Sjećam se kako su nam naše slovenske kolegice i kolege pomalo zavidjeli na nastupu u Leipzigu ali i pratili što radimo, kako se povezujemo s međunarodnom scenom (npr. preko Tradukija) i nadali su se da će i Slovenija za 10-15 godina dobiti priliku na sličan se način predstaviti na nekom od najprestižnijih svjetskih sajamskih okupljanja. Stoga nisu stajali skrštenih ruku nego su u prosincu te iste 2008....

Živimo od krize do krize, čim se pojavi nova, već smo zaboravili onu prošlu. Živimo i prije i poslije apokalipse, cijelo vrijeme uronjeni u melankoliju koja nas poput utega oko nogu vuče prema dnu i onemogućava bilo kakvu pomisao da bi se nešto moglo promijeniti, da je moguć drugačiji kraj svijeta od ovoga prema kojem se trenutno krećemo.