Pišući svoju autobiografiju „Priča o ljubavi i tmini" Amos Oz (Jeruzalem, 1939.) sjetio se te poznate anegdote iz novinarskog života. Loš čitatelj voli tračeve, on želi „malo viriti", kaže Oz. No kada bi, ipak, u stilu tog lošeg čitatelja, sumnjičavog i neprijateljskog novinara, postavili pitanje što je Amos Oz napisao u „Priči o ljubavi i tmini"? Ima li svoju tajnu? Možda neki...

Nova vizura iz koje progovaraju spomenuti pripovjedači, a Siniša Pavić nakon ove je knjige njihov više nego ravnopravni kolega, vizura je koju obilježavaju pripovijedanje u 1. licu, razotkrivanje intime, pisanje o obiteljskoj i ljubavnoj svakodnevici, vrlo često i ranjivost koju nije teško priznati, te antimačizam gotovo kao program. Je li to doista neka domaća varijanta onoga što se vani naziva lad-lit...

Pogledom na hrvatsko i slovensko izdavaštvo u komparaciji s britanskim i američkim tržišnim prostorom, ovi dugogodišnji ovjereni urednici u različitim izdavačkim kućama,  pronalaze odgovore na koji način knjiga odolijeva izazovu novih medija i globalnoga izdavačkog tržišta. Nekoliko je tema koje su im pri istraživačkom radu posebice plijenile pozornost: proizvodnja knjige, autor i autorska prava,...

Čini se da Frano Vlatković u ovoj knjizi nešto rezimira. Najbolji u formi haikua, čak i kada njime ne želi ispuniti stranice knjige, obrise haikua zadržava u pjesničkim formama, i to kao gradbeni materijal lirske ambijentalnosti. Odnos haikua i Vlatkovića odnos je simbioze. Frano se u kući japanske forme osjeća kao na zavičajnome ognjištu, a očuđavanje koje, presađen u Vlatkovićev mediteranizam,...

U sveopćem kaosu početka ‘90-ih "Sjaj epohe" dospio je samo do rijetkih knjižara. Taj je roman ipak brzo stekao kultni status, pa se distribuirao metodom iz ruke u ruku. I bila bi to još jedna zgodna pričica, gotovo fusnota u priči o knjigama i autorima nesklonim vremenima, da nam danas, kad ponovo čitamo Radakovićev prvi roman, nije jasno kako je, baš kao i kod Kamova, riječ o anticipaciji kasnijih...

Diletantija koja je Hrvatskoj ukrala kreativni sadržaj, a zadržala joj ime, barem što se pjevanih stihova i zrakom razbacanih nota tiče ima jednog jedinog iskrenog i istinskog predstavnika. To je Massimo Savić. Taj se barem ne trudi praviti da je originalan i da je u stanju izmisliti nešto svoje. On pjeva tuđe, ali na svoj način. Od Gorana Bregovića, Emira Kusturice, Tončija Huljića... razlikuje ga to...