Stogodišnjica rođenja pjesnika Salvadora Espriua (rođen je u mjestu Santa Coloma de Farners 10. lipnja 1913.) prilika je – a i svojevrsna kulturna obaveza – da na hrvatskom dobijemo u cjelini njegovo najznačajnije djelo, svojevrsni spjev, „Bikovu kožu“ (La pell de brau). Ta je pjesnička knjiga odavno prevedena na mnoge jezike i otvorila je put u svijet katalonskome pjesništvu, kao što je i u samoj domovini (prvi put objavljena u travnju 1960. godine) probijala led knjigama na katalonskome jeziku, u razdoblju kad je taj jezik u Španjolskoj, za Francove strahovlade, bio praktički izvan javne uporabe, zabranjivan, priječen i u tiskovinama praktički onemogućivan.

„Bikova koža“ je izazvala najveći odjek i uspjeh i stoga što je bila shvaćena kao politički čin, kao gesta autorove neravnodušnosti i pokušaj razumijevanja s onu stranu nekadašnjih podjela, odnosno nadmašivanja neposredno promaklih povijesnih okolnosti u perspektivi dugoga trajanja i nekog solidarnog ljudskog zajedništva. Simbol Bikove kože odnosi se na zemljopisni oblik čitavoga Iberskog poluotoka, dugotrajno pritisnutog različitim oblicima diktature i represije.

Svoju katalonsku sudbinu – svakako, posebno dramatičnu – pjesnik ulančava u širi kontekst, a sasvim neslučajno egzodus nakon Građanskog rata (što je posebno pogodio katalonsku kulturu) vidi kao produžetak i nastavak izgona Židova iz Španjolske. Sklon proročkom viđenju i psalmodičnom govoru Espriu nadahnuće nalazi u starozavjetnim knjigama, te i svoj spjev izrazito obogaćuje situacijama i likovima židovske tradicije (uostalom, teritorij o kojemu govori naziva idiomatski i anakrono Sepharad).

Drugi razlog odjeka i uspjeha spjeva je u jasnoći i neposrednosti izlaganja, odnosno u shvaćanju riječi kao nositelja izravno učinkovita značenja, bez pretjerane hermetičnosti i suvišna ukrasa. Iza te prividne jednostavnosti, dakako, složena je stratifikacija eruditskih slojeva i stanovita latentna naracija epskoga zamaha. Na razini oblika Espriu koristi različite registre, s predilekcijom za domaću pučku baladu ili romancu s ulančanim brojnim asonancama. No poema je istodobno i dokaz kreativnog asimiliranja raznih poetskih tekovina iz svjetske baštine, od slobodnije shvaćenoga heksametra, whitmanovskog biblijskog stiha, pa do haiku i tanke.

Tonko Maroević

***

Salvador Espriu, punim imenom Salvador Espriu i Castelló (1913-1985) katalonski je pisac čija se stogodišnjica rođenja slavi 2013. godine. Pisao je na katalonskom jeziku, a etablirao se kao originalan pripovjedač svoje generacije, te su mu djela prevođena na strane jezike, međunarodno priznata i cijenjena. Pisao je poeziju, prozu, drame, a posebno se proslavio opusom 1960-ih godina. Godine 1955. njegova je zbirka „Konac labirinta” dobila nagradu Zlatno slovo (Lletra d’ Or), a od 1970. godine zaredala su se domaća i inozemna priznanja: Montaigneova nagrada Sveučilišta u Tübingenu (1970.), Časna premija Katalonske književnosti (1971.), Nagrada kritike za Veliki tjedan (1972.), počasni doktorati Sveučilišta u Barceloni (1980.) i onoga u Toulousi (1980.), zatim počasno građanstvo Arenys de Mar (1980.) i Santa Coloma de Farners. Nisu ga mimoišle ni nagrade grada Barcelone (1981. za knjigu „Stijene i more, plavetnilo“ – Les roques i el mar, el blau – jedino priznanje za prozu), pa Zlatna medalja Barcelone (1982.) i Zlatna medalja Generalitata (1982.).

U trenutku krize i vlast u Madridu namjerava mu dati Križ Alfonsa X., ali naš pisac uljudno no i odlučno odbija primiti to odličje. Godine 1984., malo prije smrti, primljen je u Književnu akademiju (Acadèmia de les Bones Lletres).

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.