Poznati francuski romanopisac, pjesnik i esejist Raymond Queneau između 1924. i 1929. pripadao je nadrealističkom pokretu. Duhovit u smislu crnog humora, zaokupljen jednako matematikom kao i sudbinom francuskog jezika, okorjeli antidijalektičar i antifilozof, racionalan duh velike kulture i pronicljivosti, sretno je spojio elemente mislioca i stvaraoca.

Njegovo je djelo jedinstven eksperiment, nesmiljena igra jezikom, o čemu svjedoče i briljantne "Stilske vježbe" ("Exercices de style", 1947) gdje parodira 99 načina pisanja (od najsloženijih postupaka pa do telegrafskog stila). Svjestan svog umijeća, on s užitkom i bez hvastanja raspravlja o složenoj konstrukciji vlastitih romana, u kojima se burleskne situacije izmjenjuju s preostalim elementima nadrealističkih duhovnih arabesaka.

Književni se jezik zamjenjuje kolokvijalnim, sintaksa se vlada po novim zakonima, vokabular se značajno pomlađuje, a pravopis odražava revolt protiv tradicije. Likovi-marionete pomalo krutih artikulacija kreću se po turobnim predgrađima; njihovo ponašanje, nepredviđena zbivanja, nagle promjene, prerušavanja, sve to podsjeća na prve dane nijemog filma i izaziva, s piščevim komentarima, slatko-gorak smijeh i čuđenje. U njegovoj su lirici rijetke neposredne emocije, premda otpor prema kulturnoj baštini stvara pjesme pune misaonog sadržaja i nekonvencionalnih slika.

Od romana treba spomenuti "Pasji zub" ("Le Chiendent", 1933), "Odile" (1937, roman o nadrealističkom pokretu kako ga je Q. vidio), "Zazie u metrou" ("Zazie dans le metro", 1959) i "Plavo cvijeće" ("Les Fleurs bleues", 1965).

Lirske su mu zbirke "Hrast i pas" ("Chene et chien", 1937), "Ako tako misliš" ("Si tu fimagines", sabrane pjesme za razdoblje 1920—1951, 1951) i "Pas s mandolinom" ("Le Chien a la mandoline", 1958).

U Pariz je došao 1920. na studij filozofije. Sudjelovao u nadrealističkom pokretu od 1925. do raskida s A. Bretonom 1930. Bio je jedan od osnivača i voditelja znamenite Gallimardove enciklopedije «Encyclopedie de la Pleiade». Tijekom 1950-ih radio na filmu. Iz nadrealističkog je razdoblja zadržao sklonost crnom humoru i igri riječima te otpor prema autoritetima.

U potrazi za novim jezikom, "neofrancuskim", koji bi bio "neiscrpan i nepredvidiv", zagovarao je jezičnu revoluciju koja bi se trebala zbiti na razini rječnika, pravopisa i sintakse. U namjeri da razbije gramatičke i stilske dogme te naglasi da je jezik u trajnom nastajanju, svoj rječnik prožima neologizmima, onomatopejama, riječima iz govornoga, pučkog jezika i dr.

Inovatorski odnos prema jeziku doveo ga je do drukčijeg stava prema književnosti, što je potaknulo osnivanje skupine L'OuLiPo (Radionica potencijalne književnosti). Njezina je zadaća stvaranje novih poetskih i romanesknih struktura, a u svoje redove privukla je G. Pereca i I. Calvina.

Prvi roman «Pasji zub» (1933) je odmah polučio veliki uspjeh kod kritike i čitatelja. Slijedi priča «Odile» (1937), roman u stihovima «Hrast i pas» (1937), romani «Moj prijatelj Pierrot» (1942), «Zazie u metrou» (1959), «Osjetljivi cvjetići» (1965), «Ikarov let» (1975), pjesničke zbirke «Mala prijenosna kozmogonija» (1950), «Pas s mandolinom» (1958), «Prolaziti ulicama» (1967), «Osnovna pouka» (1975).

Najpoznatije mu je djelo «Stilske vježbe» (1947), u kojemu je na 99 načina ispripovijedao priču iz crne kronike.

Prevedene na mnoge jezike, često su s velikim uspjehom prikazivane na kazališnim pozornicama širom svijeta. Queneau je u svojem djelu ujedinio stilske, lingvističke i poetske akrobacije, klasičnu tradiciju i poetski realizam prožet humorom, te stoga zauzima posebno mjesto u književnosti 20. stoljeća.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.