Splitska Gradska knjižnica Marka Marulića ugostit će u petak, 20. prosinca pjesnika Antu Raosa s novom zbirkom poezije „Predgrađe vječnosti“. Predbožićnu porciju ljubavi, autor će poslužiti kroz stihove, uz moderaciju Marija Glavaša, vođenje programa Željka Maretića i glazbena intermezza...

Ne vjerujem u čovječanstvo, ali vjerujem u pojedinca. Čovječanstvo oduvijek ide k vragu. Fora je u tome što tamo i treba završiti. Svijet je postao pustinja, ovaj ljudski, a u toj pustinji mi tragamo za ljubavlju, za apsolutom, za bilo kakvim ispunjenjem. Potraga nije završena. Svaka je ljubav tužna. Tuga se prepliće sa sretnim trenucima, uvijek. Život je takav. Inače, ista je to potraga, neodvojiva....

Rijeke, planine, pustinje ono su što spaja različite svjetove, dvije obale, dvije pokrajine, dva rubna života, ono su što pruža ruke različitostima i ujedinjuje ih. Jednak princip, čini se, primjenjuje čovjek... oformi tako tijekom vremena nove i blistave šetnice, promenade i bulevare kao mjesta koja su centar života, a onda već u sljedećoj ili generaciji koja dođe poslije nje u tu gradsku, bulevarsku...

U poeziji ima itekako dovoljno mjesta za aktivizam, ali s njim treba oprezno, valja paziti da ne bi pjesme postale propagandni pamfleti, što se nerijetko znalo događati. Upravo to su zamjerali Sartreu i njegovim sljedbenicima, da to što pišu više nije ni književnost te da je etika posve izgurala estetiku. U četiri godine postojanja festivala Art Attack zaprimili smo svakakvih pjesama, ali smo isto tako svake...

Ne znam postoji li ono što nazivate književnim lobijima. No, svakako postoje neke preferencije, netko nekoga voli, a nekoga mrzi ili voli manje, a žiriji nagrada sastavljeni su od ljudi koji reagiraju ljudski. No, iz priča o kojima govorite stiče se dojam da su sve nagrade i svi natječaji namješteni, da nema ništa pošteno i da je sve dirigirano iz određenih centara. To naprosto nije tako. Moje je...

Pisanje je s jedne strane tezge mog života, kao balans onome s druge strane, programiranju, aplikacijama, tehnici. To što su s dvije strane i što u jednome nalazim odmak od drugoga ne znači i da se mogu (i želim) udaljiti od onoga što jesam i kako razmišljam, dapače. Ideje koje će mi poslužiti kao književni oslonac vrlo često crpim upravo s te druge strane, a dok pišem, vrlo često zapadam u petlje...