Ante Perković : Nisam htio pisati još jednu 'kritičarsku' knjigu

Sven Popović: Otkud ideja da se napiše knjiga o evoluciji, postepenom propadanju i mogućoj budućnosti pop-kulture u ovoj regiji?

Ante Perković: Ideja je potekla od urednika knjige, Borisa Pavelića. On je predložio širi okvir tematike, a činjenica da se ova priča našla u društvu ozbiljne političke publicistike kakvu obično objavljuje biblioteka "Sa zrnom soli" Novog libera, dodatno je usmjerila i fokusirala koncept. Nisam htio pisati još jednu "kritičarsku" knjigu koja bi po tko zna koji put slagala i rušila hijerarhiju vrijednosti pop glazbe kod nas, želio sam prepoznati, označiti i ispratiti odnos između politike i tog segmenta društva i kulture, za mnoge banalnog i trivijalnog, za mene apsolutno najvažnijeg. Iz tog se unutarnjeg konflikta, privatnog koliko je i svaka ljubav privatna, napisala "Sedma republika".   

Na koji si način zapravo pisao? Koliko si materijala prikupljao i koliko si se oslanjao na pamćenje i osobno iskustvo?

"Nekih se stvari sjećam, neke uvećam", stih iz pjesme "Meni pripadaš" zagrebačkog benda Pun kufer citirao sam na početku prvog poglavlja knjige upravo da bih ilustrirao varljivu narav osobnog iskustva i pamćenja.  U vlastite uspomene vratio sam se tek nakon što sam pročitao, pogledao i preslušao gomilu knjiga, članaka, filmova, arhivskih materijala i albuma koje sam već čuo, ali izvan konteksta koji me sada zanimao. Isprva sam mislio da će puno više sugovornika, protagonista i antagonista, sudjelovati u tekstu, ali sam tijekom pripreme shvatio da priči ne treba puno glasova i da je trebam složiti sam, od fragmenata pokupljenih u vremenu. Pisao sam, kao i uvijek, sporo i teško.  

U knjizi se nalazi i citat Damira Avdića: '' Bratstvo i jedinstvno je završilo, vrijeme je da se upoznamo onakvi kakvi stvarno jesmo.'' Je li proces upoznavanja započeo? Zašto je bitan odmak od takvog shvaćanja brastva i jedinstva?

Bitno je znati gdje smo bili i kako smo krvavo završili eru u kojoj je "bratstvo i jedinstvo" bilo glavna društvena dogma. Avdić je u toj pjesmi rekao sve što treba reći o tragediji života u prošlosti i potrebi da se konačno riješimo stereotipa naslijeđenih iz Jugoslavije. A to možemo postići jedino ako se zaista upoznamo, i to ne preko nišana ili litre alkohola, kako smo običavali u prošlosti.     

Zanimljiv je odmak od nostalgičnog, iznimnog emotivnog pogleda na prošlost. Ovo je jedna od rijetkih knjiga gdje se ne glorificira i mistificira Novi Val, tj. kao što si ti rekao ''Zlatne godine evađelja po maršalu i Fenderu''. Na samom početku se eksplicitno govori kako ovo nije ''Igra rock & roll cela Jugoslavija''. Zašto taj stav, i koliko zapravo taj pogled distorzira naše poimanje prošlosti?

Nisam iz prve ruke doživio vrhunac "zlatnih osamdesetih", ali sam bio dovoljno velik da, otprilike u isto vrijeme, čekam redove ispred dućana za brašno, ulje ili kavu i sa starcima odlazim u goste u drugi dio grada da bi svi skupa mogli pogledati epizodu "Šerifa u New Yorku", jer se struja isključivala po kvartovima radi štednje.

Friziranje prošlosti i nije toliki problem, neka svatko čuva uspomene na svoj način, puno je opasnija pojava zanemarivanje sadašnjosti, sjajne muzike i hrabrih autora koji se događaju sada i čijih 100 prodanih ploča danas znači više nego deseci tisuća u staklenom zvonu jugoslavenske kulture osamdesetih. Nostalgija je besmislena jer se može živjeti samo ovdje i sada, a ne tamo i onda.           

Što je onda s našim "ovdje i sada" ? Kohezivna scena ne postoji, ne postoji nikakav paket aranžman (što li je ono Avdić o tome rekao?). Koji su to hrabri autori, čiju sjajnu muziku sad imamo prilike slušati? Na pamet mi padaju Repetitor, Petrol i Nežni Dalibor. Iz prve sam ruke svjedočio napuštanju (povremeno otporu i prijeziru) novovalnih ideja i estetike. Stekao sam dojam da je gotovo sa zanemarivanjem sadašnjosti. Što ti misliš?

Tehnologija stizanja do muzike se potpuno promijenila u ovih dvadeset post-jugoslavenskih godina, glazbena industrija je, srećom, izgubila monopol na širenje glazbe i već dugo se većina zanimljivih stvari događa izvan njenog opsega, u sferama onoga što se - u nedostatku boljeg termina - naziva undergroundom ili alternativom. Važno je napomenuti da to nisu estetske nego ideološke odrednice, šokantno je koliko fantastičnog, najčišćeg popa živi daleko od zatvorenog, konzervativnog medijskog etera.

Muzici se na globalnoj razini događaju duboke, sistemske promjene, a to nužno donosi i novu estetiku koja će, vjerujem, dokinuti tiraniju mediokritetskog užasa kakvog forsira umiruća diskografija. Naravno, evolucija ne trešti s televizijskih programa, nego stiže iznutra, sporo i neizbježno. Mislim da smo sad već u fazi kada ignoriranje sadašnjosti sugerira ozbiljan poremećaj orjentacije. Takvima predlažem da se učlane u HDZ, pravi je čas.   

Planiraš li reizdanja ili nadopune? Pop-kultura se konstantno mijenja, na scenu polako stupaju mladi bendovi. Isto tako, sadašnjost mijenja naš pogled na prošlost, pa je i na tom području moguća promjena.

Kako je "Sedma republika" pravi primjer izdavačkog projekta u kojem je presudni impuls za nastanak knjige stigao od izdavača, zadržao bih taj fini običaj i u njenom potencijalnom nastavku. Ako bude potrebe, bit će i novih izdanja. To nije enciklopedija niti kritičarski almanah, neće zastarjeti kad prođe sezona, ali ću sa zadovoljstvom dopisati neko novo poglavlje, kada se dogodi. Za sada se nadam da će knjiga barem malo pomoći u stvaranju novih, zdravih veza između gradova i kultura na području bivše Jugoslavije.

Pišeš li nešto novo? Zapravo, čime se trenutno baviš?

Uvijek nešto pišem, najčešće ono što plaća račune i kako-tako spaja krajeve. Zato sam umoran od pisanja i ništa ne pripremam sam od sebe, reagiram kao dostava, po narudžbi. Postoji jedan rukopis, sad već skoro dvije godine star, kojem bi se trebao vratiti i dovršiti ga da postane roman, a ne samo skica romana. Dok skupljam snagu i motive za taj povratak, besramno varam pisanje s muzikom, jer mi ona dolazi lakše i više me veseli već godinama. 

Taj rukopis, roman, o čemu je tu riječ?

O propasti jednog posla i jedne generacije koja je mislila da može bolje od svojih prethodnika, o nastajanju fikcije i nestajanju stvarnosti ili - da ne mistificiram dalje u prazno - o tri sredovječna muškarca i jednoj dobrodržećoj gospođi.   

Povodom svjetskog dana prodavaonica ploča izašla je zbirka priča i nešto poezije naziva "Record Stories". Možeš li prokomentirati cijeli projekt i svoj angažman unutar projekta? Možemo li očekivati nekakvu zbirku priča?

Pročitao sam knjigu i uživao u nekoliko odličnih priča, a posebno me oduševio Srđan Sacher: njegovi sjajni stihovi rekli su sve o tome kako je biti u bendu i baviti se muzikom ovdje gdje smo posađeni. Mojim se angažmanom u projektu, na žalost, ne mogu pohvaliti, na uporno nagovaranje urednika Siniše Borasa poslao sam priču doslovno u zadnji čas, bio sam previše uronjen u "Sedmu republiku" da doprinesem nešto konkretnije. Dobar dio mog odrastanja vezan je uz dućane s pločama i drago mi je da nas još uvijek ima dovoljno da tu legendu držimo na životu. Inače ne pišem priče, ta me forma jednostavno ne zanima.  

Kad smo već na temi muzike i književnosti, prije skoro petnaest godina, točnije 1997, izašla je knjiga "Dugi Vikend u Zemlji Čudesa", autorizirana biografija benda Pips, Chips & Videoclips, koji je tad bio na vrhuncu slave. Zanima me zašto je knjiga pisana u tom trenutku, zašto je uopće pisana i bi li se upustio opet u takvo što? Bilo s Pipsima, bilo s bilo kojim drugim bendom.

Trenutak je bio neobičan, slažem se, i to iz dva razloga: to je bila prva biografska knjiga o nekom domaćem bendu nakon one koje su 1981. Dražen Vrdoljak i Darko Glavan napisali o Bijelom dugmetu, a i činjenica da su Pipsi u tom trenutku imali tek 3 albuma i 5 godina karijere iza sebe izazvala je dosta podozrenja. Kao i svi pionirski pothvati, i ovaj je odtrpio svoj dio negativnog publiciteta, ali se pokazalo da je biografija itekako imala smisla kao prateći proizvod do danas najtiražnijem albumu benda.

U vrijeme kad je tržište knjiga bilo na izdisaju prodalo se više od tisuću primjeraka, bilo je i drugih kolateralnih koristi, tako da danas imam samo dobre uspomene na taj posao. S Pipsima ga sigurno ne bih ponavljao, ponajviše zato što smo se i bend i ja promijenili u ovih 15 godina i nema smisla činiti već učinjeno. Mislim da klasične glazbene biografije više neću pisati. 

Kažeš da pisanje varaš s muzikom, znači li to da možemo očekivati nekakav uradak u audio formatu?

Možete me vidjeti i čuti kao trubadura iz budućnosti u predstavi "Sutra, sutra" Irene Čurik u zagrebačkom Teatru &td, to mi je najveći i najvažniji glazbeni angažman ove godine. Uz to, pripremam muziku za film Borisa Greinera "Tajni agent Gan Flint", a i neke se nove pjesme počinju nazirati u mraku. 

Ante Perković: "Sedma republika"

Novi liber, 2011.