Primajući 1961. godine u Stockholmu Nobelovu nagradu za književnost, Andrić je u prigodnom govoru «O priči i pripovijedanju», koji ima sve odlike male poetičke rasprave, posebno istaknuo etičku dimenziju naracije: bez obzira opisuje li sadašnjost ili prošlost, ili se zalijeće u budućnost, pripovjedač mora u svome poslu biti slobodan, no zato mora snositi moralnu odgovornost za ono što priča. I bez obzira na oblik ili temu priče, dopušteno je, piše Andrić, poželjeti da ona »ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha«. Naglašujući da pričanje znači trijumf poezije nad historijom, govor završava efektno poentiranim zaključkom da pripovjedač i njegovo djelo ne služe ničemu ako ne služe čovjeku i čovječnosti.

Pričanje legendarne Šeherezade u Tisuću i jednoj noći zavaralo je njezina krvnika Šahrijara i spasilo joj život. Andrićevo pripovjedačko umijeće omogućuje nama, čitateljima, produljivanje iluzije života i trajanja, zavaravanje straha pred ponorima egzistencije, potpuno ovladavanje zbivanjima, snalaženje u turbulentnim vremenima i na ovim poviješću zasićenim prostorima. Veličanstvenu, čudesnu pripovjedačku građevinu koju je skladnim, kao iz kamena isklesanim riječima godinama pomno gradio Ivo Andrić prispodobiva mostovima koje je gotovo opsesivno opisivao: stvaralac je fizički nestao, ali ostalo je njegovo djelo kao simbol svladavanja kaotičnih sila i otpora ljudskoj ograničenosti.

U Andrićevu stvaralaštvu metaforička igra višestruko povezuje priču i most. I priča i most služe komunikaciji, teže prema »drugoj obali« i tek na njoj dobivaju svoj pravi, izmirujući smisao. I priča i most svladavaju nered, prazninu, smrt i nesmisao. I na kraju: i most i priča simbolično povezuju prošlost i suvremenost, povijesno pamćenje i aktualni govor današnjice. U eseju «Mostovi», napisanom tridesetih godina, Andrić će napisati da su mostovi važniji od kuća i svetiji od hramova jer »ne služe ničem što je tajno ili zlo«. (Iz predgovora)

Nemecov esej i antologičarski izbor iz djela Ive Andrića vrhunac je njegova promišljanja o piscu koji je za hrvatski identitet vezan podrijetlom, naobrazbom i književnim počecima. Portretirajući je Andrića kao pisca 'velike sinteze', idealnog spoja tradicije i moderniteta, Nemec potanko osvjetljava izvore njegove poetike kao i njegove tematske opsesije: Bosnu kao 'zemlju mržnje' i prostor na kulturnoj i civilizacijskoj razdjelnici.

Iz Andrićevas opusa čudesne ljepote i stilske uravnoteženosti Nemec se odlučuje za romane «Travnička hronika» i «Prokleta avlija», novele «Priča o vejzirovom slonu», «Æorkan i Švabica», «Mustafa Madžar», «Ljubav u Kasabi», «Kod Kazana», «Trup», «Čudo u Olovu», «U musafirhani», «Most na Žepi», izabrane pjesme i lirske proze iz zbirki Ex ponto i Nemiri.

Ivo Andrić rodio se selu Dolac pored Travnika. Djetinjstvo je proveo u Višegradu gdje je završio osnovnu školu. U Sarajevu je završio Veliku gimnaziju, a zatim studira na sveučilištima u Zagrebu, Beču, Krakovu i Grazu, gdje je 1924. doktorirao. Od 1921-41., s kraćeim prekidima, obavlja diplomatsku službu za Kraljevinu Jugoslaviju u mnogim europskim središtima (Rim, Bukurešt, Bruxelles, Ženeva, Trst, Graz, Madrid, Marseille, Pariz). Drugi svjetski rat proveo je povučeno u Beogradu ne dozvoljavajući bilo kakvo štampanje i objavljivanje svojih djela. U isto vrijeme piše svoja najbolja djela, koja će kasnije doživjeti veliku popularnost i van granica zemlje. 1961 godine dobiva Nobelovu nagradu za književnos za "kompletno književno djelo o historiji jednog naroda", sa romanom “Na Drini ćuprija” (1945), kao vrhuncem tog djela.

Književnu karijeru započeo je kao pjesnik, objavljujući svoje prve pjesme kao student u hrvatskim književnim časopisima. 1914. bio je pripadnik pokreta Hrvatska mlada lirika. Nakon rata mu izlaze i prve zbirke pjesama “Ex ponto” (Zagreb, 1918), “Nemiri” (Zagreb, 1920) a potom i pripovijest “Put Alije Ðerzezla” (1920). Od 1920. počinje njegova nova stvaralačka faza: odlazak u Beograd koji obilježava postupni prelazak na ekavicu te udaljavanje od hrvatske književnosti. No pripovjest “Put Alije Ðerzeleza” (1920), sve novele iz prve zbirke (Pripovetke, 1924) i gotovo sve iz druge novelističke zbirke (Pripovetke, 1931) pisane su ijekavicom, a tek u trećoj (Pripovetke, 1936) i nadalje, dosljedno upotrebljava ekavicu.

Rane novele tematski su usmjerene na prošlost Bosne, a tek u zbirkama nakon 1945. tematski se približava suvremenosti s likovima iz gradske sredine: “Lica” (1960), “Žena na kamenu” (1962), “Staze. Lica. Predeli” (1963).

Posljednja faza njegova stvaralaštva uključuje i njegova najpoznatija i najopsežnija djela, romane “Na Drini ćuprija“ (1945) i “Travnička hronika“ (1945) koji su nastali za vrijeme njegove samonametnute izolacije za vrijeme II svj. rata, te po mnogima nejgovo najznačajnije ostvarenjem toga razdoblja, dulju pripovijest "Prokleta avlija" (1954) i slabije uspješan roman “Gospođica” (1954). Posmrtno mu je objavljen nedovršeni psihološko-povijesni roman“Omer-paša Latas“ (1976), te knjiga ispovjedno-meditativnih tekstova “Znakovi pored puta” (1976).

Jedinstven u svojem stvaralačkom razvitku oblježio je ne samo srpsku modernu prozu nego je njegov opus ključno ugrađen i u hrvatsku te bosansko-hercegovačku pripovjedalačku tradiciju.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.