Novih dvanaest mediteranskih storija iz pera StjepaMartinovića – književnih slika južnodalmatinskoga, dubrovačkog i konavoskog podneblja, vremenski protegnutih od antike do 21. stoljeća – nose osebujan zajednički nazivnik: iskustveno-vrijednosni i mentalitetski
ambijent u kojem njihovi protagonisti žive svoje neponovljive i, u isti mah, arhetipske živote.

Bilo da je riječ o propovjedniku trihotomije – hereze što, političkom manipulacijom, postaje ideologijom posljednje pobune Ilira protiv rimske vlasti u Dalmaciji – ili emigrantu iz druge polovice 20. stoljeća, njihov je sudbinski kod zajednički: riječ je o usudu koji istodobno nadahnjuje i fatalistički usmjerava, sputava svojim nepremostivim međama i oslobađa kreaciju kao odgovor na nevolju, prokletstvo, smrt samu...

Stoga su Martinovićeve priče – koliko god im jezik i stil bili namjerno prilagođeni auri vremena u kojem se zbivaju – besprijekorno moderne, itekako čitljive u suvremenom kontekstu dilema pojedinaca i zajednica u svijetu posijanu ultimativnim kušnjama.

Ovih dvanaest storija hommage su upravo Vječnom Mediterancu, homo prudensu i homo ludensu, tvorcu posve osebujne priče posve osobita dijela univerzuma, koji redovito ostaje bez orijentira u svijetu što ga sâm stvara od pradavnog praskozorja svoje civilizacije.

***

Stjepo Martinović (Duba Konavoska, 1945.), po obrazovanju filolog i politolog, a po vokaciji (i dvjema trećinama radne biografije) novinar, dugogodišnji reporter, komentator i urednik u izdanjima nekadašnje Vjesnikove kuće, beletristike se latio tek u ranima (svojim) šezdesetim – da ne bi, kako sâm objašnjava utjecanje Kaliopi i Polihimniji, nezabilježene ostale stotine priča što ih je čuo ili na druge načine o njima doznao, a koje je desetljećima “nosio u glavi” da bi im jednom (možda) podario pisano ruho.
 
Već prvom zbirkom pripovjedaka "Oči svete Lucije" Martinović je – kako stoji u obrazloženju nagrade „Slavić“ za 2009. godinu – podigao literarni spomenik ljudima i regiji iz koje potječe, afirmirao slojevitost i kompleksnost konavoskog ambijenta... ispisavši iznimno vrijedan literarni prvijenac.

"Kap krvi s lovorova lista" treći je njegov naslov – nakon prvih sedam “konavoskih priča” i romana "Okovani snima" – kojim autor ispisuje svojevrsnu dužničku poslanicu onima od kojih je zapisane i interpretirane priče čuo i koji su mu prenijeli strast prema (jednako izgovorenoj i napisanoj) mediteranskoj storiji u kojoj se prelamaju vječni srazovi erosa i tanatosa

Stjepo Martinović rođen je 10. travnja 1945. u Dubi, u Konavoskim brdima. Osnovnu školu pohađao je u Cavtatu gdje upija znanja o moru i njime oblikovanim ljudima, spoznajući kulturnu tradiciju Sredozemlja i umijeće razumijevanja legende. Nakon gimnazije u Dubrovniku, studira u inozemstvu, završava 1970. filologiju u Beogradu, u Zagrebu se 1973. zapošljava u marketingu, a 1974. upisuje studij novinarstva. U kolovozu 1975. počinje raditi u Vjesnikovoj kući – kao reporter, urednik, komentator, gl. urednik... prvo u revijama, a potom, do kraja 1994. godine, u dnevniku Vjesnik. Od 1995. bavi se marketingom, da bi 2007. počeo pisati beletristiku i prevoditi s engleskog, njemačkog i talijanskog.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.