne mogu više do nje stići, doprijeti će barem do obala Škotske ili Engleske, da bude što bliže Polonie, da podijele njene strašne muke. Zapavši u domoljubni afan, „sa suzama jedan drugome u zagrljaj padosmo i namah na koljena padosmo, Božju pomoć dozivajući i Gospodu se Bogu predajući. Ter tako klečeći govorim Czeslawu: „Plovite, plovite uz Božju pomoć!"...

Umjesto Poljske „nacionalni Genij" je odabrao Argentinu, umjesto domotužne naricaljke domovini se javio sa satirom kojoj je nakana „pobijediti poljskost". „Olabaviti tu našu podčinjenost! Odlijepiti se bar malo! Dići s koljena" (predgovor drugom izdanju „Trans-Atlantika").

Nitko prije Gombrowicza, i nitko do pojave Thomasa Bernharda, nije tako ismijao nacionalizam i nacionalne osjećaje. Bernhardova filozofsko-sardonička proza bila je čisti akt terorizma protiv austrijske malograđanštine i nacizma kojeg je ona iznijedrila. Gombrowiczeva Poljska, s druge strane, „nikad' nije dala Quislinga". Poljska vojska se prva suprostavila Hitleru; poljska konjica je s isukanim mačevima jurišala na tenkove; varšavski ustanici su se borili sve dok nacisti nisu sravnili grad sa zemljom...

No to antifašističko herojstvo ne zaustavlja Gombrowicza u razaranju poljskog nacionalizma, „slatkog nam poljaštva", ukrašenog oblatnom XIX stoljetnog romantičnog nacionalizma. Godina 1945. je označila kraj romantične ideje nacije: ne samo za nacističke i fašističke nacije, za „Bernhardove" Austrijance, već i za „Gombrowiczeve" Poljake, koji su stajali s druge strane topovskih cijevi. Nakon Auschwitza (kojeg su Poljaci nijemo promatrali) nema više poezije, ali nema ni nacija.

U tom smislu je „Trans-Atlantik" jedan od najbitnijih, i najljekovitijih romana XX stoljeća. Nema našeg i njihovog nacionalizma, nema dobrog i lošeg nacionalizma. Genijalni poljski turista, slučajem dislociran iz veličanstvene nacionalne povijesti, od onih je „ambicioznih strijelaca koji, ako već promašuju, onda samo krupniju divljač".

 No Gombrowiczev humor smrdljivu beštiju gađa ravno među oči.


Witold Gombrowitz : "Trans-Atlantik"
Preveo Mladen Martić

Fraktura, 2009.

( Tekst se ekskluzivno objavljuje na MV Info zahvaljujući potpori udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –