U "Semiotici kazališta" temeljito se, iscrpno i pregledno obrađuje tema kazališnoga koda: kao sustav, kao norma i kao govor. Prvi dio, "Sustav kazališnih znakova", ispituje niz različitih sustava znakova unutar predstave (jezični, mimički, gestički...) pri čemu posebnu pozornost privlači pojava glumca kao znak. Cilj ove raščlambe je odgovoriti na pitanje osobitosti kazališnoga znaka i protumačiti pojam teatralnosti. U drugom dijelu, "Od umjetnog do prirodnog znaka", autorica se bavi kazalištem baroka i prosvjetiteljstva da bi pokazala kako se od sustava dolazi do norme, te nudi nove načine za pisanje kazališne povijesti.

Treći dio, "Izvedba kao tekst", propituje kazališni kôd kao govor, odnosno bavi se odnosom teksta i izvedbe te problematizira tradicionalnu dominaciju dramskoga teksta nudeći izvedbu kao kazališni tekst. Na taj način čitatelja postupno vodi prema kinezičkom kodu dramskog kazališta, prema sustavu ekstralingvističkih, neverbalnih znakova pomoću kojih je u svakom dramskom tekstu na neki način već upisana njegova izvedba. Drugim riječima, u nizu primjerima potkrepljenim cjelinama izvodi se pomak od dramskoga teksta prema kazališnom diskurzu.

Iz recenzije Marije Paprašarovski

Ime Erike Fischer-Lichte jedno je od najuglednijih i najutjecajnijih imena europske teatrologije, a taj je ugled steklo upravo ovom knjigom. Kao što i sama autorica u predgovoru trećem izdanju napominje, knjiga je još devedesetih proglašena "klasikom": kazalište drži specifičnim medijem koji, za razliku od ostalih na kojima se ogledavala snaga semiotičkog instrumentarija, angažira kulturu u cijelosti, kao njezino "udvostručenje".

Osim što knjiga naravno uvodi u komunikacijsku narav kazališnog fenomena i moguće tipologije njegove znakovne polifonije, posebnu pozornost posvećuje glumcu, kao primarnom poprištu diskusije o "prirodnim" i "umjetnim" znakovima, a i povodu za kazališno-povijesnu digresiju u jedan od krucijalnih perioda profesionalizacije glumačkoga posla, razmeđe baroka i prosvjetiteljstva, digresiju koja predstavlja razmjerno rijedak izlet onkraj poslovična semiotičkog ahistorijskog univerzalizma, zbog kojega se ovaj nauk katkad izlagao kritici, što je pak naposljetku brojne semiotičare kazališta – pa i samu autoricu – odvelo u pravcu interkulturalističkih korekcija.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.