Slavoj Žižek piše da bi "trebalo ispraviti Adorna: nije poezija nego proza ta koja je postala nemogućom poslije Auschwitza. Poetsko prisjećanje na nepodnošljivu atmosferu logora mnogo je vjerodostojnije negoli realistička proza koja u tome ne uspijeva." Marko Pavlovski ne piše, naravno, svoje stihove iz perspektive doživljenoga, nego izvanredno uspješno čuva u svome poetskome pismu jasne tragove najužasnijega događaja u svjetskoj povijesti, imajući prije svega na umu sudbine tzv. "maloga čovjeka".

Vremensku distancu između dogođenoga i današnjice Pavlovski koristi na poetski doista intrigantan način – strahote zauvijek ostaju strahote i tu doista vrijeme ne teče, nego se neprestano zgušnjava u crnu rupu vječne traume, te ne posve eksplicitno, ali potpuno pogođeno postavlja i propituje krucijalno pitanje današnjega potpuno ravnodušnoga vremena.

U "Izletu u Dachau" nema tolerancije za "zaluđene", za one koji "nisu znali", za one koji se "kaju" s debelom figom u džepu. Ona otvoreno mrzi – mržnju samu. Zato i jest tako britka – upravo onakva kakvu vrijeme u kojemu živimo i zaslužuje. Samo nemojte, ako ponovno netko nekome bude vezao vrpcu oko ruke ili prišivao i ne samo židovsku zvijezdu na vidno mjesto, kazati kako, eto, niste znali.

Delimir Rešicki

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.