Andrzej Stasiuk : Taksim

"Taksim" je inventura istočnoevropske tranzicije. Za Andrzeja Stasiuka tranzicija je ono vrijeme kad su "Rujage" otišli i nitko nije došao na njihovo mjesto: "barem dok se ne pojave Kinezi". Odnosno, vrijeme "sveevropsko-bruxelleskog mira". Poljski pisac, već dobro udomaćen kod nas ("Na putu za Babadag", "Moja Europa", "Devet"), inventuru radi onako kako se inventura i radi: popisujući robu koja je s padom željezne zavjese poplavila evropski istok.

Taj inventar robe možemo podijeliti u četiri epohe. Prije tranzicije, u komunističkoj pretpovijesti, bila je epoha pretkonzumerskog razdoblja. U toj epohi cipele su se kupovale jednom u par godina, a u kupovinu bi tada odlazila čitava obitelj, baš kao da se kupuje auto a ne par cipela koji svi nose.

"Cijeli taj komunizam izgledao je dobro samo na televiziji", kaže Stasiukov svjedok vremena. U stvarnosti nije bilo ničeg. Stvari su se kupovale za cijeli život. Cipele su se nosile na popravak postolaru, isti sat se navijao svaki dan deset godina, i tako se živjelo iz generaciju u generaciju. Industrijsko-komunistička generacija bila je izvan konzumerskog raja isto koliko i ona predindustrijska generacija očeva i djedova.

Kad je roba nahrupila sa Zapada bila je to prvo rabljena roba. Stigla je epoha "second handa". Sve što je Zapad progutao i prožvakao, ispljunuo bi i poslao na Istok. Od starih automobila, stare odjeće, starih guma, starih teniskih reketa, do starog papira. Prema istočnoj Evropi slijevale su se rijeke zapadnog otpada. Tu i zatičemo Stasiukuove junake "inventurne tranzicije", starijeg Wladeka i mlađeg Pawela. Oni već imaju iskustva sa švercanjem kave u Ceausescuovu Rumunjsku, s preprodajom obuće po budimpeštanskim kolodvorima, i prodavanjem svega što imaju za šaku dinara u Subotici, kako bi mogli nastaviti do mora.

Epohu lifranja zapadnog otpada ubrzo slijedi epoha "jeftinih bazara". Na rubovima gradova i po provincijskim sajmištima uz stare brojeve Brava i Burde, stare Goodyear i Bridgestone gume, sve se više javlja i jeftina kineska roba: tisuće lažnih barbika, tone kojekakve jeftine plastičetine, brda cipela koje koštaju koliko i dvije kutije cigareta, pa čak i tegle sa sadnicama, zajedno sa zemljom iz Kine. Granica Zapada sada se pomakla sve do Bjelorusije i Ukrajine. Tu sada počinje Istok, "i završava tisućama kilometara dalje". No koliko god daleko, kineska roba preplavljuje zemlje "potkarpatskog Beneluxa" jednakom silinom kao i smeće sa Zapada.

Sa završetkom tranzicije, čiji bi kraj u formalnom smislu trebao označiti ulazak u punopravnom članstvo Evropske Unije, dolazi i posljednja faza. Lifranjem otpada Zapad je čistio svoju konzumersku palubu ali i nije bogznašto zaradio. Epohu "jeftinih bazara" zamjenjuje epoha "shopping mallova". Dok se u starom Ducatu voze između provincijskih sajmišta preprodajući ovo i ono Pawel i Wladek svjedoče uzdizanju prvih konzumerističkih katedrala. Nekadašnji Istok sada zapljuskuje "barbarsko obilje". Sve je na polici - iza pokretnih vrata ili zida vrućeg zraka - sve se sjaji, i sve je dostupno: samo treba uzeti kredit i prepustiti se raju...

Evo tako bi se nekako konzumeristički mogao interpretirati "Taksim". Stasiuk naravno ne esejizira i ne dijeli vrijeme u strogo odvojene epohe, već piše roman: priču o poljskom Tomu Sawyeru i Huckleberry Finnu, koji na švercerskoj splavi plove tokovima robe što se slijeva svud po Istoku. Roba je tek ono što ih nosi kroz prostor i vrijeme; fizički uzgon. Stasiuk radi pedantan inventar te robe. S guštom se mogu čitati njegovi opsežni opisi stovarišta starih guma ili štandova ispred kojih pedesetogodišnjakinje stoje bosonoge na najlonu isprobavajući kineske cipele.

Ali Stasiuk ne progovara kroz Word programe upućenih esejista i publicista, već kroz usta sitnih prekupaca koji se u zadimljenim kabinama truckaju u rashodanim kombijima, trošeći dizel ukraden iz transformatora, i vozeći se pokrajnjim putevima kroz zemlje koje izgledaju kao predziđe civilizacije iz znan-fan filma. Na svojim rubovima "Taksim" je golemi popis robe koja je sa Zapada i Istoka pristizala u svaki kutak Poljske, Slovačke, Mađarske ili Rumunjske. U središtu on je priča o ljudima, prijateljstvu, ljubavi (to je i povezano s naslovnim istanbulskim trgom) - i švercerskim i preprodavačkim avanturama tranzicijskih generacije.

Hrvatska je na rubu tog svijeta. Spominje se Osijek kao jedno od tranzitnih čvorišta, spominje se Slavonija i tragovi rata, a i podrazumijeva se putovanje poljskih siromaha na hrvatski Jadran. Nešto više tu ima Srbije, Beograda ("Najružniji, najprljaviji, ne uzimajući u obzir naš, glavni grad Europe."), no "geopolitički" je "Taksim" roman o onim zemljama koje su u EU ušle 2004., odnosno 2007. Dakle, zemljama tranzicije bez građanskog rata.

Jasno je gdje je tu otklon u priči. Pawel i Wladek švercaju kavu i stare cajnke. Samo jednom prilikom švercaju iz Ukrajine ilegalne imigrante. Njihova zapadnobalkanska verzija u to vrijeme šverca ukradene automobile, oružje i heroin. U poljskoj verziji "Taksima" Pawel i Wladek su preprodavači i šverceri s ruba društva. U zapadnobalkanskoj oni bi bili mafijaši i "stupovi društva". Ono što je u Poljskoj u dominantnom trendu bilo rađanje konzumerizma, na zapadnom Balkanu bilo je rađanje međunarodnog kriminala.

To ne znači da je istočnoevropska tranzicija prolazila bez kriminala. No on je bio povezan s otvaranjem granica a ne ratom, sa švercom a ne pljačkom. Rekli bi, tranzicija je tu bila čišća. Odvijala se u laboratorijskim uvjetima, a laboratorij nije eksplodirao.

"Taksim" se tako može i čitati. Kao egzotično putovanje Loleka i Boleka kroz krvotoke istočnoevropske tranzicije.

 
Andrzej Stasiuk: "Taksim"
Preveo Siniša Kasumović

Fraktura, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )