Gotovo je nemoguće dovoljno naglasiti važnost Baudelaireova "Cvijeća zla" u kontekstu povijesti svjetske književnosti i njegov, doslovce, nemjerljiv utjecaj. Baudelaire je na velika vrata uveo u književnosti dotad nezamislive teme kojima su pristupali tek poneki njegovi prethodnici (primjerice, veliki mu uzor E. A. Poe), ali, uglavnom, "u širokom luku". Ako na toj razini promatramo zbirku kao primjer svojevrsne estetike ružnoga, ostajemo zapanjeni načinom na koji je Baudelaire šokantne slike s ruba života zaogrnuo u ruho pjesničkog savršenstva, kako je čudesnom ljepotom riječi spojio čulnost i duhovnost, nevinost i nasilje, ljepotu (cvijeće) i zlo.

Pišući 1903. o Baudelaireu, A. G. Matoš nije krio oduševljenje "Cvijećem zla": Baudelaire je tu izmagijao čudo nepoznato najpoznatijim teorijama: da najljuću bol, najveću negaciju pretvara u harmoniju, u poeziju... Mislim da je Cvijeće zla jedno od najvećih djela prošlog vijeka...

Po izlasku zbirka je ozloglašena kao »uvreda javnome moralu« te je ubrzo bila i zabranjena; isprva podržana tek od nekolicine oduševljenih poklonika, poslije autorove smrti dobiva sveopće priznanje, a pjesnik od ignoriranog "bludnika" postaje klasik. Danas Baudelaireova poezija ne djeluju toliko skandalozno kao u vrijeme kad je nastala, na popisu je školske lektire, a njezina svejednaka modernost u svakoj novoj generaciji pronalazi odane sljedbenike.

Nema dvojbe da će i njima, ali i čitateljima koji su se već upoznali s ovom začudnom i lijepom knjigom, nova obzorja otvoriti nadahnut prijevod našega prevoditeljskog velikana Vladimira Gerića, i to svih pjesama "Cvijeća zla", onih "dopuštenih" kao i onih "zabranjenih". 

Charles Baudelaire (Paris, 9.4.1821. - 31.8.1867.), jedan je od najvećih francuskih pjesnika, najvažniji prethodnik gotovo svih preobražaja pjesničkog izraza od simbolizma do naših dana. Tijekom samotnoga djetinjstva u rodnom Parizu i teške traume izazvane preudajom voljene majke u preosjetljivu Baudelaireovu psihu uvukle su se klice sjete, tjeskobe i bunta koje će bujati i razarati ga cijeloga života. Sablazan i zgražanje koje je svjesno pobuđivao vrlo izazovnim, razuzdanim vladanjem u učmaloj građanskoj sredini zabavljali su ga i nagonili da svoj takozvani 'sotonizam' uvije u što izazovniju i skandalozniju pozu.

U umjetničkim krugovima Pariza, pogotovu boemskim, sklapa mnoga poznanstva, ali istodobno objavljuje i uspjele likovne recenzije, surađuje s književnim časopisima. Ali je Baudelaire u izboru motiva, izraza, jezika, ugođaja i atmosfere potpuno nova i izvorna pjesnička ličnost. Među modernim pjesnicima prvi je prikazao sumornost urbanih situacija i perspektiva, obrađujući njihove potpuno nove, ali i šokantne, dotada nezamislive motive.

Zbirka "Cvjetovi zla" (1857) značila je pravu senzaciju u tadašnjim krugovima. Pjesniku je donijela nešto slave ali i sudski proces zbog povrede javnog morala. U pjesmama je Baudelaire zapravo želio dati nov osjećaj ljepote, duboko vjerujući da ona svoju vlastitu domovinu nalazi tek s one strane vidljivog i mogućeg, u duhovnome. Međutim, nije se skanjivao pjevati o mrcini koja trune, o lezbijkama, onemoćalim staricama, smrtonosnim ljubavnim zagrljajima, obamrlosti duha, besmislu, o vrlini grijeha i obmane, ništavilu.

"Cvjetovi zla" su stvorili nove nove, neslućene vidike i mogućnosti razvoja pjesničkog izraza. Nakon preuranjene smrti, izazvane krajnje neurednim životom, sabrani su i objavljeni njegovi mnogobrojni rasuti radovi, kritike, članci, prikazi, pjesme u prozi...
 
Umro je neshvaćen i razočaran.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.