Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vesna Solar • 03.01.2022.

Arkadij i Boris Strugacki: Teško je biti bog

Arkadij i Boris Strugacki: Teško je biti bog

Roman neobičnog naslova "Teško je biti bog" Arkadija i Borisa Strugackog pripada velikom i ne odviše jasno definiranom žanru znanstvene fantastike. Njegova duga povijest – smatra se da je jedno od prvih SF djela napisao još Kopernik u 17. stoljeću – dovela je do razgranatosti na niz podžanrova. U načelu, to su djela koja se bave tehničkim napretkom, putovanjima svemirom u prostoru i vremenu, životu na drugim planetama, paralelnim svjetovima te odnosom tehnologije i čovjeka u budućnosti. Takva tematika uvjetuje i fantastičnost svjetova koji se opisuju, pa su novost, pustolovina i osjećaj začuđenosti i divljenja (eng. sense of wonder) ključni elementi SF djela. No, kako je sve do postmodernizma taj žanr smatram dijelom tzv. zabavne književnosti, SF djelima se pripisivala znatno manja vrijednost od tzv. ozbiljne književnosti. Već je početak postmodernističke teorije doveo do zamagljivanja razlike između „niske“ i „visoke“ književnosti pa se pokazalo da su je, recimo, Voneguttova "Kolijevka za macu" u najmanju ruku jednako vrijedno književno djelo kao i Mannovi "Buddenbrokovi". Nešto se slično može ustvrditi i za roman "Teško je biti bog".

Teško je biti bog Strugacki Arkadij, Strugacki Boris

Riječ je o romanu, jednom u nizu koji su braća Strugacki napisali tijekom druge polovice 20. stoljeća ("Ponedjeljak počinje u subotu", "Ukleti grad", "Piknik kraj puta"), pa neki smatraju da se može govoriti i o posebnoj podvrsti žanra koji su upravo njih dvojica stvorila. Iako je većina njihovih romana zamišljena kao zabavna književnost, te je stekla i široku popularnost, pažljivije čitanje otkriva iznimno zanimljiva i „teška“ djela, kojima utemeljenost na pustolovnom fantastičnom sadržaju predstavlja tek prvi od mnogih nivoa interpretacije. "Teško je biti bog" nastao je 1964., u doba kada su napisani i neki od ponajboljih SF romana uopće, poput "Solarisa" Stanislava Lema, "Lijeve ruke tame" Ursule le Guin i "Sanjaju li androidi električne ovce" Philipa K. Dicka. Iako su vrlo različiti, zajedničko im je problematiziranje tema koje potječu iz filozofije, te u potpunosti opravdavaju naziv spekulativne fikcije.

"Teško je biti bog" navodno je trebao biti „zabavno i lako štivo u duhu 'Tri mušketira'“, a ispalo je djelo koje nije bilo samo izrazita kritika stanja u SSSR-u nego je i preživjelo test vremena. Danas je ono naime gotovo zanimljivije nego u vrijeme kada je napisano jer pruža još šire mogućnosti tumačenja. Fabularna potka romana doista jest pustolovna: prati doživljaje plemića Don Rumante, koji se sastoje od dvoboja, pijančevanja i dvorskih spletki. Sve se to dešava na planeti koju nastavaju ljudi čiji društveni i tehnički razvoj odgovara našem srednjem vijeku. Don Rumanta zapravo je Zemljanin Anton, jedan od 250 suradnika lenjingradskog Instituta eksperimentalne historije, koji su poslani da bi promatrali razvoj društva i pomogli mu. Iako bi se mogli izravno umiješati te omogućiti tehnički i socijalni napredak, to ne smiju učiniti – njihov je glavni Princip Beskrvnog Djelovanja. No, užasi kojima Don Rumata svjedoči – od krajnjeg siromaštva, gladi, svođenja ljudi na marvu, intrige na dvoru kojima je svrha prigrabiti vlast, ubijanje svih učenih ljudi i zatiranje obrazovanje – natjerat će ga da posumnja u svoju misiju, jer „teško je biti bog“.

Temeljna napetost na kojoj se gradi roman sadržana je u odnosu Rumate/Antona i domaćih stanovnika. I oni i Rumata su ljudi, ali njemu ne stoji na raspolaganju samo izuzetno napredna tehnologija nego i, da tako kažemo, viši stupanj ljudskosti, koji podrazumijeva slobodu, obrazovanost i moral. On je u odnosu na „domoroce“ bog; ljudi kojima je okružen jedva da se ljudima mogu nazvati. Tako je odnos čovjek/bog uspostavljen unutar jedne te iste ljudske vrste, a to otvara čitav niz pitanja.

Prvo se odnosi na bit čovjeka. Što zapravo čini čovjeka, i jesu li ljudi kojima se Rumata okružen doista „drugorazredni“? Rumata je uvelike svjestan tog problema. S jedne se strane od njega traži da suosjeća s tim ljudima koji žive u srednjem vijeku, a s druge on to uspijeva: „ovdje s užasom hvatamo sebe kako mislimo da nismo voljeli Čovjeka, nego samo komunara, Zemljanina ravnog nama… Sve češće lovimo sami sebe u misli: Jesu li to uopće ljudi? Zar su oni s vremenom sposobni postati ljudi?“

Rumata se pita kako je moguće da se ljudi ponašaju poput stanovnika planete na koju je poslan. Njega ne užasava samo bezobzirnost, glupost i okrutnost vlasti nego i poniznost, sebičnost i prihvaćanje stanja takvog kakvo jest od strane siromašnog puka. Njemu je bitno samo da nije on slijedeći na popisu mučenja u zloglasnoj Veseloj kuli. Tako se Zemljaninu ljudi kojima je okružen gade dvostruko: ne samo izravna ubojstva i mučenja tzv. Sivih jedinica Don Rebe nego i prešutno slaganje s takvom situacijom onih koje se muči. U takvoj situaciji pokušaj ustanka koji bi poveo neki od ljudi sa Zemlje nužno je osuđen na propast te uzrokuje samo daljnje krvoproliće. Zato je jedino što Don Rumata može učiniti kao bog je pokušati spasiti one koje progone, što u prvom redu znači obrazovane, učene ljude.

Osnovne se pretpostavke romana temelje u filozofiji moderne. To se ponajprije odnosi na ideju progresa, kako čovjeka tako i društva. Razvoj i napredak društva donosi i napredak čovjeka, donosi dakle viši stupanj čovječnosti. No, je li doista tako? Kroz povijest se društvo razvijalo, no možemo li mi danas reći da je suvremeni čovjek „više“ čovjek nego je to bio u srednjem vijeku?

No, to samo dalje usložnjava problem: na tom planetu zvijeri u ljudskom obliku ipak se nađe i pokoji pravi čovjek. Logičko pitanje je: kako je to moguće? Otkud mudri i dobri doktor Budah, otkud djevojka Kira koja je „umjela voljeti onako kako sada vole na Zemlji – mirno i ne obazirući se ni na što“? Oni su, kako se kaže, rođeni nekoliko stoljeća prerano, i zato će platiti cijenu. No, oni su i jedini s kojima Rumata može uspostaviti pravi ljudski odnos. Ali upravo će ga ljudsko vezivanje uz Kiru navesti da prekrši sve principe u koje je vjerovao i uzrokovati propast njegove misije.

Tako se na kraju romana početne postavke obrću. Dok je Anton na početku bog koji je „došao ovdje voljeti ljude, pomoći im da se poprave, da ugledaju nebo“, na kraju on ne samo ne uspijeva to što je naumio nego i na neki način postaje jedan od onih koje prezire, jer je počeo djelovati kao oni. On više nije „pravi“ čovjek. No, problem je što upravo zbog kršenja Principa Beskrvnog Djelovanja Rumata u očima čitatelja postaje čovječniji.
Iako se linija priče "Teško je biti bog" razvija oko pokušaja spašavanja doktora Budaha i državnog prevrata u kojem na vlast dolaze monasi, roman je građen na liniji postupnog Rumatinog „pada“ s pozicije boga. Tako čvrsta struktura omogućila je s jedne strane napeta pustolovno-fantastične događaje i „lakoću“ čitanja, a s druge interpretaciju koja je sve prije nego „laka“.

Čini se da je takva složenost bila potrebna kako bi se šezdesetih godina 20. stoljeća iznijela oštra kritika tadašnjeg SSSR-a. Ta kritika naime nije vidljiva na „prvom nivou“ – tada bi vjerojatno roman bila zabranila cenzura – no kada se malo bolje pogleda, postaje jasno da „čarobni grad Lenjingrad“ i slobodni ljudi komunari o kojima govori Rumata ne pripadaju tadašnjoj ruskoj stvarnosti. Kako je čitava radnja romana "Teško je biti bog" smještena u daleku budućnost, to znači da se i društvo koje je omogućilo slobodne ljude također nalazi u budućnosti. Drugim riječima, takvo društvo još ne postoji, i svakako ne u tadašnjoj Rusiji. Osim toga, događaji oko državnog udara u Arkanaskom kraljevstvu podsjećaju na borbu za vlast u SSSR-u šezdesetih godina, što bi onda značilo da je Rusija zapravo sve ono što Don Rumata prezire. Nemogućnost provođenja lijepo zamišljene teorije Beskrvnog Djelovanja u praksi pandan je posve neuspješnom „prevođenju“ filozofije marksizma u ideologiju i praksu socijalizma.

Osnovne se pretpostavke romana temelje u filozofiji moderne. To se ponajprije odnosi na ideju progresa, kako čovjeka tako i društva. Razvoj i napredak društva donosi i napredak čovjeka, donosi dakle viši stupanj čovječnosti. No, je li doista tako? Kroz povijest se društvo razvijalo, no možemo li mi danas reći da je suvremeni čovjek „više“ čovjek nego je to bio u srednjem vijeku? Ta je ideja o progresu same čovječnosti danas uvelike sporna, i upravo o tome progovara "Teško je biti bog".

Od vremena kada su braća Strugacki napisali ovaj roman do danas prošlo je šezdesetak godina. Mnogo se toga promijenilo, no čini se da je danas "Teško je biti bog" još aktualniji i provokativniji nego u doba svog nastanka. Nije potrebno putovati do druge planete: neizrecivo siromašnom dijelu čovječanstva u, recimo, Africi netko se iz evropskog višeg sloja doista može doimati poput boga. A trebaju li današnji „bogovi“ u obliku multimilijardera također djelovati po načelu nemiješanja i pustiti da ljudi umiru od gladi? I treba li žene u Afganistanu prepustiti „načelu samosvojnog razvoja svake kulture“? Konačno, trebaju li se tehnološki naprednije države miješati u unutarnji razvoj onih zaostalijih, ili je bi to miješanje bilo zlo?

Arkadij i Boris Strugacki napisali su roman koji spaja „lakoću“ zabavnog čitanja s „težinom“ filozofskih pitanja. I to im je sjajno uspjelo: "Teško je biti bog" ne govori o bogovima, nego o tome kako je teško biti čovjek.  

Arkadij Strugacki Boris Strugacki

Teško je biti bog

  • Prijevod: Žarko Milenić
  • Hangar 7 06/2021.
  • 248 str., meki uvez
  • ISBN 9789538048999
  • Cijena 99.00 kn

'Teško je biti bog' Arkadija i Borisa Strugackog propituje jednu od najvećih društveno-povijesnih tema. Ljudski je napredak kroz stoljeća često vrlo okrutan i iznimno krvav, a religija i slijepa vjera mogu biti vrlo učinkovito sredstvo ugnjetavanja i porobljavanja s ciljem uništavanja svakog oblika prosvjetiteljstva i gušenja znanstvene misli. Slavni su ruski autori, reagirajući na ondašnje vrijeme u njihovoj domovini, odlučili ispričati potresnu priču o sudbini jednog društva potonulog u mrak koje se opire svjetlijoj budućnosti…

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –