Prevodim s talijanskog i engleskog jezika s tim da uvijek dajem prednost talijanskom jer sam u njega i u njegovu kulturu uronjena odmalena. Budući da sam uz talijanski jezik i književnost studirala i povijest, prvih nekoliko godina prevodila sam isključivo publicistiku, no nakon toga počela sam povlačiti izdavače za rukav i predlagati im naslove suvremenih talijanskih autora te danas najviše prevodim...

Posebice je poezija važna u Portugalu, kao zemlji sazdanoj na mitu i snu, zemlji između kopna i mora (Camões), nadrealnoj zemlji, gdje vječito čeznuće postaje stav koji stoljećima izgrađuje jedan narod, osjećaj koji se kristalizira ne samo u poeziji, u fadu, nego i u cjelokupnom filozofskom određenju.

Svakoga od nas nešto trajno obilježi: kada sve polako završi i stiša se, kada se nagrade za životno djelo polako pretvore u kotlete, salatu i plaćene račune za struju i vodu, vjerujem da će mi kao onome starcu za kojega mladi kolege pitaju 'je li još živ?' ostati pečat na kojemu piše 'Musil'.

Valjda će se barem neki pripadnici/-e mlađih naraštaja umjeti odmaknuti od kategorije novca kao prioritetne u bavljenju književnim prevođenjem. Nije to lako, društveni je okoliš zatrovan nenaravnim mjerilima, ceh je vjerojatno zbunjen i ne ispada uvijek na razini časnih prethodnika koji su umjeli razabrati prioritete. Ako je današnjima prioritet figa u džepu i vlastiti žiro račun, brukaju se prema svojim...

Zanimljivo je kako se u našoj sredini gleda na 'loše prijevode'. Naime, uglavnom se – ne gleda. Većini izdavača (čast iznimkama!), osobito velikih, kvaliteta i nije toliko bitna, javnosti još manje, a ona šačica zanesenjaka i upućenika koja nešto i primjećuje, uopće nema prostora za kritiku i korektivno djelovanje.