Ambulanta

U Splitu na Brodarici, na mjestu gdje je nekada bila tvornica Jugoplatika, nedavno je bezdušno natiskano betonskih kocaka s više od četiri stotine stanova.    

Preko noći je naraslo čitavo jedno čudovišno naselje u kojemu ni gradski činovnici, ni projektant, ni investitor nisu mnogo razbijali glave za istinske potrebe ljudi. U četiri stotine stanova, samo za primjer, razumno je očekivati jednako toliko djece. Po prosvjetnim mjerilima, to je petnaestak razreda, jedna manja škola. Ali o školi tamo, vidite, nitko nije razmišljao. Baš kao ni o ambulanti, ili dječjem igralištu, ili knjižnici, ili bilo kojem drugom javnom sadržaju koji bi prirodno išao u standarde stanovanja. Jedini, zapravo, javni sadržaj koji stanovnici Brodarice imaju jest kontejner za smeće.    

Ironija da je takvu urbanističku strahotu dizajnirao premijerov prijatelj Jerko Rošin, arhitekt kojega nam u novinama u posljednjih nekoliko godina predstavljaju kao urbanističkog vizionara Republike Hrvatske. Čovjek koji bi nas htio oholo podučavati što je stanovanje, bez ikakva je profesionalnog integriteta ponizno ispunio sve želje pohlepnog investitora, a ovaj je drmnuo dvije i po tisuće eura po kvadratu i uselio tamo neke zbunjene jadnike, koji tek trebaju, vjerojatno pomoću kompasa i mahovine, šest blokova dalje otkriti najbliži vrtić.    

Pravi krivci za ovo, međutim, nisu ni projektant ni investitor, ili je njihova krivnja tek beznačajna, da oprostite na izrazu, moralna. Ne možeš uistinu zamjeriti privatniku koji hoće zaraditi. Istinski je odgovorna za ovu svinjariju gradska vlast, koja bi morala razumno planirati naselja, skrbeći, iznad svega, za javne interese građana. Je li idealistički vjerovati kako službenici u lokalnoj samoupravi zapravo nemaju što drugo raditi od devet do pet, nego se brinuti za javne interese?    

Ja bih rekao da je to sav njihov posao, a oni zbog nekog razloga za tu stvar pokazuju najmanje sklonosti i talenta. Dosadno im je, čini se, i glupo misliti o općem dobru.  Da su to istinski željeli, da je itko uopće razmišljao o tome, na Brodarici su sigurno negdje mogli naći komad livade za školu, ambulantu, vrtić, dvije platane, klupu, ljuljačku, tobogan i pješčanik. Preko puta novogradnji, recimo, bila je jedna divna parcela, savršena da je ispuniš javnim sadržajima. Ali to su prodali Željku Kerumu, vlasniku lanca dućana, da napravi četverokatni šoping centar i nekoliko kinodvorana.    

Istodobno, na drugom kraju Splita događa se navlas istovjetan slučaj. Na Mertojaku zjapi jedna ledina zarasla u visoku travu i kupinu. Nasred nje je dugačka oronula baraka nejasne namjene i nekoliko ograđenih pravokutnika zacijelo bespravnih povrtnjaka. Nema uistinu na čitavom tom mjestu ništa za čime bismo žalili da sutra bude poravnato bagerima i nitko se nije pobunio kada su gradski birokrati najavili da će Ivica Todorić, vlasnik drugog lanca dućana, u bliskoj budućnosti tu sagraditi šoping centar i nekoliko kinodvorana. Što će nama u Splitu toliki dućani i kinematografi sporedno je pitanje i zapravo nas se ne tiče. Ako investitor nalazi poslovnu logiku u tome, eto mu.  

Ono što nas se, međutim, itekako tiče jest da je Todoriću parcela, čini se, tijesna za njegove pustopašne planove pa bi, osim bijedne barake u njezinu središtu, onako usput, srušio i obližnju dječju ambulantu. Nekoliko bi pedijatara, a među njima, slučajno, i liječnica moje kćeri, trebalo u kutiju skupiti svoje osobne stvari, diplome sa zidova i obiteljske fotografije sa stolova, a radnici će već na kamione ukrcati medicinski pribor, otrcane bijele metalne ormare iz laboratorija i plastične stolice iz čekaonice, eda bi na tom mjestu nikao kompleks trgovina povezanih pokretnim stepenicama i u okruglom mramornom bazenčiću, usred svega, žuborio vodoskok. I tako ćemo imati još jedan klimatizirani i blistavo osvijetljeni šoping centar u kojemu će s razglasa nerazgovjetno odjekivati najveće uspješnice Matka Jelavića, a djecu ćemo od šarlaha cijepiti... nemam pojma, valjda u Sloveniji.    

U dva opisana splitska slučaja tmurno se zrcale prilike u našem društvu, koje zapravo već neko vrijeme i nije društvo, u onome poznatom smislu da nas okupljaju neke zajedničke potrebe i njihovo solidarno ispunjavanje. U ovom ušljivom... ne znam kako bih uopće nazvao tu gomilu sebičnih ljudskih bića koji naseljavaju prostor poznat kao Republika Hrvatska, ne postoji više, čini se, nikakav javni interes, nikakvo posrano opće dobro, nema nikoga tko bi se stvarno brinuo o zajedničkom zdravlju, obrazovanju, kulturi, starijima, nemoćnima...    

U jednom naselju umjesto ambulante naprave šoping centar, a u drugome bi zbog šoping centra čak i srušili postojeću ambulantu. Što više možemo očekivati? Možda bi Todoriću mogli dati i kakvu gimnaziju. Ili kazalište. Ili vrtić. Jednog dana da uđe, zapovjedi mališanima da se uhvate za rukice i dvoje po dvoje, bez galame i guranja, napuste njegov novostečeni posjed. A Kerum bi možda mogao srušiti rodilište. Lijepo bih ga mogao zamisliti kako rodiljama mirnim glasom objavljuje da je zgrada minirana, a one vrišteći odijevaju ružičaste frotirske ogrtače i panično istrčavaju, rukama pridržavajući goleme okrugle trbuhe.    

Tko zna što ćemo još dočekati od vlasti koja je sasvim izgubila ulogu javnog servisa građana i ozbiljno je okupirana samo utaživanjem zastrašujućeg apetita nekolicine bogatih. Branko Poljanić, osoba koja je u splitskom Poglavarstvu odgovorna za prostorno uređenje, baš nikada, ni jednom rječju nije dao naslutiti da je zabrinut što nema škole za četiristo djece na Brodarici, a osobitim gubitkom, izgleda, ne drži ni rušenje ambulante na Mertojaku.    

A o Ivanu Kuretu, gradonačelniku, da i ne govorimo, taj samo zabezeknuto zuri razrogačenim očima, kao da ga je ovaj čas netko klepnuo po glavi. Nikakve ozbiljnije javne inicijative, brige za stvarnu korist za svekoliko stanovništvo grada ni jedan ni drugi nisu pokazali.    

Gradska će vlast, naprimjer, nasuti dio obale i proširiti cestu ispod hotela Marjan, što vjerojatno jest javni interes, ali je upitno da bi to ikada bilo učinjeno da hotel nije kupio Željko Kerum, kojemu oni jedino i služe, uz Ivicu Todorića i još nekoliko džentlmena. Zašto gradska vlast to čini? Je li netko tamo, u nekom uredu u Banovini uzima pare od krupnih kapitalista? Ružno je tako nešto pomisliti, ne bih htio bez osnove sumnjičiti ljude, ali vjerojatno uzima. Mislim, ako će netko dopustiti tako idiotski i štetan čin kao što je rušenje ambulante, nije valjda budala da se besplatno sramoti.    

Ali onda bi više trebali prestati s ovim farsama izbora za lokalnu upravu i samoupravu. Što će nam ta ludorija? Uštedjelo bi se na plakatima i televizijskim spotovima, nitko ne bi trebao zavoditi birače lažljivim obećanjima. Sve bi bilo mnogo jednostavnije i jeftinije da se Branko Poljanić, naprimjer, zaposli u poduzeću Željka Keruma, a Ivan Kuret kod Ivice Todorića. Pa da se oni sa svojim poslodavcima o svemu lijepo dogovore, a građane ostave na miru. Koji ćemo im, uostalom, mi klinac, samo im smetamo.    

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )