Alan Hollinghurst : Dijete stranca

Održava se
01.01.1901.

Tko leži u kićenim mramornim grobnicama književnih klasika? Tko se skriva u idealiziranim spomenicima velikana nacionalne književnosti, pozicioniranima na strateškim točkama nacionalnog prostora?

Ono što je ostalo iza života književnih klasika jest tekst, te beatifikacija lika i djela „nacionalnog barda". Ali tu su i mnoge ignorirane interpretacije teksta, te zatomljene biografske činjenice. Zadnje što treba kićenim grobnicama i romantičnim nacionalnim spomenicima su kontroverze. Nekakvo kopanje po tekstovima i biografijama. Vladajuće elite vole legende koje osnažuju i struktuiraju njihovu vlast. Nacionalni bardovi trebali bi ideološki ujediniti naciju i petrificirati postojeću oligarhijsku strukturu, a ne unositi pomutnju među ljude. To je zadaća ideološki kontrolirane nacionalne književnosti. Stvoriti idealizirane spomenike koje će s vrtićima i školama posjećivati dječica, i kićene kripte koje će čuvati sjedi akademici. Tako je i u malim književnostima i u velikima; u onima rubnima i onima središnjima, poput recimo engleske književnosti.

No kada je 1967. u Velikoj Britaniji donesen Zakon o seksualnim prekršajima poklopac s ekspres lonca engleske književnosti je napuknuo; barem na jednom svom dijelu. Leo Abse, laburistički član parlamenta i „istaknuti društveni reformator na području obiteljskog prava", izgurao je zakon kojim su u Velikoj Britaniji dekriminalizirani homoseksualci. To se nije odnosilo samo na dekriminalizaciju postojeće homoseksualne zajednice, već i na kanon nacionalne književnosti. Najednom, ono o čemu se do tada samo šuškalo, postalo je podložno reinterpretaciji. Kićene mramorne grobnice i idealizirani spomenici počeli su otkrivati tajne i pričati svoje priče: koje dakako nisu imale veze s dotadašnjom službenom poviješću.

Među tim reinterpretatorima našao se tada i mladi Alan Hollinghurst (1954.). Budući najistaknutiji britanski gay književnik bio je zaintrigiran burnim životima bloomsburyevaca (Virginia Woolf, Lytton Strachey, E.M. Forster...), a doktorirao je na Ronaldu Firbanku, E.M. Forsteru i L.P. Hartleyu, trojici gay književnika. Posrijedi nije bio sezonski, mladenački posao. Tri i pol desetljeća kasnije Hollinghurst i dalje obija kripte engleske književnosti.

U središtu romana "Dijete stranca" nalazi se grobnica pjesnika Cecila Valancea. Smještena poput faraonskog sarkofaga u piramidi ona je epicentar priče koja se proteže kroz čitavih stotinu godina. Hollinghurst roman započinje 1913. gdje mladog pjesnika, veleposjedničko-aristokratskog podrijetla, zatječemo u posjeti obitelji prijatelja s Cambridgea. Valanceovi su se obogatili na poljoprivredi, dobivši i plemićku titulu. Ali Cecil se prezrivo odnosi prema izvoru i tvorcima svog blagostanja i socijalnog statusa. Njega zanimaju poezija, avanture, i prije svega - kako pojebati sve što mu nađe na putu. U kratkom posjetu obitelji Sawle taj ljubavnički pohod uključuje prijatelja; zavođenje njegove mlađe sestre; zavođenje njihova postarijeg susjeda; te najvjerojatnije seks s osobnim slugom koji mu je kao važnom gostu dodijeljen. O tom burnom vikendu mladi pjesnik će iza sebe ostaviti pisani trag jedne pjesme - i ubrzo zatim otići u povijest.  

Umjesto u bespućima drugorazrednih pjesnika Cecil Valance završava svoj život u rovovima Prvog svjetskog rata. No vojnička smrt najednom od njega stvara „prvorazredan primjer drugorazrednog pjesnika koji se u opću svijest zasječe dublje od mnogo većih majstora". Churchill citira njegovu vojničku, domoljubnu poeziju; obitelj mu u obiteljskom dvorcu podiže kriptu, s idealiziranim spomenikom na sarkofagu; djeca počinju napamet učiti njegove patriotske stihove. Mučenička smrt, zapravo nesretan stjecaj povijesnih okolnosti, od Cecila stvara nacionalnog barda. Još jednog književnika vladajuće su elite zazidale u spomenik svoje vlasti. No zajedno s nacionalističkim mitom (koji bi nekako trebao opravdati svu tu klaonicu u rovovima sjeverne Francuske) u mramor su uklesane i njegove razuzdane avanture i zakulisni homoseksualizam: ne samo kao dio Cecilove neslužbene biografije, već i kao izvorište dobrog dijela njegove poezije.

Rok trajanja ovog spomenika je ograničen. Nakon Drugog svjetskog rata Cecil ponovo odlazi ka lovištima zaboravljenih pjesnika: ovoga puta kao zaboravljeni nacionalni bard. Ali stjecaj povijesnih okolnosti i opet ga vraća na književnu scenu. Dekriminalizacijom homoseksualizma počinje i dekriptizacija književnosti homoseksualne provenijencije. Nekad slavan kao ratni heroj, Cecil sada postaje zanimljiv kao homoseksualac skriven u mramoru i tekstu. Dakle, ruši se spomenik starog doba, da bi se podigao spomenik novog doba.

Tu u roman ulazi i sam Hollinghurst. Odnosno njegov dvojnik, koji krajem sedamdesetih (u vrijeme kada je Hollinhurst objavio svoj postdiplomski) istražuje „prljave" tajne zaboravljenog pjesnika i njegove aristokratske obitelji. Nije to laka zadaća. Istina, djeca više ne obilaze bardov spomenik, a sijedi akademici ne čuvaju njegovu kriptu. No preživjeli članovi obitelji, njihovi nasljednici, sudionici ljubavnih avantura i seksualnih egzibicija, nisu oduševljeni tim novoprobuđenim zanimanjem za daleku prošlost. Neki će se sjetiti pjesnikova „velikog kurca", neki će tek mrgodno šutiti, a neki otići u grob sa svojim tajnama.

Hollinghurst "Dijete stranca" prvo ispisuje kao palimpsest engleske književnosti. Tamo gdje je početkom stoljeća stajala edvardijanska književnost sada se ispisuje povijest gay književnosti. Kako se vremena mijenjaju tako se mijenjaju književni markeri - E.M. Forster, Lytton Strachey, Agatha Christie, Harold Robbins, Ian Fleming... na kraju u tom se nizu pojavljuje i sam Alan Hollinghurst. Autor „Linije ljepote" ovdje je kao mladi „kazivač tuđih tajni", istraživač prikrivene povijesti.   

Izvanredna je to romaneskna konstrukcija. Ono što započinje kao palimpsest završava kao roman detekcije; ono što započinje s engleskom književnošću početka stoljeća završava s Hollinghurstom (maskiranim u pisca biografija). I sve razine romana odlično funkcioniraju. Postmoderna, palimpsestska, spomeničko-rušiteljska, detekcijska, erudicijska, psihološka, stilska...

Ako je „Večernja zvijezda" bila je stanoviti podbačaj, onda „Dijete stranca" možemo nazvati Hollinghurstovim velikim povratkom. U svakom slučaju, velik je ovo roman. Odnosno, pametan, uzbudljiv, subverzivan, melankoličan - da ne koristimo samo spomenički pridjev „velik".

Alan Hollinghurst: "Dijete stranca"
Prevele Jagoda Splivalo-Rusan i Giga Gračan

Profil, 2013.