Za novo splitsko kazalište

«Dobra večer, šjor intendant», dočekalo me je u utorak navečer u konobi Hvaranin, a ja sam se mogao tek kiselo nasmiješiti i neuvjerljivo namignuti. Isuse, pomislio sam, gdje mi je pamet bila? Kako sam mogao biti tako neoprezan? Sve što sam dosad radio, moji članci i knjige, filmski scenariji, nagrade novinarskog društva, moja klupa u župnoj crkvi, stol u gostionici, komad teleće ruže što su ga u mesnici posebno za mene ostavili, sav moj, u jednu riječ, s mukom stečen i brižljivo njegovan javni ugled srušit će se u času kada neki besposličar, neki ministar tuđih poslova, kakvih u Splitu, Bogu hvala, nikad nije nedostajalo, virne iza ugla na Pjaci i začepljenog nosa za mnom podrugljivo drekne: «Alo, intendant!»

Ali, dobro, šteta je napravljena i meni nema natrag. Napokon, i sam sam nekakav humorist i u mnoštvu sam tekstova neodgovorno hvalio splitski bezobrazluk, te bi bilo nepošteno da sada molim ljude da budu ozbiljni. Dakle, svjestan rizika da će me u mom gradu prolaznici do smrti ispraćati skandiranjem «Baćo! Baćo!», na svekoliko ću veselje ponoviti: Splitu treba još jedno kazalište.

Ne mora ga, naravno, dobiti. Možemo se lijepo nastaviti izjedati u našem provincijskom jalu i kuknjavi, uvrijeđeni na glavni grad, vjerojatno dijelom i s razlogom se osjećati izigrani i zapostavljeni. No, ja bih, dopustite, rekao kako smo možda pomalo i sami krivi da nam nekakav nejasni ruski mufljuz danas otkriva klasični balet, a da je predstavljanje kolekcije Hugo Bossa naš ultimativni kulturni događaj ove sezone. Držite li da je to vrijedno nazvati događajem u gradu ove veličine, možete odmah prestati čitati ovaj tekst. Ako mislite da ne zaslužujete bolje od toga - jebite se, nemamo o čemu razgovarati. Ovo onda i treba ostati ušljiva zabit s ogorčenim seljacima što piju pivo ispred samoposluživanja.

Tonko Maroević jednom mi je kazao kako je zadivljen da naša generacija pisaca nije otišla u Zagreb. On sam, priznao mi je, nije imao hrabrosti ostati, nije vidio gdje bi se mogao ostvariti. Meni se, s druge strane, Split uvijek činio izvanrednim mjestom i u tome me nije, premda je vjerojatno trebalo, obeshrabrilo čak ni da sam se naposljetku zaposlio u zagrebačkim novinama, da zagrebački izdavači štampaju moje knjige, a zagrebačka kazališta dramatiziraju moje romane. Živim tu zajedno s nekolicinom prijatelja i volim si utvarati, što bi Miroslav Blažević kazao, da nam dosta dobro ide.

Sljedeće retke slobodno možete doživjeti kao neumjesno hvalisanje. Renato Baretić je za jedan roman dobio pet književnih nagrada, Boris Dežulović je bio najbolji u izboru za nagradu Jutarnjeg lista, film po romanu Jurice Pavičića prikazan je u službenoj konkurenciji Berlinskog festivala, a ni ja sam, unatoč kritikama u posljednje vrijeme, zacijelo nisam baš najstrašnije što se dogodilo u pet stoljeća hrvatske književnosti - jedan mi roman već petu sezonu igra u zagrebačkom HNK, drugi je od lani u Kerempuhu, a isto je kazalište prije neki dan kupilo i treći. Ništa od ovdje nabrojanog, zanimljivo, nije se desilo u Splitu. Mi pouzdano dajemo golove, palo mi je na pamet prije neki dan, ali samo u gostima. Tada sam počeo razmišljati o teatru.

Kao dijete socijalizma, formiran u doba stabilizacijskih mjera Mike Špiljaka, nemam megalomanskih zamisli. Sve što bih ja volio vidjeti je, ponovit ću, mala dvorana u centru u kojoj bi igrali nezahtjevni komadi od pet glumaca. Pritom, opet kažem, ne tražim ništa za sebe. Ne želim da me dočekuju s «gospodine intendante», jer taj posao em ne bih znao raditi, em ne bih imao ni živaca za glumice koje su se otrovale tabletama i scenske radnike što su se potukli letvama. Ne tražim upravo ništa što već nemam, samo da me se igra i za to da budem plaćen istim postotkom po izvedbi koji mi daje i Duško Ljuština. Napokon, ja tu uistinu nisam ni bitan, jer da nema ni mene, ni Dežulovića, ni Baretića, ni Pavičića, Split je takvo kazalište već odavno i mogao i trebao imati. Po strani od svih nas, naprosto je necivilizirano da ga nemamo. Sramota je da već dvadeset godina nije u gradu.

A ne! Nećete me dobiti na tu foru. Ne priznajem odgovor da nemamo para za njega. Milan Bandić u Zagrebu planira graditi podzemnu željeznicu, a nesrazmjer u bogatstvu, nitko me ne može uvjeriti u suprotno, ipak nije takav da oni gore mogu ispod cijelog grada izdubiti krtičnjak promjera petnaest metara, a mi dolje nemamo ni za kazalište od dvije stotine mjesta. To je pizdarija! Postoje i dvorana, i novac, i ljudi. U Splitu i u čitavoj ovoj regiji, uvjeren sam, jer bi u suprotnome davno otselio, nevjerojatne mogućnosti leže pod naslagama političkog idiotizma i lijenosti, tek što bi netko valjda trebao imati nekakvu viziju, nekakav san, što reče Martin Luther King, ili vidjeti svjetlo kao Jake Blues, a ne da se gradski činovnici nadmoćno cerekaju na sve što je iole zahtjevnije od kupovine kancelarijske stolice s kotačićima.

Tko će osnovati kazalište, pita se zaprepašteno moja dobra prijateljica Tamara Visković. Pa ne znam, majke mi. Meni se nekako čini da bi to najprije mogao biti posao za nju i njezina šefa Puljića. Dva i dva su četiri - oni su javni radnici, a posrijedi je nedvojbeno stvar od javnog interesa. Neću sada upasti u zamku pa reći kako smo Dežulović ili ja javni interes Splita, jer nas dvojica uistinu nismo važni, nego je važno da se gradski službenici trgnu iz svoje birokratske malodušnosti i požele napraviti nešto ozbiljno, nešto po čemu će biti upamćen njihov mandat, jer ovako ispadaju smiješni. Bandić gradi podzemnu željeznicu, a oni dijele sitniš šahistima i gljivarima. Velo Misto?! Ma baš!

Okej, sad sam malo neodgojen, jer ja uistinu ne znam kako je odgovoran i težak njihov posao. Priznajem, ja sam čovjek iz drugog vica, mlatim pare u privatnika i ne mogu ni približno sebi predstaviti stres kojemu su svakodnevno izloženi oni što brinu o javnom dobru, ali ako bih u ovom slučaju mogao smjerno ponuditi svoje usluge, tvrdo vjerujem da bi to moglo bi dobro kazalište. Jednom godišnje svaki bi od nas mogao donijeti nekakav tekst. Čak i ja, dokazano najlijeniji pisac u univerzumu, s veseljem bi sjeo da nešto napišem specijalno za novi teatar. Već dvije godine držim u rezervi jedan bombončić od ideje za kazališnu komediju - zoološki vrt u stečaju kao alegoriju tranzicije. Možda ne zvuči bogzna kako originalno, ali publika bi, garantiram, urlala od smijeha. I za Dežulovića znam što bi pisao za kazalište, razgovarali smo jednom o tome, puno prije svega ovoga, ali vam iz čisto zdravstvenih razloga za sada ne smijem odati o čemu se radi. To je kraj svijeta. Umrli biste na mjestu da to čujete.

Pa ako već zbog naših premijera Croatia airlines možda ne bi baš uvodila čarter linije iz Zagreba, bila zgodna novost u kulturi ove zemlje, nešto zbog čega bi se vrijedilo lijepo obući i potegnuti do Splita. S tim kazalištem dobili bismo još jedan maleni biljeg nekakvog urbanog centra, nešto što je ovaj grad posljednjih godina uglavnom gubio. Naposljetku, ni moja odluka da živim ovdje mojim purgerskim prijateljima tada možda ne bi zvučala kao besmisleni inat.