Alexander Waugh : Kuća Wittgenstein

Oscar Wilde je rekao da izgubiti jednog sina znači nesreću, a gubitak dva sina – "nemar“. Slavna bečka obitelj Wittgenstein od petero sinova izgubila je trojicu. Između 1902. i 1918. dva sina industrijskog magnata Karla i njegove supruge Leopoldine počinila su samoubojstvo; treći je nestao u nerazjašnjenim okolnostima a sumnje na samoubojstvo nikada nisu otklonjene. Johannes, zvan Hans, nestao je tokom svog studijskog putovanja u Ameriku, nakon što mu se na jezeru prevrnuo kanu; tijelo mu nikada nije pronađeno. Dvije godine kasnije Rudolf, zvan Rudi, u restoran-baru na berlinskoj Brandenburgstrasse  počinio je javno trovanje iskapivši čašu rastopljenog kalijevog cijanida. Godine 1918., Konrad, zvan Kurt, ustrijelio se na talijanskoj fronti nakon predaje svoje jedinice.

Preostala dva sina obitelji Wittgenstein, u svoje vrijeme slavni jednoruki pijanist Paul i veliki filozof Ludwig, umrla su prirodnom smrću; za Ludwiga je bilo poznato da je čitav život pokazivao suicidalne sklonosti. Prirodnom smrću umrle su i tri kćeri Karla i Leopoldine: Margaret, zvana Gretl, Helene, zvana Lenka, i Hermine, zvana Mining. Četvrta kći, Dora, umrla je ubrzo po rođenju…

Gubici koje je u desetljeće i pol pretrpjela obitelj Wittgenstein zastrašujući su čak i vremenu Habsburgovaca (Franji Josipu ubijena je supruga Sissi i nećak Franz Ferdinand, a sin Rudolf i njegova ljubavnica počinili su dogovorno samoubojstvo). No gubici obitelji Wittgenstein mogu se promatrati i s druge strane. Uz određene ograde moglo bi se kazati da je autoritarni i dominantni otac Karl slomio "samo“ tri sina – da bi čak od njih dvojice učinio genije i velikane svog vremena.

Dakako, u slučaju Hansa nikada nisu utvrđene okolnosti smrti. Kurt je pak samoubojstvo počinio pet godina nakon smrti oca. Barem kod Kurta, očeva krivica nije izravna; u slučaju drugog, očeva krivica tek je hipotetska. No nema sumnje da je otac bio patrijarhalni bog obitelji Wittgenstein, a petero sinova glina u njegovim rukama koju je oblikovao prema vlastitom liku i djelu.

U svojoj knjizi "Kuća Wittgenstein: obitelj u ratu“ britanski novinar i glazbeni kritičar Alexander Waugh zaključuje da je Karlov pritisak na sinove da ostave trag u njegovom golemom poslovnom carstvu željeza, čelika, oružja i bankarstva, "u velikoj mjeri pridonio nervoznoj i autodestruktivnoj crti kod sve petorice“. Primjerice, iako je u obitelji glazba bila na visokoj cijeni, a većina članova obitelji su bili izrazito nadareni glazbenici, Karl nije mogao ni zamisliti da mu se sinovi bave glazbom. To se nije uklapalo u sliku jakih i odlučnih muškaraca koji sami stvaraju svoj svijet.

Sa svojom vjernom i predanom suprugom Karl se oprostio, neposredno pred smrt, svirajući bez riječi omiljene skladbe Bacha, Beethovena i Brahmsa. No i dugo nakon smrti otac će bacati sjenu na obitelj. Ženskim članovima obitelji on će zauvijek ostati nenadmašeni autoritet. Gretl, Hermine i Helene uvijek će ponavljati "otac ne bi tako…“, "otac je uvijek…“, i sl. Sinovi se neće pozivati na njega, ali će kroz ustrajnost, tvrdoglavost, buntovnost i osebujnost, iskazivati značajke na čije formiranje je izravno ili neizravno utjecao i otac.

Kuća Wittgenstein Waugh Alexander

Po očevoj smrti Paul će započeti pijanističku karijeru. U tome ga nije zaustavio ni gubitak ruke u ratu. Uporno vježbajući, i posvećujući se na sve načine glazbi, Paul je desetljećima slovio za izvanrednog ljevorukog pijanistu. Ludwiga je pak otac poslao u Manchester studirati aeronautiku, ali on se u Cambridgeu posvetio filozofiji. Nakon rata, čitavo je svoje nasljedstvo podijelio bratu i sestrama, te se zaposlio kao učitelj u osnovnoj školi. Čekajući početak školske godine nije želio tratiti vrijeme: radio kao pomoćni vrtlar u samostanu, spavajući u spremištu za vrtlarski pribor dok je ostatak obitelji boravio u nekim od svojih velebnih austrijskih rezidencija.

Ludwigov odnos prema bogatstvu i novcu karakterističan je bio za cijelu obitelj. Previše novca smatrano je "ne-etičnim“ i "buržoaskim“. Sva su djeca bila široke ruke i darivali su novac šakom i kapom, kao pomoć prijateljima ili donacije za razne svrhe (tokom rata Ludwig je donirao milijun kruna za nikada realizirani super-top!). U tom odbacivanju novca kojeg je otac priskrbio teško je ne vidjeti i stanovito odbacivanje samog oca. No Waugh se kloni naprečac donesenih zaključaka, koliko god se oni povremeno nametali. "Kuća Wittgenstein“ je prije svega priča o fascinantnim akterima jednog fascinantnog vremena i mjesta.

Predratni Beč svjetska je metropola, jedinstvena u vremenu i prostoru; grad u kojem se na ulicama susreću i mimoilaze Freud i Reich, Klimt i Kokoschka, Brahms i Mahler, Stefan Zweig i Karl Kraus, u kojem odrastaju Fritz Lang i Billy Wilder, po kojemu modernističke zgrade podiže Adolf Loos, a onaj drugi Adolf na Ringu crta razglednice. Waughovi Wittgensteinovi središnje su figure te metropole. No kraj je blizu. Toliko blizu da se već osjeća dah zvijeri koja vreba. Između vrhunca Beča i katastrofe koja dolazi s 1938. proći će manje od četvrt stoljeća. U tom će razdoblju Wittgensteinovi od moćne, ugledne i zaštićene obitelji – zamjetnih antisemitskih stajališta – postati egzotična, progonjena starčad, koja se prema rasnim zakonima Reicha ubraja u Židove. Nasreću, svi će preživjeti rat: sestre Wittgenstein će osobno Hitler izuzeti od progona!     

Priča o Beču prve polovice XX stoljeća može se ispričati i iz drugih kutova. Edmund De Waal (također Englez) tu je priču ispričao iz kuta zbirke od 264 japanske netsuku figurice (odlični i nezaobilazni "Zec jantarnih očiju“). Waugh je odlučio ispričati kroz obitelj Wittgenstein. Jer, Beč su Wittgensteinovi, i važnije, Wittgensteinovi su Beč. Veliki grad stvarao je velike ljude i velike obitelji, i veliki ljudi i velike obitelji stvorili su grad. Kada je 1938. Beč ostao bez Paula i Ludwiga Wittgensteina – kada je u najgorem transferu svih vremena iz Beča otišao Freud a u njega stigao Eichmann – i sam Beč je nestao.

Današnji Beč još se uvijek oporavlja od te elementarne katastrofe. "Kuća Wittgenstein“ knjiga je o njegovoj staroj slavi, i prije svega, o ljudima koji su ga činili. U međuvremenu, ishlapila je slava, nestali su ljudi, sama ljuštura grada stubokom se izmijenila (u toj mijeni srušena je i Palais Wittgenstein), no priča o Beču i dalje se nastavlja. Ovoga puta kroz odlično koncipiran tekst britanskog publiciste Alexandera Waugha.

Alexander Waugh

Kuća Wittgenstein : Obitelj u ratu

• Prijevod: Maja Šoljan
• Vuković & Runjić 08/2014.
• 372 str., meki uvez
• ISBN 9789532860986

Malo je obitelji u cijeloj europskoj povijesti koje su bile tako bogate, darovite i tako ekscentrične kao obitelj Wittgenstein. Alexander Waugh prati tragedije, trijumfe i obrate sreće u priči o obitelji koju povezuje fanatična ljubav prema glazbi, ali je razdiru novac, ludilo, međusobne svađe i kataklizme dva svjetska rata.