Shvaćanje književnosti kao autonomnoga entiteta, predstavljalo je radikalni odmak od tradicijskoga sociopozitivističkog pristupa koji je do tada dominirao u hrvatskoj znanosti o književnosti, pa je Zagrebačka škola označila pobjedu nad ideološkim ili pozitivističkim pristupom.

Mićanović sofisticiranim, biranim riječima i pažljivo oblikovanim, zgusnutim rečenicama koristi vlastiti tekst kao tijelo različitih pripovjedača koji u "Danima" govore o svakodnevlju, o ljubavi, o putovanjima, o literaturi, o iskustvu jezika. Prikazuje se na taj način složeni odnos između tijela i pisanog teksta. On kroz niz subjektnih igara proizvodi pred očima čitatelja informacije o tjelesnosti...