Ana Penyas : Režimi padaju, novi dolaze, a ti i dalje čistiš i kuhaš
Ana Penyas (1987.) na zadnjoj je godini studija likovne umjetnosti na Sveučilištu u Valenciji, na satu stripa, počela skicirati priču o svojim bakama. Ohrabrena pozitivnim komentarima jednog urednika, kojemu se kasnije izgubio svaki trag, tih je nekoliko stranica proširila, a potom pobijedila na natječaju i 2017. objavila svoj prvi roman u stripu, Mi žene smo uvijek dobro. Sljedeće godine, Penyas je postala prva žena koja je osvojila španjolsku Nacionalnu nagradu za strip, a nedavno ga je, u prijevodu Nikole Pezića, objavio V.B.Z.
Na njegovih stotinjak stranica upoznajemo autoričine bake, Maruju i Herminiju, a kroz njih i živote žena generacije obilježene dugotrajnim Francovim režimom. U kombinaciji s autentičnim tekstom, ovi pomno osmišljeni vizuali izgrađeni na upečatljivim detaljima, ali ne i njima zagušeni, toplo i tankoćutno ironično u nizu ritmičnih kadrova razmotavaju naslovnu frazu. „U Španjolskoj, a vjerujem i drugdje, starije su žene nevidljive, i u društvu i u književnosti. Zanimale su me priče mojih baka, htjela sam saznati što im se sve događalo u prošlosti da ih mogu bolje razumjeti, znati zašto su baš takve kakve jesu“, rekla mi je Penyas u razgovoru koji smo vodile preko Zooma. Slijede ulomci:
Mi žene smo uvijek dobro
Lora Tomaš: O čemu ste sa svojim bakama najviše razgovarali, na što ste se fokusirali? Jeste li, i u kojoj mjeri, na kraju kombinirali transkripte tih intervjua s fikcijom?
Ana Penyas: Nema tu puno fikcije, nju sam koristila samo da povežem narativ u sadašnjem trenutku, sve drugo su samo njihove anegdote. Dijalozi su transkribirani. Bilo mi je važno prenijeti kako moje bake govore, htjela sam zadržati njihov ritam i sadržaj, jer je to i način na koji razmišljaju. Njihove su anegdote uglavnom simbolične. Ne radi se tu o nikakvim avanturama, jer ih nisu imale, strip je izgrađen od simboličkih elemenata: prvi put kad sam kuhala, moja prva perilica rublja, pranje prozora. To su bila njihova iskustva. Usredotočila sam se na te mikro događaje i dala im simboličku težinu, pretvorila ih u metafore.
Bake su često pred TV-om, pozorno prate reality i talk showove.
To je uglavnom realnost za starije žene. Moja baka Maruja počela je gledati te trač emisije, koje nikada prije nije gledala, jer ništa drugo više nije mogla. Ne može pratiti filmove, ne može kuhati, kretati se, ne čuje dobro. U ovim emisijama svi vrište pa ih se jako dobro čuje, imate osjećaj da ste okruženi ljudima. Kao da su i osmišljene za stariju populaciju žena koje dobro ne čuju.
Vaše bake bile su djevojčice kad je 1939. započeo Francov gotovo četrdesetgodišnji režim, dobar dio života provele su unutar tih okvira. Kako je bilo svih tih godina, pogotovo ženama?
Mojim bakama bilo je oko osam godina kad je uspostavljen Francov režim, poduprt katoličkim nacionalizmom. Žene nisu smjele raditi izvan kuće bez dopuštenja oca ili muža, nisu se smjele ni maknuti, mogle su samo moliti i čekati. Bile su kao djeca. Razvod, koji je bio legalan prije Francova režima, ponovno je odobren tek početkom osamdesetih.
Jedna je vaša prabaka zbog ljubavi pobjegla od kuće, imala je već nekoliko djece, među njima i malu Herminiju. Muškarci iz njezine obitelji skoro su je pritom ubili.
Majka moje bake Herminije bila je slobodoumnija od drugih žena, odrasla je u kući punoj umjetnika jer joj je otac vodio malo kazalište. Uspjela je pobjeći pa je moja baka Herminia odrasla bez majke. Posjećivala ju je, ali više nikada nisu živjele zajedno. Prvo sam mislila da se nije osjećala sigurno da bi se vratila u to mjesto, ali možda nije ni htjela. Ni prije Francova režima ženama nije bilo sjajno, ali bilo je bolje. Zato su moje prabake bile slobodoumnije od mojih baka.
Znači, imate umjetničku obitelj.
Moj ujak Antonio je ilustrator i glazbenik, a moja baka Herminia ustvari je pjevačica. Voli i publiku, iako nikad nije dobila priliku profesionalno se baviti pjevanjem.
Na početku stripa citirate književnicu Carmen Martín Gaite: „ (…) one uzorne Penelope osuđene na šivanje, šutnju i čekanje. Šiju dok čekaju da im s neba padne dečko. I, ako im padne, opet šiju, ne bi li prikratile vrijeme do svadbe. (…) Šiju, naposljetku, kad je dečko već postao mužem, dok čekaju da se on, uz najslađi osmijeh isprike za kašnjenje, vrati kući.“ Na čemu je počivala ženska epika u doba Franca?
Knjiga Usos amorosos de la postguerra Española (Ljubavni običaji u poslijeratnoj Španjolskoj), Carmen Martín Gaite, bila mi je jako važna za fokus, za ono što sam htjela prenijeti. To je knjiga koja govori o ljubavi u Francovu režimu, kako su žene u toj epohi morale ljubav shvaćati u okvirima čekanja. Ljubav je bila čekanje, kao i stoljećima ranije. Žene su već kao djevojčice učile čekati, na savršena muškarca, na udaju. Učili su ih važnosti ljubavi, ali bi kasnije shvatile da ništa od toga nije bilo stvarno jer u mnogim odnosima ljubavi nije bilo. Bilo je strašno. Pa ipak su ih učili da ljubav za žene znači bezuvjetnu podršku muškarcu. Ako bi je muž tukao, žena ga je morala podupirati, ostati s njim. Ako je bio alkoholičar, isto tako. Što god da je muškarac radio, žena ga je u tome trebala podržavati, kultivirati strpljenje i uvijek mu se lijepo osmjehivati. Zato su te rečenice o Penelopama s početka za mene rezime stripa.
Na jednom mjestu spominjete i seksualnost. Jesu li vam se bake otvarale po tom pitanju, ili ne sasvim?
U tome ih nisam htjela previše izlagati, pa sam se samo dotakla teme. Voljela bih da sam mogla s njima izravnije razgovarati, ali nisam ih htjela dovoditi u neugodan položaj. Osjetila sam da bi ih razgovori o tome mogli i povrijediti. Znam da Maruja, koja je umrla sad u prosincu, jer je bila veoma stara i bolesna, nikada nije uživala u svojoj seksualnosti, možda nikada nije ni doživjela orgazam. U početku sam mislila da žali zbog toga, da možda smatra da je nešto propustila, ali konačno sam shvatila da i nije bilo baš tako, barem ne s obzirom na njezin brak. Udala se, u skladu sa savjetima okoline, za sedamnaest godina starijega doktora, radi materijalne sigurnosti. Nije joj se sviđao, bio je samo dobra prilika.
Jeste li bili bliski s tim djedom?
Umro je prije nego što sam se rodila. Maruji je tad bilo pedeset i četiri godine, ali nije baš ni mogla ni htjela tražiti nove muškarce. Bila je i prilično religiozna.
U toj posvemašnjoj tišini, ženska je tišina bila dublja, jer se od žena nije ni očekivalo da raspravljaju o politici ili da imaju mišljenje o javnim pitanjima.
Koliko su vašim bakama bila bitna ženska prijateljstva? Jesu li imale puno prijateljica?
Herminia je jako društvena i karizmatična, svi su je uvijek voljeli. Prošle godine joj nije bilo dobro, kuća je bila puna ljudi. Kad ode u park, stane i razgovara sa svima. Maruja je bila drugačija, uvijek puna gorčine. Bila je tužna žena. Imala je prijateljice, ali uvijek je bila ljuta na njih: Pepa mi se ne javlja itd.
Što su vaše bake mislile o Francu? Jesu li bile kritične ili apolitične?
Bile su apolitične. Iako je Herminijina obitelj naginjala prema ljevici, mislim da Herminia nije bila previše svjesna svega. Bilo je to dugo doba tišine. Nije se smjelo ništa reći, čak ni kod kuće, bilo je preopasno. Čak su se i politične obitelji suzdržavale od bilo kakvih komentara kod kuće da im djeca ne bi nešto čula i nevino to kasnije prepričala u školi ili na ulici. U toj posvemašnjoj tišini, ženska je tišina bila dublja, jer se od žena nije ni očekivalo da raspravljaju o politici ili da imaju mišljenje o javnim pitanjima.
A kad je Franco umro, moje su bake već bile u svojim četrdesetima. Francov režim zapravo još živi u glavama starije generacije, barem na neki način, jer im je ogroman dio života protekao u tom raspoloženju i svjetonazoru. A kako su žene cijelo vrijeme bile u kućama, nisu toliko pratile promjene u zemlji, ne kao netko tko radi izvan kuće. Njihova se uloga ionako nije mnogo promijenila, bez obzira na mogućnost glasanja i vožnje automobila. Režimi padaju, novi dolaze, a ti i dalje čistiš i kuhaš.
Ima li sumornost Francova režima veze s tim da ste za izvedbu stripa koristili svega nekoliko tonova? Uglavnom se tu radi o nijansama crne, crvene i narančasto-smeđim tonovima.
Prva boja koju sam odabrala bila je inspirirana Marujinim kućnim ogrtačem, koji je crveno-ružičast. Odlučila sam da će ta boja biti važna u stripu. Herminiji sam dodijelila narančaste tonove. Morala sam ih podijeliti po bojama i poglavljima, da olakšam čitateljima, jer kad sam prijateljima pokazivala knjigu prije objavljivanja, često im ne bi bilo jasno tko je Maruja, a tko Herminia.
U kreiranju ovog stripa dosta ste se koristili fotografijom. Možete li nas provesti kroz proces?
Uvijek koristim fotografiju, to je moj način rada. Prije crtanja, fotografirala sam kuće svojih baka, predmete u njima. Zatim sam te fotografije obradila u Photoshopu, isprintala i premazala posebnom otopinom. Kasnije preko toga crtala. Zato se ponekad ne može odmah razabrati je li nešto fotografija ili crtež, ustvari je kombinacija. Na isti način radim i ilustracije. Naprimjer, ako želim stvoriti ženski lik, možda ću s neke fotografije prenijeti samo usta ili oči, a potom nacrtati ostatak.
Ovim sam stripom htjela razumjeti i prenijeti političko kroz obične ljude, kroz žene, a ne istaknute javne ličnosti.
U Marujinoj kući možemo vidjeti dva tužna klauna, Pierrota, u okvirima na zidu, odmah do slike Djevice Marije. Je li to uobičajena dekoracija?
Da, to je dosta tipična dekoracija kuća španjolskih baka, nisam sigurna zašto.
Koji su autori stripova svojim radom utjecali na vaš? Tražite li inspiraciju i u drugim medijima?
Što se tiče stripa, moj najveći utjecaj je Argentinac koji živi i radi u Španjolskoj, Jorge Gonzáles. Volim i talijanskog autora Gipija i srpsko-kanadsku autoricu Ninu Bunjevac. Prilično me ustvari inspiriraju španjolski fotografi, za njihovim radovima uvijek prvo posežem: Colita, Txema Salvans, Ramón Masats. Za novi strip, koji izlazi baš ovaj mjesec, a bavi se špekulacijama u turizmu, i utjecajem koji turizam ima na starosjedioce turističkih središta poput Benidorma u Valenciji, recimo, prvo sam se bila okrenula fotografijama. Važan mi je i film. Konkretno sam za ovaj strip opet pogledala Što sam učinila da zaslužim ovo? (1984.) Pedra Almodóvara i Solas (1999.) Benita Zambrana, te mnoge dokumentarce o Francovu režimu.
Je li vas rad na ovoj temi učinio još više političnom? Jesu li se vaši pogledi na društvo nekako promijenili?
Uvijek sam bila dosta politična, zato sam i krenula u ovaj projekt, za mene je on bio jako važan. Navodim se onom famoznom rečenicom da je osobno političko i obrnuto. Ovim sam stripom htjela razumjeti i prenijeti političko kroz obične ljude, kroz žene, a ne istaknute javne ličnosti. Zanimalo me kako se političko reflektira u svakodnevnim stvarima, onima za koje misliš da nisu važne, ali su veoma političke upravo zato što se doimaju apolitičkima. Ništa nije apolitičko, to je nemoguće.
Smatrate li da umjetničko pričanje osobnih priča kroz koje se političko zrcali ima više učinka na čitatelje, na društvo, nego kad samo suho artikuliramo pojave koje nam se ne sviđaju?
Ova knjiga je jako dobro prošla u Španjolskoj, a mislim da je razlog baš taj što su mnogi čitatelji vidjeli da su i njihove bake slične mojima, shvatili su zašto su takve, koliko je tu zaslužna ili kriva politika, duh vremena. Stoga je javni razgovor oko moje knjige otpočetka bio vrlo politički. Raspravljalo se o vrijednosti emocionalnog rada žena, jer su se one oduvijek brinule za sve. Španjolska, kao i ostatak Europe, ima velik broj starijeg stanovništva, koje je svejedno nevidljivo. Nekad su starije osobe živjele u velikim obiteljima, okružene rođacima, sad ih je dosta samo, bez ikog da se brine za njih. Bez obzira na demokraciju, neki su problemi danas čak i veći.
Mi žene smo uvijek dobro
- Prijevod: Nikola Pezić
- V.B.Z. 12/2020.
- 116 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789535203582
Ovaj grafički roman, objavljen u Španjolskoj u pet izdanja, progovara o svim onim ženama koje su svoj život posvetile drugima i koje su uvijek bile doživljavane tek kao nečije supruge, majke ili bake. Ovaj hommage u stripu svim tim ženama malen je doprinos da ih konačno učinimo protagonisticama i pokušamo ih ne doživljavati kao nemoćne bake, već kao hrabre žene koje su imale, i još uvijek imaju, svoje želje i snove.