Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Tema • Piše: Nebojša Lujanović • 10.12.2014.

Razglednica s obale netrpeljivosti i beznađa

Kada bih bio prisiljen, ili kao sada pritisnut neodgodivom potrebom, da pišem o Dalmaciji, onda to ne bi bilo pisanje o geografskoj protežnosti prostora koji obuhvaćamo tim nazivom. Kako bih i mogao, iako živim u Splitu pet godina postoje otoci i gradovi u neposrednoj blizini u kojima nikad nisam bio. Govorio bih o imaginarnom prostoru, jednoj prezentaciji prostora koju sam kreirao na osnovu i čitateljskog i životnog iskustva. Pritom bih se oslonio na uobičajene knjige, časopise i televizijske emisije; takozvana opća mjesta popularne kulture i književnosti, pa zatim sam sebe podvrgnuo promatranju kao jednog tipičnog čitatelja ili konzumenta simboličkih dobara.

Muči me pomisao da se nešto bitno dogodilo s tom prezentacijom Dalmacije ili hrvatskog Mediterana u zadnjih desetak godina. A to mi je, iskreno govoreći, puno važnije od toga je li se stvarno fizički mijenjao prostor s obzirom demografske ili urbanističke značajke, jesu li gradovi koje nikad nisam upoznao još uvijek tamo gdje ih zamišljam. Mi smo ionako, kako kažu teoretičari, okruženi stvarnošću kao diskurzivnom konstrukcijom. Mi živimo prostor kao reprezentaciju koja ovisi o društveno-kulturnom kontekstu, promatraču, ideološkim naslagama.

Je li se onda promijenio društveno-kulturni kontekst ili i ja kao promatrač koji je preseljenjem postao i fizički vezan uz područje na koje se oslanja imaginarni prostor Dalmacije? Mogu govoriti o promjeni prostora, pardon, o promjeni doživljaja prostora zahvaljujući modernim spacijalnim teorijama. Zahvaljujući njima, mogu argumentirano govoriti o prostorima koje sam kreiram, čije granice mijenjam, kojima dodajem različite karakteristike i doživljavam na svoj način. I da sve to zajedno bude, da skratim - moja Dalmacija, a da mi se istovremeno živo fućka od kuda do kuda se proteže ona kao tradicionalno shvaćeni 'kruti' prostor. Samo, imaginarni prostor se može i oteti, promijeniti karakteristike zbog različitih interpretacija koje sam pokupio i nesvjesno pripisao toj zamišljenoj slici. Tako je ono što sam smatrao prednošću razložilo imaginarni prostor Dalmacije na dvije gotovo nespojive prezentacije. Između njih se otvorio jaz koji više ne mogu zatvoriti.

Netko ili nešto je nemilosrdno stvorilo rascjep u ugodno zamišljenom svijetu koji sam, barem sam tako mislio, uspješno ogradio. Od idealnog prostora sa razglednica i reklama osamdesetih godina prošlog stoljeća, sada se ne mogu osloboditi slike prostora netolerancije i beznađa.

Što se to dogodilo s promjenom karakteristika Dalmacije kao imaginarnog prostora kada se turistička zajednica tako lijepo trudila da zadrži predodžbu o njoj kakve nam sugeriraju njihove razglednice? Borovi, pijesak, more, suncobran, mir, zadovoljstvo i opuštenost. Broj noćenja koji se povećava iz godine u godinu govori da ta mentalna prezentacija još uvijek funkcionira, samo je pitanje u kojim slučajevima i na koji period. Čini mi se da je situacija danas takva da se dotična razglednica može shvatiti samo kao ironijsko pozicioniranje. Ali, za dekodiranje ironije potrebne su određene kvalifikacije, ili, još gore, neugodno iskustvo koje će vam sugerirati drugačije čitanje. Utopijska slika nepovratno je demolirana, preživljava još samo u svijesti maksimalno-pet-noćenja-turiste. Ono što su zajedno kreirali filmska i reklamna industrija, mediji te književnost na kraju je srušila sama književnost. I to iznutra, književnim stvaralaštvom suvremenih dalmatinskih pisaca kao jedinim kritičkim glasom koji se odvažio izreći neugodnu istinu.

Kakva je onda slika Dalmacije prije devedesetih, ako te kobne godine postavimo kao proizvoljnu granicu? Vrlo mali postotak ljudi bi ostao izvan skupa za koji bih rekao da je njegovu sliku Dalmacije prije te granice proizvelo čitateljsko iskustvo oblikovano oko četiri najfrekventnije točke: Pavla Pavličića, Slobodana Novaka, Vjekoslava Kaleba i naravno Miljenka Smoje. Iako polazim od osobnog iskustva, činjenica da se radi o kanonskim autorima (dakle, dio su obavezne lektire) i općim mjestima popularne kulture, moguće je izvesti i generalizirajuće zaključke.

Svima nam je poznat junak Pavličićevog romana "Koraljna vrata" koji na dalmatinskom otoku nalazi spasonosni odmak od zagrebačke stvarnosti. U maniri kriminalističkog zapleta, ležerna, lirska, ali monotona otočka kulisa pretvara se u poprište fantastičnih obrata vezanih uz izgubljena pjevanja Gundulićevog "Osmana" čiji listovi imaju ljekovita svojstva. Dalmatinski prostor u ovom tekstu nije samo bijeg od surovog Zagreba, nego i prostor koji krije avanturu, te mogućnost za spoznaju o nekim temeljnim umjetničkim i životnim načelima. Ako u tom prostoru i ima smrti, ona je sterilizirana diskurzom legende i atmosfere tajanstvenosti, dok je smrt drugih prostora, također spomenutih u tekstu, rezultat prizemnih nagona (na primjer, dječakova majka koja u Banja luci sjekirom ubija ljubavnika).

I glavni junak Novakovog romana "Mirisi, zlato i tamjan" je zagrebački rezignirani intelektualac koji se vraća na neimenovani otok, doduše u sjevernom Jadranu, brinuti se za bolesnu i staru Madonu. U toj sumornoj, ali privlačnoj, atmosferi otočke izoliranosti i usporenosti, čovjek je prisiljen raščistiti račune sa sobom. Tako su ljekoviti morski krajolici, koji nose onaj unutarnji mir potreban za takvu vrstu oporavka, kupanje i presvlačenje postali dio ritualnih obreda pročišćavanja od malodušnosti, pesimizma, ali i ideološke zatupljenosti. Čak i u toj atmosferi raspadanja Madoninog tijela, glavni junak nalazi novi smisao za život i poticaj za nove početke.

Dalje od otoka i obale, dublje u unutrašnjosti Dalmatinske Zagore, također sastavnice dalmatinsko toposa, odvija se radnja pripovijetke upisane u kolektivno pamćenje svih srednjoškolaca - "Gosta" Vjekoslava Kaleba. Mirno i nepomućeno trajanje na na kratko uzburka posjeta nenajavljenog gosta, psa čudnih navika. Zanimljivo, taj element priče je u kontrapunktu s nezgodnim položajem jedne od ukućanki koja ima probleme u razvoju, kao prigušenim elementom koji bi mogao narušiti utopijsku sliku. A kada smo kod dalmatinske idile i utopije, nezaobilazan je imaginarni prostor koji je Miljenko Smoje kreirao kroz svoje djelo "Kronika o našem Malom mistu", te ga nastanio karikaturalnim prikazima osebujnih likova s njihovim živopisnim dijalozima. Tako je izgradio pozornicu tipiziranih, ali upečatljivih, likova koji sudjeluju u konstrukciji stereotipa o mediteranskom temperamentu optimističnog svjetonazora.

Ono što povezuje navedene primjere i time uspostavlja temelje za konstrukciju imaginarnog prostora prije devedesetih jer specifičan doživljaj prostora izvan vremena, zarobljene utopije estetiziranih opisa krajolika u kojem su amortizirani svi potencijalni destabilizirajući elementi; i povijesni prevrati, i društveni poremećaji, i osobne tragedije. To je krajolik koji ne samo da amortizira moguće posljedice, nego i posjeduje ljekovita svojstva za one koje su se već dogodile u drugim prostorima. Također, Dalmacija je prostor razrješenja unutarnjeg sukoba ili razračunavanja sa samim sobom - mjesto na kojem su mogući novi počeci. Ako u taj idilični prostor i prodru neki strani elementi (smrt, nesreća, bol), onda su ovijeni velom tajne ili legende, te tako cijepljeni od destabilizirajućeg potencijala.

Očito je Mediteran (za razliku od Balkana kao prostora potpuno suprotnog predznaka) diskurzivno proizveden kao imaginarni prostor. Nekada je on, vjerojatno zahvaljujući i čitateljskom iskustvu kroz navedena djela, bio shvaćen kao prostor tolerancije i razumijevanja, smirenja i izlječenja, što je prezentacija koja je zadnjih desetak godina podvrgnuta radikalnoj transformaciji.

Ako se i prezentacija koja je dominantna u kulturnom prostoru mijenjala, uvijek će biti onih nostalgičara koji će se držati njene izblijedjele slike. Zadnji izdisaji Dalmacije kao utopije preostali su samo još u tekstovima, nazovimo ih, autsajdera. Primjera je mnogo, ali držat ću se pojednostavljene situacije i dva svojevremeno aktualna primjera - Miljenka Jergovića i Slavoljuba Stankovića. Kada bi se u svom tekstu zapleo u nerazrješiva pitanja koja proizlaze iz hibridnih identitetskih konstrukcija, kaosa ostataka starih, tuđih, te novih elemenata identiteta, Jergović bi pobjegao u prostor Dalmacije gdje takve napetosti popuštaju; ako već nije moguće razrješenje, onda će barem dobro doći popuštanje napetosti u zemlji mirisa lavande i soli.

Slavoljub Stanković u svom romanu znakovitog naslova "Split" pokazuje natruhe destrukcije utopije, procesa koji će zahvatiti suvremenu hrvatsku književnost te u meni kao konzumentu te i takve književnosti transformirati imaginarni prostor Dalmacije. Kod Stankovića je to prostor droge, ratnih posljedica i netrpeljivosti, ali u cjelini ponovno prevladava utopijski diskurz. Naime, u njemu Stankovićev glavni junak rješava obiteljsku dilemu i pronalazi brata. Dalmacija je ponovno prostor s razglednice - ugodni prostor lijepih uspomena, ljekovitih i terapijskih učinaka.

Iako se zadnjih desetak godina suočavamo s različitim pokazateljima koji zahtijevaju kritičniji pristup društvenoj realnosti, utopijski diskurz i dalje je prisutan. Bez obzira na homofobične ispade, kamenovanje pripadnika gay populacije, netolerantne propovijedi s oltara, kao i gradonačelnikove govornice, maloljetnički alkoholizam i ratne zločine, i dalje se pokušava održati uljepšana slika iz dva smjera: sustavnom medijskom prezentacijom, ali što je još značajnije - samom javnošću kojoj idila dođe kao obrambeni mehanizam. Javnim prostorom dominiraju oblici mentalne higijene - ublažavanje problema humorom, utopijsko-nekritičkim pristupom kojeg simbolizira čuvena izjava 'ko to može platit' i autodestruktivnim nezrelim ispadima koje sažima izjava 'ovog nema nigdi, najluđi grad na svitu'.

Jasno, kako nas uče teoretičari kulture, dominantni diskurz potiskuje alternativne, pa nositelji kritičke misli završavaju u formi grafita na zidovima srama, u prizorima karikaturalnih crta i ksenofobičnih naslova. Činjenica da takvi grafiti ostaju mjesecima na gradskim ulicama (micani su jedino u području plaže s plavom zastavom) govori mi da se ne radi o pojedinačnom ispadu, nego ilustraciji javnog mijenja. U takvim okolnostima kritički stav nije dobrodošao. On jedino za sada preživljava - u književnosti.

Ako se hrvanje s tom štetnom utopijom premjestilo u sferu književnosti, onda su glavni protagonisti novog sporta upravo dalmatinski pisci, te jedan pridruženi član kojem je već duže vrijeme stalna adresa u Splitu. Jurica Pavičić, Boris Dežulović, Olja Savičević Ivančević, Tanja Mravak i Renato Baretić. Za početak dovoljno, iako bi se moglo naći još imena i tekstova. Budući da se radi o medijski eksponiranim i nagrađivanim autorima, njihove je glasove teško ignorirati, a time je i transformacija učinkovitija.

Čini mi se kako je prvo nagrizanje utopije nastupilo objavljivanjem romana "Ovce od gipsa" autora Jurice Pavičića. Slika koju mi autor u tom tekstu sugerira daleko je od fotografije s razglednice. Skupina junaka u tom tekstu, povezana zajedničkim ratnim iskustvom, odluči jedne večeri priprijetiti svojim sugrađanima, Splićanima srpske nacionalnosti, gdje dolazi do slučajnog vatrenog okršaja i ubojstava, te preživjelog malodobnog svjedoka uz kojeg je vezan daljnji tijek radnje. Tekst otvara potisnute teme ratnog profiterstva i kriminala, mržnje na nacionalnoj osnovi, te korumpiranosti policijskog i političkog sustava.

Brutalno naturalistička i bolno istinita zbirka pjesama Borisa Dežulovića "Pjesme iz Lore" govori o mučenju pripadnika srpske nacionalnosti u vojnim prostorijama Lore. Tekst koji djeluje emocionalno razarajuće, bez obzira s kakvom postojećom prezentacijom dalmatinskog prostora mu pristupate. Stihovi koje autor niže su poput sječiva koje zarezuje meke naslage tkiva preko potisnute i nepriznate istine. Možda najsnažniji tekst koji razbija dalmatinsku utopiju otvara temu koju se nitko ne usudi izložiti niti u jednom mediju. Njihovo djelovanje je ionako obilježeno snažnom političkom cenzurom. Dežulović je sam rekao za knjigu da je to zavičajna zbirka po školskoj definiciji - naš zavičaj nije arkadija iz turističkih brošura, nego upravo ta nesretna Lora, mračni logor na kraju grada za koji, tvrdimo i dalje, nismo znali niti danas želimo znati.

Kada smo ponovno kod razglednica, zanimljiva je i ona koju nam kreira Renato Baretić. Njegov "Hotel Grand" nije moderno i uređeno apartmansko naselje, spa centar ili rustikalni hotelčić u zabačenoj uvali, nego objekt čiji su gosti izbjeglice i prostitutke, lokalni moćnici koji, osim što koriste spomenute usluge, privatno popunjavaju budžet švercom i pljačkama.

Olja Savičević Ivančević objavljuje roman "Adio, kauboju" čija se recepcija odvija u nevjerojatno podudarajućim okolnostima - tekst o zlostavljanju maloljetnika zbog različitosti i profesora zbog homoseksualnih sklonosti postaje i te kako aktualan u gradu u kojem se upravo odvija Parada ponosa na kojoj je mala skupina različitih doslovno kamenovana. Ovog puta književnost nije bila usamljena u svom nastojanju da upozori na potisnuti problem, mediji su prihvatili kritički diskurz jer je on u to vrijeme osiguravao nakladu. Nakon što je senzacija splasnula, ostao je gorki talog o definitivnom rastakanju utopijskog diskurza, ali i o nespremnosti i bezvoljnosti da se dalje poradi na prevenciji problema edukacijom i aktivizmom. Mediji su prekinuli kratki i slatki brak, ostala je samo književnost na prethodno zacrtanom pravcu. Roman je i dalje živio među čitateljima.

Negdje u isto vrijeme izlazi i zbirka priča Tanje Mravak, cijenjena i nagrađivana, koja sužava područje interesa na odnose muškaraca i žena okovane krutom patrijarhalnom matricom. Po tradicionalnoj obiteljskoj idili pohvatala se dalmatinska ruzina - ona se razotkriva kao talačka situacija u zatvorenim domovima gdje ne postoji mogućnost za razumijevanje i zajedničku sreću. Od zavičaja, preko ulice, do obitelji i ljubavnih odnosa - demolirane su sve razine jedne utopijske projekcije.

Navedeni primjeri pokazuju kako se na području književnosti konačno urušila jedna prezentacija s dugom tradicijom. Oni govore o Dalmaciji kao prostoru diskriminacije, netolerancije, kriminala i nasilja. Desetljećima duga praksa reprodukcije utopijskog diskurza o Dalmaciji konačno je podvrgnuta ozbiljnijem propitkivanju i trenutačno se urušila pod tim naletom demistifikacije. Čitajući spomenuta djela dobivam dojam da su pisci odlučili obračunati se s tim ostacima na svom terenu, kad već mediji nisu zainteresirani, akademski krugovi ravnodušni, a javnost nespremna prihvatiti činjenice i odustati od zadnjeg utopijskog mjesta koje je preostalo nakon tranzicije i društveno-političkih previranja.

Kada su nam već materijalni uvjeti ugroženi, imaginacija je zadnje čega se odričemo. Utopija umire zadnja. Bez obzira koliko nas možda ona kočila da napravimo konstruktivni pomak.

*** Uz pristanak autora preneseno iz emisije "Pojmovnik postjugoslavenske književnosti" (Hrvatski radio, Treci program).

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –