Krajem ’83. jedan sam od 3000 vojnika u kasarni Kozara u Banjaluci. Skupno gledanje televizije. Odjednom, moja glava preko ekrana, najavljuje ploču ‘Krivo srastanje’. Ne sjećam se jesam li uopće znao da Stanislav radi omot, bio sam mu poslao svoju fotku iz vojne knjižice, on ju je kopirao, Đoni je vidio fotokopiju i rekao to je to, to je ‘Pukovnik i pokojnik’. Postao sam slavan u Kozari.

Sam čovjek je nepredvidljiv, neukrotiv, pun kontradikcija i slabosti, iz tog konflikta se rodi čudo, ne jazz nego Billie Holiday, Coltrane i Thelonious Monk, onda se to kasnije nazove blues, jazz ili apstraktni ekspresionizam. Apsoluti, kategorije i ladice postoje u teoriji i filozofiji, u svakodnevnici pojedinac uzme kramp i krampa.

Svoje će univerzume Žeželj graditi od sjena, aluzija, metafora, zaustavljenih pokreta, slutnji i apsurda - jezik će često stavljati na drugo mjesto, a nekad mu ni neće dati prostora – i takvima će im se, svakim novim stripom, uvijek ispočetka vraćati, nadograđujući sad ovaj, sad onaj detalj ne bi li, nekad u budućnosti, zatvorio gestalt i dobio kompletnu sliku svijeta pretočenog u strip.